Vjesnik u srijedu, 22. svibnja 1991. godine
Obrana Njegoševa mauzoleja - obrana Crne Gore
***
Slavko Perović, predsjednik najjače crnogorske opozicijske stranke govori o tome kako je parlament napustila čitava crnogorska opozicija, o obrani Crne Gore od velikosrpstva, o samostalnoj Crkvi, o Jugoslaviji kao savezu suverenih država, o Mauzoleju na Lovćenu...
***
Slavko Perović, predsjednik Liberalnog saveza Crne Gore, najjače i najmnogoljudnije opozicijske stranke u Crnoj Gori stranke koja se svakim danom masovnošću primiče vladajućem Savezu komunista, među "pravim" je Crnogorcima najomiljeniji, a među "Srbocrnogorcima" najomrznutiji političar u našoj najmanjoj republici. Na prosinačkim izborima za njega je glasalo 65 tisuća ljudi, ali je opće uvjerenje da bi kao liberal dobio dvostruko više glasova nego kao kandidat Saveza reformskih snaga (čiji je LSCG kolektivni član). Tako nije izborio mjesto u Predsjedništvu Crne Gore ali jest u poslaničkoj klupi crnogorskog parlamenta.
Ovaj 40-godišnji pravnik, direktor Arhiva Crne Gore na Cetinju, žestoki je pristalica crnogorske nacionalne i državne samobitnosti, kao i vraćanja autokefalnosti Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, koju je dekretom, u kolovozu 1920. ukinuo regent Aleksandar. Pristalica je demokatske, jedinstvene Jugoslavije, evropski je kozmopolit...
Hrabar do bezumlja, elokventan i vrcav poput Demostena, opasno se zamjerio onim svojim zemljacima koji se osjećaju i kao Crnogorci i kao Srbi, ili samo kao Srbi. Stoga rijetko prođe dan a da ga žestoko ne izblati "Pobjeda" ili neko drugo režimsko crnogorsko sredstvo informiranja, ili listovi konkurentskih stranaka, nazivajući ga "srbožderom", "separatistom", "ustašom" i tako dalje. Najgore je prošao nakon prikazivanja filma o Martinu Špegelju, kad je u njemu spomenutoga "Crnogorca Perovića" zlurada štampa odmah dovela u vezu s njim, s očitom namjerom da i njega i njegovu obitelj stavi na stup srama, izloži čak i linču naroda. Nedavno je primjenjen novi recept: Slavkovo putovanje na sastanak Udruženja Evropskog pokreta u Zagreb, u organizaciji tamošnjeg društva "Montenegro", maksimalno je iskorišteno da se i Perović i kompletna opozicija u Crnoj Gori nazovu Tuđmanovim slugama i drugim pogrdama. Konačno - ali ni tu Slavkovi protivnici neće stati - našao se na spisku zavjerenika koji, po pisanju "Pobjede" i u njenoj konstrukciji, pripremaju za 12. srpnja dravni udar, i to kao ministar vojske u budućoj Kraljevini Crnoj Gori.
Prije neki dan ponovo se zamjerio vlasti i njoj vjernoj štampi. Evo što kaže:
"Pošto je Narodna stranka 15. svibnja napustila zasjedanje Skupštine Crne Gore, zbog toga što nije usvojena odredba u Poslaniku prema kojoj bi uvjet za rad parlamenta bila dvotrećinska većina članova, izašao sam za govornicu i saopćio istu odluku Kluba poslanika Saveza reformskih snaga, koji je sa 17 poslanka i najjača opozicijska stranka, ali koji je izašao zbog drugih razloga. Prije svega, Skupština, u kojoj poslanici SK imaju točno dvotrećinsku većinu, odbila je inicijativu Ustavnog suda Jugoslavije o preispitivanju ustanosti člana 24. Zakona o unutrašnjim poslovima Crne Gore. (To je propis o izolaciji građana, o čemu je VUS nedavno pisao, op.S.R.). Na taj su način zapostavljena osnovna građanska prava, čemu se i mi protivimo. Takođe nam je vrlo neprijatan, ali jasan, signal da je ova Skupština tajnim glasanjem izabrala u Predsjedništvu SFRJ čovjeka koji otvoreno negira postojanje crnogorske i muslimanske nacije (dr Branko Kostić, op.S.R.). Ono što je možda i najvažnije u današnjem političkom trenutku Jugoslavije, ovaj je parlament dva puta odbio da raspravlja o Deklaraciji o suverenosti Crne Gore, što je za nas nedopustivo. Na napuštanje parlamenta navodi nas i ponašanje režimske štampe, posebno "Pobjede", koja je od opozicija učinila ono što se nikad ne bi moglo dogoditi u jednom civilizovanom društvu. Naprosto, "Pobjeda" je kriminalizirala opoziciju, pokušala je da Savez reformskih snaga za Crnu Goru predstavi kao narodnog neprijatelja, proglašavajući ga ustaškom organizacijom i povezujući ga s najmračnijim snagama, protiv kojih se i mi borimo. To su najokoreliji i najogoljeliji falsifikati mračne prirode, a vladajuća stranka nije ni ih ni u jednom trenutku pokušala spriječiti.
Naprotiv, na narednoj su sjednici komunistički poslanici – bez prisustva ijedne od tri opozicione partije, jer je i Demokratska koalicija napustila parlament - dali visoku ocjenu "Pobjedi" i ostalim režimskim glasilama".
VUS: Ima li principijelnih razloa za ovaj vaš korak?
- Kako da ne! Još sam u Skupštini rekao, a to je prije mene detaljnije objasnio i narodnjak dr Mitar Čvorović, da je odnos prema opozicijskim poslanicima krajnje potcjenjivački, da nam se iz klupa zviždi, vrijeđaju nas, neke nazivaju lažovima i slično, što čine i ministri i drugi funkcioneri komunističke uprave. Dalje, u općinama u kojima je pobijedila opozicija – a za nju je glasala trećina birača Crne Gore – ne mogu se provesi republički propisi. No, pitanje svih pitanja je ono o vlasništvu. Crnogorska jednobojna vlada ima smjelosti da podržavljuje društvenu svojinu i na taj način sprema podlogu za novi totalitarni sistem!
VUS: Je li to razlaz na određeno vrijeme ili je on konačan?
- Ostavili smo mogućnost suradnje i komuniciranja s vladajućom strankom, ali ona mora razmisliti čemu vodi takvo njeno ponašanje. Ovaj parlament nije mjesto na kojemu se raspravljalo, već mjesto gdje se opozicija vrijeđala, gdje je ona sotonizirana. Ovo je samo crveni signal vladajućoj stranci, ne bi li pokušala shvatiti da nije na pravom putu.
VUS: Vas je predsjednik Skupštine dr Risto Vukčević pozvao da se vratite, ali vi to još niste učinili. Na što liče sada zasjedanja ovakve jednobojne Skupštine?
- Na ono što smo imali proteklih 45 godina. Oni koji uzdišu za jednopratisjkim vremenima, a nije ih malo, neka se na primjeru sadašnje crnogorske Skupštine osvjedoče koliko smo skoro pola stoljeća bili jadni i siromašni. Zasjedanje Skupštine sada u potpunosti liči na sjednice Centralnog komiteta Komunističke partije.
VUS: Vi ste došli na političku scenu u siječnju prošle godine, kad ste s grupom istomišljenika, prije svih s Nikolom-Kokom Vujovićem (predsjednik Skupštine LSCG), Miodragom Vukmanovićem, novinarom iz Beograda, i drugima osnovali jednu od prvih opozicijskih stranaka u Crnoj Gori. Što je postignuto za 16 mjeseci?
- Imamo više od sedam tisuća članova, što je za Crnu Goru velika brojka, najjača smo opozicijska stranka i to ne samo brojem članstva, već i atraktivnim programom. Jedan do naših najvažnijih i za žitelje Crne Gore najprivlačnijih dijelova tog programa je stav da se zalažemo za suverenu Crnu Goru u okviru saveza suverenih jugoslovenskih država. LSCG se javio u jednom političkom trenutku, kao reakcija na sve ono što se dogodilo nakon siječnja 1989. godine. I tada smo shvatili da se u tom siječnju nije radilo ni o kakvoj "antibirokratskoj revoluciji". Naprotiv, radilo se o birokratskoj restauraciji. Tada je uvezeno jedno novo crnogorsko rukovodstvo, nazovi "crnogorsko", koje u Crnoj Gori podržava osobni režim Slobodana Miloševića. Tada je iz Titograda otišao jedan brzojav u kojem se kaže da je "naša sudbina vezana za Tvoju" (Miloševićevu). Kao što smo tada smatrali, smatramo i danas da Crna Gora mora imati svoje političko biće, da mora prvenstveno da gleda svoje vlastite interese, a ne da se povodi za bilo kojim jugoslavenskim moćnikom. U tom smislu želimo biti pratija liberalnog tipa u Crnoj Gori, želimo biti partija koja uočava da ne može dati dobre plodove nijedna politika koja bi se vodila na Balkanu, a koja ne bi vidjela relacije što postoje između slobodnog pojedinca, slobodnog naroda, slobodne države i liberalne demokracije sa slobodnim tržištem. Bilo koja politika, koja bi izvukla neki od ovih segmenata, završila bi možda u totalitarizmu, a za te naše tvrdnje dovoljno je pogledati povijest Balkana i vidjeti na koji su način završavale takve politike. U Crnoj Gori se prožimaju tri plodonosna civilizacijska kruga - pravoslavlje, katoličanstvo i islam. Mi, kao Liberalni savez, gradit ćemo Crnu Goru ne kao nacionalnu crnogorsku državu crnogorskog naroda, već ćemo je graditi kao državu građana koji imaju svoju kulturno-povijesnu prošlost, dražvu građana koji uočavaju svoje mjesto u sadašnjem trenutku i koji su okrenuti Mediteranu, Evropi i svijetu. Gradit ćemo, dakle, jednu državu u kojoj je moguć suživot i smatramo da Crnogorci, kao brojčano mali narod, trebaju svoj najvitalniji interes vidjeti u dobrosusjedskom životu s drugim narodima. Ne bavimo se proizvodnjom neprijatelja, ne prihvaćamo teorije o nekakvom zavjereničkom planu. Za takve se nebuloze đavo može naći iza svakog ugla. Smatramo da Crna Gora mora imati svoj prepoznatljivi lik i zalažemo se za taj lik. Postoji u svemu tome i detalj koji odskače od liberalnog dijela našega programa, a to je da se zalažemo za obnovu autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve. Jer, svjesni smo činjenice da u svim državama pravoslavne provencijencije crkva ima i te kakav značaj. Uvjereni smo da je takav potez moguće provesti, a da on ne bude oglašen antisrpskim neprijateljskim i slično. Uostalom, Crna Gora je jedina pravoslavna država na svijetu koja nema svoju crkvu. A ta crkva je neodvojivi dio kulturno-povijesnog bića crnogorskog naroda, to je sigurno jedan od najoriginalnijih doprinosa evropskoj kulturi i civilizaciji, to je sasvim specifična crkva, jedina pravoslavna crkva u Evorpi, pored ruske, koja nikada nije služila okupatoru. Crnogorcima je, dakle, nanesena teška i užasna nepravda kad im je 1920. godine, radi provođenja koncpeta posrbljavanja Crne Gore, oduzeta njihova samostalna crkva. Otada Crnogorci nemaju nikakvog utjecaja na izbor svog mitropolita, Srpska pravoslavna crkva postala je, objektivno, asimilatorski mehanizam koji posrbljava Crnogorce. Onima koji osporavaju postojanje naše Crkve ovih smo dana javno pokazali faksimil originalnog dekreta regenta Aleksandra iz 1920. godine, svjetovnog lica koje nije ni imalo pravo na takav akt. Mi u Crnoj Gori, posebno u Liberalnom savezu, nikada nismo sporili, niti sada sporimo, srpsku komponentu u crnogorskom biću. Međutim, do sukoba dolazi kada mi tu komponentu pokušavamo da dešifrujemo, i kad konstatiramo da je srpstvo u
Crnoj Gori bilo ideološki pokret, državni pokret, kao što je to i jugoslavensko. Znači, Jugoslavija postoji 70-tak godina, ali ona se može i raspasti, ali sasvim bi bilo suludo da me netko onda u Crnoj Gori uvjerava da sam Jugosloven i da to jugoslavensko potire moje crnogorsko. Dušanovo carstvo postojalo je neusporedivo kraće – samo devet godina – negdje tamo u srednjem vijeku, pa zar zbog pripadanja tom carstvu, u sasvim drugačijem, feudalnom vremenu, treba netko danas, na pragu 21. stoljeća, potirati to moje crnogorsto?
VUS: Pa, ipak, teško se branite od etikete "antisrpstva".
- Propaganda nam je nametnula, pokušala nam je nametnuti jedan takav epitet. Mi u Savezu uopće i ne razmišljamo o tome, jer zaista želimo biti samo liberali. No, činjenica je da je crnogorski narod od 1844. godine bio izložen velikosrpskom projektu koji je, možda, u ono vrijeme i imao svoju državnu podlogu, ali u današnjem dobu ne može imati bilo kakvog pozitivnog odraza, izuzev rata i krvoprolića. Naša je današanja opcija da Jugoslavija mora dožvijeti transformaciju. Jer, Jugoslavija mora zbaciti sa sebe ovakav državno-politički i pravni plašt, recidiv dugogodišnje komunističke vladavine. Naprosto, centralizam više nije naš sistem, jer to je bio plašt za unifikaciu industrijske proizvodnje, entralizaciju, hijerarhizaciju i tako dalje. Postindustrijsko društvo, na čijem se pragu nalazi i Jugoslavija, traži sasvim novi pristup, traži deregulaciju, individuu, samosvijest i samostalnost... Dakle, to su procesi koji se danas događaju u Jugoslaviji - pocesi između te dvije opcije - dogmatsko-boljševičko-centralističke, i jedne druge koja je, makar na početku, označena kao demokratska i evropska. No, postalo je jasno da se u svim našim republikama odvijaju ovi procesi na istoku se pokušava zadržati društvena svojina, na zapadu se ne vrši prestrukturacija vlasništva, već se podržavljuje. I jedan i drugi koncept stvaraju, u osnovi, podlogu za održavanje centralističkih, totalitarnih struktura u svim jugoslavenskim republikama, i to je ono u čemu se one dosad jedinstvene. Dakle, hadezeovska vlast u Hrvatskoj identična je u svojim potezima u privredi boljševičkoj ekonomici Mila Đukanovića u Crnoj Gori. U tom su braća od tetaka!
Kao narod u kojem dominira jugoslavensko patriotsko osjećanje smatrali smo da je program Ante Markovića jedna od mogućnosti prevladavanja jugoslavenske krize na miran, demokratski, civiliziran način i način koji bi unaprijedio sve njene segmente. Tako bi uspjeli ući u Evropu, a kasniji proces doveo bi na svoje mjesto unutrašnje odnose. Mi smo, dakle, zainteresirani za Jugoslaviju, ali ne za bilo kakvu Jugoslaviju, pogotovo ne za Jugoslaviju koju bi držala JNA, ali mi još uvijek vjerujemo u mogućnost stvaranja saveza suverenih država, bez obzira na tvrdi blok koji zauzimaju Srbija i Crna Gora. Faktički, riječ je o rekonstituiranju velikodržavnog srpskog projekta, to je valjda sasvim jasno svakome. Tvrdim da je 1918. godine Jugoslavija stvorena kao konfederativna tvorevina, kako je to u svom proglasu iz izgnanstva u Parizu sugerirao Jugoslavenima kralj Nikola prvi Petrović, mi bi danas bili Švicarska!
VUS: Što u slučaju raspada Jugoslavije?
- Mi pod raspadom smatramo izlazak bilo koje federalne jedince, a mi ćemo se zalagati za samostalnu i suverenu Crnu Goru. Ona može sama i ona ima izvanredne perspektive i mogućnosti da djeluje sama, pod uvjetom da ovaj politički aktor u njoj bude realan i da sagleda takve mogućnosti. Na žalost, Crnoj Gori i Crnogorcima usađena je inferiornost, što je samo jedan od mehanizama kako da se sa njima ovlada. Tako je i kod naših ljudi rasprostranjeno mišljenje da Crna Gora ne bi mogla opstati, što apsolutno nije točno, posebno ako se znaju njeni prirodni resursi, geografski položaj i povijesna upućenost prema Mediteranu i Evorpi, gdje je ona bila i prije sto godina. Smatramo da bi, uz evropska ulaganja, Crna Gora mogla biti jedno od najbogatijih područja na Mediteranu! Ovako, izolirani i usmjereni samo prema Beogradu, nećemo daleko stići. Najočitiji primjer tih zabluda je izgradnja pruge Beograd-Bar, koja služi isljučivo Srbiji kao izlaz na more, a zamašna crnogorska sredstva - utrošena za bezbrojne tunele i vijadukte kroz ljuti crnogorski krš, ne računajući i ljudske žrtve - mogla su se neusporedivo bolje iskoristiti. Sada srpska privreda ne pokazuje nikakav interes za ekonomsku revalorizaciju pruge i povećanje pretovara u Luci Bar, a sličan je primjer i sa HE Piva, koja je Crnoj Gori oduzela najljepši dio njena teritorija i velika sredstva, a sada je pod vrlo nepovoljnim uvjetima uključena u energetski sistem Srbije! Takvih primjera ima dosta. No, Liberalni savez Crne Gore ne optužuje za to Srbiju, još manje srpski narod, već najviše svoje slijepo crnogorsko rukovodstvo koje je vuklo takve apsurdne poteze.
Slavko Perović govorio nam je dalje o kolonijalizaciji i nekomercijalnom iskorištavanju jedinstvenog Crnogorskog primorja, na kojem je bezbroj srpskih odmarališta, hotela i vikendica, od kojih crnogorska privreda nema nikakve koristi. On vrlo žali što je nacionalno pitanje, u sadašnjoj etapi evorpske civilizacije i integracije, nametnuto Liberalnom savezu Crne Gore na krajnje vulgaran način. "Vječita i kozmopolitksa liberalna ideja naš je politički cilj kojemu se sve više vraćamo, naročito sada, kada je popis praktično odlučio nametnutu borbu oko crnogorske nacije, jer su u tom pogledu rezultati još bolji nego 1981. godine (stoga se, valjda, ti rezultati i ne objelodanjuju!). Nemamo uzora, ali nam je njemačka Liberalna partija vrlo bliska, kao i druge slične stranke. Nama vlast nije krajnji cilj, jer da je to bilo tako, mi bismo se u predizbornoj kampanji bavili demagogijom, a ne stvarnim problemima, i vjerojatno bi profitirali, ali bi nam se to s negativnom kamatom vratilo nakon izvjesnog vremena, kao što se nadam da će se to vratiti komunistima. Uprkos tome, mi kao stranka stalno rastemo, jer smo široki i ne trpimo animozitet prema bilo kojoj naciji ili religiji, a u svojim redovima imamo Srba, Hrvata, Muslimana, Albanaca, Jugoslovena i drugih. LSCG održava u zemlji najbolje kontakte sa srodnim liberalnim partijama u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH, Makedoniji, dok je stranka Nikole Miloševića u Srbiji za ovaj Savez neprihvatljiva, zbog krajnje desničarskog i velikosrpskog stava i programa. No, uvjeren sam da srpska inteligencija sve više shvaća kamo vodi ta velikosrpska politika", kaže Perović.
Završavajući intervju sa Slavkom Perovićem u cetinjskom hotelu "Grand" (Perović nema ni stana ni automobila), upitali smo ga što će biti sa Njegovim mauzolejom na Lovćenu, radom Ivana Meštrovića?
"Mauzolej je veličanstveni spoj dva najveća južnoslavenska umjetnika - Njegoša i Meštrovića", rekao je Perović. "Njega žele srušiti velikosrpski krugovi iz Beograda i Crne Gore, na čelu s aktuelnim crnogorskim ministrom za kulturu (!!!), a u biti svega je nasrtaj na našu naciju, državu i crkvu, jer je svima više nego jasno da ranija kapela nije imala veze s originalom, koji je načelo jedne austrougarsko đule 1916. godine, a dokrajčio ga Aleksandar 1924. godine i sav materijal gurnuo u jezerce koje narod ovdje zove Crkvine. Što je najzanimljivije, i kralj Jugoslavije pregovarao je s Meštrovićem oko projekta za Mauzolej, ali mu se on učinio preskupim. Ako Meštrović, kao Hrvat i katolik, toliko na Lovćenu smeta Srbima, zašto ne sruše remek-djelo ovog kipara posvećeno Francuskoj, a smješteno na Kalemegdanu, zatim "Pobjednika" u istom parku, spomenik Neznanom junaku na Avali i čitav Vidovdanski ciklus koji je s toliko energije, ljubavi i istinskog saživljavanja s tragikom kosovskog poraza Meštrović poklonio srpskom narodu. Na kraju krajeva, po toj antihrvatskoj i antikatoličkoj logici morali bi se srušiti i Visoki Dečani koje je podigao fra Vita Kotoranin, pripadnik franjevačkog reda. Što se, dakle, tiče Meštrovića, u pitanju je veliko neznanje o kulturi. Zapravo, poruke Mauzoleja na Lovćenu ne mogu se na pravi način čitati danas, i to je dokaz i posljedica primitivnosti ovoga doba u kojemu živimo. Nije točno da to nije kršćanski hram. Svu genijalnost toga Meštrovićevog djela ja vidim upravo u tome što je, umjeto oltara, u crkvici u Mauzoleju postavio monumentalnu Njegoševu figuru. Crnogorski je narod u Njegošu našao svoga boga! U Mauzoleju prepoznajem čitavu Crnu Goru i njenu simboliku i kroz Njegoša i kroz dvije karijatide - jednu djevojku i jednu majku - što govori da je u održanju Crnogoraca žena bila temelj društva i nacije. Orao na Njegoševim ramenima simbol je crnogorske slobode. Da ne spominjem veliki križ na Njegoševoj kripti. Za kraj, Dedijerov citat o svemu: 'Protiv Mauzoleja snage su upregli SPC, četnički krugovi iz inozemstva, SANU i neki političari, jer Aleksandrova je kapela bila simbol uništenja državnosti Crne Gore 1918. godine, dominacije dinastije Karađođevića nad dinastijom Petrovića i simbol uništenja autokefalnosti Crnogorske pravoslavne mitropolije i ugleda koji je ona uživala kroz stoljeća'. Ukratko, u tome je sva bit izmišljenog spora oko Mauzoleja na Lovćenu. No, mogu poručiti svima da će Mauzlej Njegoša na Lovćenu biti posljednja linija obrane Crne Gore. Ako bi Mauzolej bio srušen, Crna Gora nikada više ne bi bila kao ranije. Stoga će ga Crnogorci braniti kao što bi branili svoje živote i svoju neusporedivu povijest!"
Slobodan Racković
