|
|
|
|
|
|
 |
|
|
|||||||||||||||
|
Počasni Predsjednik
Ivan Martinovic je 5. April 2003. na VII-oj Redovnoj Konferenciji u Kotoru postao pocasni predsjednik Liberalnog saveza. Uloga Pocasnog predsjednika se odslikava kroz govor Ivana Martinovica pri dobijanju ovog izuzetnog zvanja: "Dragi liberali, Kada je 1990. godine osnovan, LSCG je bio jedino svjetlo u opštoj političkoj pomračini. Milošević je bio na vrhuncu popularnosti. Jedva da je iko u Crnoj Gori dovodio u pitanje njegove ciljeve i metode. A LSCG je ponudio nešto kvalitetno drugo. Umjesto Crne Gore kao beznačajne provincije u Srbiji sa zadatkom da bude najistaknutija u nametanju velikosrpstva drugima - viziju suverene Crne Gore, umjesto partijske države - demokratiju, umjesto komunizma - slobodu, umjesto nacionalizma - gradjansko društvo. No jedna je stvar bila osnovati stranku sa tim ciljevima a druga, bitno teža, izdržati brutalne napade, prijetnje i pritiske koje će Momo i Milo, ta Miloševićeva ekspozitura u Crnoj Gori, da sruče na LSCG od samoga osnivanja. Trajaće to godinama, i kako će Miloševićeva politika postajati sve krvavija i krvavija i napadi na liberali će postajati sve žešći i žešći. Da se to izdrži trebalo je imati čvrtsinu, hrabrost i, što mnogi previdjaju, političku mudrost u mjeri u kojoj ih posjeduju samo najbolji pripadnici ljudskoga roda. Odlučnost liberala da izdrže u borbi za dostojanstvo Crne Gore, mnogi, čak i medju onima koji su sebe svrstavali u protivnike Miloševićeve ekspoziture u Crnoj Gori, su u to doba karakterisali kao nacionalizam i ekstremizam. Takvo karaterisanje liberala je dotičnima omogućavalo ugodnu poziciju. Štitilo ih je od bjesomučnih napada režima koje bi i sami trpjeli da su se priključili liberalima na prvoj borbenoj liniji. A opet, distanca koju su držali prema politici koja je bila osudjena na propast će im omogućiti da lako postanu dio onoga što će doći iza Miloševića. To ponašanje je jednako karakteristično bilo i za SDP i za mnoge nezavisne openente režima.Liberali, ne samo da nijesu bili ekstremisti, nego su uvijek bili spremni da saradjuju na dobrobit Crne Gore i njenih gradjana sa bilo kime ko iskreno napusti politiku nacionalne isključivosti i pokaže znake da želi da usvoji demokraske ciljeve i metode. Tako je nastala Narodna sloga. I za taj potez je trebala hrabrost i politička mudrost. Duduše druga vrsta hrabrosti. Hrabrost da se preuzme politički rizik i udje u partnerstvo sa nekim ko, doduše pokazuje iskrenu želju da se mijenja, ali je svejedno do nedavno bio tvoj najveći protivnik. Rizik se isplatio. S Narodnom slogom je crnogorska politička scena nepovratno izmijenjena na bolje. Jednom zavijek je relaksirana politička atmosfera medju gradjanima koji su imali različite preferencije u pogledu rešenja državnog pitanja. DPS, svjestan da omogućavanje političke saradnje medju srpskim i crnogorskim partijama ruši podjelu na kojoj se temelji njegova moć, će kasnije krajnje neodgovorno pokušavati da obnovi do netrpeljivost medju srpskim i crnogorskim biracima. U tome je njihova propaganda imala samo djelimičnog i samo privremenog uspjeha. No LSCG je uvijek bio bitno više od stranke koja se iskreno borila za demokratski pristup u rešavanju nacionalnih i državnih pitanja. Liberali su bili i jedina snaga u Crnoj Gori spremna da odlučno prekine sa komunizmom i njegovim načinom vladanja. Da ukine tajnu policiju i njen uticaj na politički život. Da uvede pravnu državu i vladavinu prava. Da oslobodi medije od režimske dominacije i time liberalizuje društvo i stvori uslove za trajni ekonomski preporod. Uvijek potpuno uvjerene u načela liberalne demokakratije, njih niko nije mogao obmanuti da je Milo Djukanović krenuo putem iskrenih reformi 1998. Liberali su prozreli što se dešava. Bilo im je očigledno da režim mijenja dlaku a ne ćud i da tim kozmetičkim promjenama otežava i sprečava stvarnu demokratizaciju društva. I da pritom direktno sabotira ideju nezavisne Crne Gore. I liberali se ponovo suprostaviše pokazujući čak i veću čvrstinu, hrabrost i političku dalekovidost nego ranije. Izdržaše pritisak i režima i onih koji su do jučer kritikovali liberale kao ekstremiste i poznatih komentatora koji slove kao liberalni i konačno mnogih moćnika na Zapadu koji daju prioritet stabilnosti regiona pred demokratizacijom Crne Gore. I pokaza se da su liberali ponovo bili u pravu. Na žalost nijesu uspjeli da spriječe posljedice Djukanovićevih navodnih reformi iako su učinjeli sve u ljudskoj moći. U dramatičnom finišu te agonije i mnogi istaknuti liberali poklekoše doprinijevši trijumfu Djukanovićeve izdaje i prevare. Time pokazaše da su se slučajno ili zabunom našli u LSCG-u. Ali život i politika ne staju. Crna Gora treba LSCG i u novoj državi. Treba partiju koja će odlučno nastaviti da se bori za progres, reforme, demokratiju, nacionalno dostojanstvo i ljudska prava. Isto tako partiju koja će bilo kojeg saveznika u toj borbi suditi prema njegovim današnjim namjerama a ne prema njegovim zabludama iz nedavne prošlosti. Postati počasni presjednik partije koja je sve ovo napravila i izdržala je izuzetna čast. Čast koja vjerovatno ne može biti ravna nijednoj drugoj. " |
||||||||||||||||||
|
Copyright © Liberalni savez
Crne Gore, 2003
|
