Reagovanje na tekst objavljen u Pobjedi "Naši protivnici su Crnogorci koji žive u Beogradu", objavljen u Pobjedi od 25. Septembra 1999. godine
Uloga SDP-a u koaliciji "Da živimo Bolje"
Tokom ugodnog razgovora uz ručak pripređen u hotelu Crna Gora, tom, kako kaže Rakčevićev domaćin i sagovornik, Radmila Radosavljević, novinar »Pobjede«, kultnom mjestu Podgorice, predsjednik SDP-a prezentirao je nekoliko stavova koji zaslužuju komentar, a o direktnom pominjanju mene lično i Liberalnog saveza da i ne govorimo. Ovo je posebno važno kada se ima u vidu da je gospodin Rakčević zajedno sa SDP-om očigledno zadužen da u koaliciji »Da živimo bolje – Milo Đukanović« muti vodu u procrnogorskom biračkom tijelu, a da to isto radi zajedno sa NS i gospodin Kilibarda prema srpskom biračkom tijelu, kako bi se i dalje nastavio destogodišnji lov u mutnom DPS-a, ovoga puta na čelu sa neprikosnovenim Đukanovićem.
Gospodinu Kilibardi zbog specifične težine njega i njegovih najužih saradnika u samom vrhu NS, koja je i za najnaivnije postala potpuno mjerljiva, taj posao ne ide najbolje, zapravo nikako, pa je tako sklonjen kako sa režimskih tako i sa režimlijskih medija.
Za Rakčevića i SDP se smatra da su još upotrebljivi pa im je određeno mjesto frontmena u odrađivanju dvije strašno važne operacije – prva je redefinisanje uloge LSCG u potonjih deset godina pri čemu je proces platformisanja mene lično neizbježan, a druga – redefinisanje uloge zajedničkog DPS prema formuli »Milo se nikad nije bavio politikom, on je, siromah, samo prehranjivao ljutu sirotinju crnogorsku«. Tako se gradi platforma za postreferendumski period glorifikacije i deifikacije lika i djela gospodina Đukanovića i punoj afirmaciji njegovog ličnog režima vlasti koji je u Crnoj Gori, pred očima svih, za tili čas izgrađen. U svemu tome referendumsko pitanje nije ni bitno, jer je SDP već aminovao moguću prevaru- Rakčević je rekao da je platforma polukorak ka nezavisnosti. Mi kažemo – prevara koja tamniči Crnu Goru u SRJ. Vratar će biti SDP.
Druga i strašno opasna prervara koju aminuje Rakčević je namjera da se do referenduma dođe bez raspisivanja prijevremenih parlamentarnih izbora, s obzirom na činjenicu da njegovi koalicioni partneri nemaju mandat svojega članstva ni za redefinisanje, a kamo li za nezavisnost. Znači, neophodno bi bilo da DPS i NS sazovu vanredne kongrese i redefinišu svoje programe u smislu platforme o redefiniciji odnosa ili da se izjasne za projekat nezavisne Crne Gore. Nakon toga morali bi uslijediti prijevremeni parlamentarni izbori, pa onda legalno i legitimno raspisani referendum sa poštenim pitanjem. Razumljivo je zašto DPS, NS i SDP neće ovaj jedini ne samo demokratski bez priziva već i optimalni slijed koraka za Crnu Goru.
NS postoji samo na papiru, SDP stoji mnogo ispod 6,3%, a DPS bi, nakon izbora, bio prinuđen da dijeli vlast sa liberalima. Na na taj način i tako obnovljena suverenost bi bila i temelj pokretanja točka demokratskog procesa. Rakčević je pakna na disku tog ukočenog točka, a Đukanović nogu sa kočnice micati neće. Kako stvari sada stoje, upravo zahvaljujući brutalnim uskostranačkim interesima Rakčevića i drugova, sakrivenim navodnom brigom za Crnu Goru može nas očekivati hrvatski scenario. Crna Gora ima ljude koji su zainteresovani za njenu saoizaciju. Ima svoje Raškoviće, Martiće, Babiće, Hadžiće. S duge strane ima i svoj HDZ i svojega Tuđmana, a Tuđman svoje istoričare, pjesnike, literate, dragovoljce, domoljupce, neovisne. Čitavo to društvo, ne prihvatajući nikakve skrupule, podigravaju moguće krvave karte jedni drugima. Sve zbog najbrutalnijih ličnih i uskostranačkih interesa. Na žalost, što je odraz potpunog civilizacijskog sloma, Crna Gora nema Zvonimira Čička, Jelenu Lovrić, Borisa Budena, Arkzin, stojedinicu i nema svoj Feral Tribjun kao okosnice svoje civilne samosvijesti. Nije tačna tvrdnja da je ovdašnji vrhovnik polomio te nježne biljčice. Za razliku od hrvatskih, crnogorske su se dragovoljno dale presaditi pored aleja korupcije i kriminala u aleju demokratije vrhovnikovog vrta. Crna Gora nema ni svojega Bogdana Bogdanovića, ni Rada Konstatinovića ni Ivana Đurića. Ima Marka Vešovića, na zdravlje mu, ali on je Darinkin. Zato je tačno u ritmu platformskog i reformskog zamaha, u Crnoj Gori sve mračnije, a u tom mraku su sve sjajnije epolete na raznoraznim policijskim i vojnim uniformama. Eto, u takvom ambijentu moramo čitati Žarka, jer mu se mora odgovoriti. Tako Rakčević kaže da je u novije vrijeme postao skloniji kompromisima u taktičkom smislu. Naše iskustvo govori da su taktički kompromisi uvijek bili jedina strategija stranaka u kojima je Rakčević boravio, od antibirokratskog i norfilovskog SKCG, preko Partije socijalista, Partije reformista crnogorskog primorja, Socijaldemokratske partije reformista i današnje SDP.
Saznajemo takođe da će Rakčević postati Milovac. Mi odgovaramo – I Pinki je jedniom vidioTita. Crna Gora je već odavno nezavisna pod Đukanovićem, kao i što je Djukanović i njegov režim nezavistan od bilo koje crnogorske institucije. Naprotiv, one su zavisne od Đukanovićeve volje. Umjesto amnezije koju nam predlaže Rakčević, mi mislimo da Crna Gora nipošto ne smije zaboraviti sve što su nam uradili Bulatović, Đukanović, Marović i ini. Umjesto amnezije, mi jesmo za amnestiju, a to Rakčević neće. Amnestija podrazumijeva utvrđenu odgovornost za učinjeno, kao i poptuno jasnu svijest da amnestirani niđe sem u Crnoj Gori ne može dobiti političku i ljudsku šansu da bude glavni činilac u procesu koji je osam punih godina zbog brutalnih ličnih i uskopartijskih interesa uništavao, može se reći I uništio. U sprezi sa Rakčevićem i drugovima. Zbog toga je Đukanović u donosu na Rakčevića i druge koji su mu omogućili poziciju za amneziju, pravi gospodin. Amnestija bi mogla omogućiti kretanje naprijed, mukotrpni izlazak iz tragikomičnog crnogorskog kleptokratskog sistema. Amnezija garantuje da se, sem u formi, ništa neće mijenjati, a da će sve ono što nam se desilo i što će nam se tek desiti biti proglašeno vrhovnikovom mudrošću. Tako hoće Rakčević, jer je Đukanović, ali i sudbina crnogorskog društva, Đukanović sa svima nama, u njegovim Rakčevićevim rukama ili rukama Rama Bralića, svejedno. Uvjeren sam da je nakon opisanog sva Rakčevićeva priča o političkoj narcisoidnosti liberala, samo podignuta prašina iz crnog tepiha crnogorskog beščašća. O tom tepihu i njegovim klopačima juče, danas, sjutra, Marko Darinkin zna sve. I na kraju, Narcis je bio lijep, to je kompliment za nas. Drugima je pogled u ogledalo svakim danom sve veći problem…
Slavko Perović
