Reagovanje na tekst Miodraga Vukovića "U Herceg Novom zahvaljujući ZZJ vladaju SRS i JUL", objavljen u DAN-u od 26. Oktobra 2001. godine

DPS na teren nezavisne Crne Gore - Status Quo

Vukovićev tekst je samo jedan od signala da je DPS u velikim nevoljama, kao nikad od sada. Te nevolje su kako spoljne, tako i unutrašnje prirode, a DPS nije sposoban da ih riješi. On, naime, nije stranka i to je njegov osnovni problem. On samo glumi stranku i glumi politiku. Njegove organizacione šeme i interesi su potpuno drugačiji i sve to, u vidu košmarnog sna, sručilo se na glave Vukovića i drugova. Da bi se brojni problemi prikrili ili se, makar, odložilo njihovo razrješavanje, jer se, opet, varljivo nada da je i odlaganje rješavanja kakvo-takvo rješenje, pribjegava se raznim tehnikama. Jedna od tih, često korišćenih tehnika je permanentno napadanje i rušenje LSCG. Ali, sve je to politikantstvo kratkog i svakim danom sve kraćeg daha. Naime, preuzimajući neke od magistralnih odrednica izvornog programskog opredjeljenja crnogorskih liberala, DPS je sam sebi odredio novi politički teren djelovanja, jer je onaj Jugoslovenski već izrabljen. To je, umjesto dojučerašnje Jugoslavije – nezavisna Crna Gora. Sa tog terena nema više izlaska DPS-u, a upravo o toj njegovoj namjeri se radi, o tome i da se zadrži postojeći status quo.

Liberali ponavljaju – nedefinisan državno-pravni status posljednja je šansa za opstanak na vlasti kako SNP-a u SRJ, tako i DPS-a u Crnoj Gori. Zbog toga Peđa i drugovi bojkotuju, a Vuković sa drugovima, sve umirući od demokratije i finoće, poručuju – nema referenduma sa bojkotom! Ni jednim ni drugima nije interes da do dogovora po ovom pitanju dođe, jer je dogovor da do dogovora ne dođe! Koliko je taj dogovor da do dogovora ne dođe postao providan, što bi se reklo, transparentan, pokazuju posljednja zasijedanja crnogorskog parlamenta. Složno i bratski, kao vazda, DPS i SNP troše vrijeme i izbjegavaju raspravu o najvažnijem pitanju Crne Gore – što ćemo sa nama samima? Da se ne bi došlo do preciznog odgovora na ovo pitanje, podsjetimo se, u crnogorskom parlamentu nikada nije raspravljano o čuvenim platformama vlade Republike Crne Gore o državnom statusu nje iste, što je sve, vrlo namjerno, išlo na ruku usporavnja procesa eventualne promjene stava po ovom pitanju kod određenog broja građana.

Osim toga, strateška linija najnovijeg udara DPS na LSCG je i pokušaj prikrivanja činjenice da su predsjednik Đukanović i njegov režim pod ozbiljnim manama i te su mane, odvojeno i sve skupa, instrumenti u borbi međunarodne zajednice protiv ideje o nezavisnosti, na isti način na koji je predsjednik Đukanović bio jedan od brojnih instrumenata međunarodne zajednice u borbi protiv Slobodana Miloševića.

Nego, da predjemo na »pojedinosti« Vukovićevog sočinenija, ostavljajući po strani staljinizmom natopljene retke tipa: »Portparolova (tj. moja – S.P.) fiksacija je aktuelni predsjednik Crne Gore, njegova patološka potreba da sve učini da ga sruši, da kompromituje demokratski projekat Crne Gore«. Dakle, staljinizam se, da pojasnim Vukoviću, ogleda u ovim redovima kroz činjenicu da se sa oponentom ne razgovara argumentima, nego mu se prišije dijagnoza. Argumenti bi, naime, dokazali, sasvim suprotnu stvar, kada se to tiče DPS opsjednutosti liberalima i Malim kabinetom! Pa se zato doda i poneka laž tipa: »Nije portparolu stalo do nezavisne Crne Gore…«, odnosno besmislica kao: »…ostaje im (liberalima – S.P.) samo da pričaju, a konkretni potez koji im leži na srcu, da unište Crnu Goru, ne smiju povući, jer ne znaju šta će ako to urade«. Jasno, zvanični i nezvanični portparoli slijediće smjernice Vukovićevog teksta sa svim staljinističkim natopinama, lažima i besmislicama, kao što Vuković slijedi smjernice najvišeg mjesta u Republici. Eto.

A stvari, o kojima gospodin Vuković ne smije ni da zucne, a najviše mjesto povodom istih ne daje glasa, stoje ovako. Stavovi DPS-a i SNP-a po pitanju referenduma su identični, baš kao što su, makar do danas, identični stavovi LSCG i SDP, po istom pitanju! Ali, meta Vukovićevog i uopšte DPS napada nije SDP iako, u ovoj stvari stoji rame uz rame sa LSCG-om. Dalje, ponuđeni tekst posebnog zakona o referendumu je među najkraćim zakonskim tesktovima koji su se ikada pojavili pred crnogorskim parlamentom i sigurno - najprecizniji od 1945. g. do danas. Takođe, poštovani su međunarodni standardi kada se to tiče pitanja - ko treba da glasa na referendumu (građani) i koliko pitanja treba da se postavi (jedno). Pitanje broja građana koji je potreban da izađe kako bi se referendum smatrao važećim, pitanje je političkog dogovora u Crnoj Gori, a ne standarda međunarodne zajednice. DPS i SNP saglasni su da treba da budu dva pitanja te da na referendum treba da izađe najmanje 50% od broja upisanih birača da bi se smatrao uspjelim. Liberali smatraju da je to put u gubljenje referenduma. Isto to smatra i SDP. Liberali, dodatno, smatraju da to može biti namjerno, odnosno s predumišljajem. Dokaz? »Kakva je to argumentacija da će koalicija »Za Jugoslaviju« izaći na referendum zbog toga što će prosto biti prinuđena da izađe, jer ako ne izađe možda će 20% ljudi proglasiti nezavisnost Crne Gore. Vi onda imate problem druge vrste. Šta će da uradi onih 65% ili 55% ljudi koji neće uopšte da izađu na referendum?« Ovo je saopštio g. Svetozar Marović, potpredsjednik DPS (Vijesti od 16. Oktobra, intervju). Najviše mjesto u DPS i državi još nije održalo konferenciju za štampu u vezi ovakve izjave svog potpredsjednika. A mi, liberali, to čitamo kao što je Marović stvarno napisao – Peđa, bojkotuj po svaku cijenu, nema od ovoga ništa!

Završavam, ako se DPS i SNP slažu u vezi »dva pitanja« i »50%«, oni imaju većinu da to i urade, tu liberali, na žalost, ne mogu ništa. Jedno je sigurno – liberalnim imenom – ulaskom u nekakve »koncentracione« ili »tehničke« vlade, neće se ovjeravati ovakve igre Vukovića i drugova.

I za sam kraj – »50%« je relikt komunističkih vremena. Znamo da na ondašnje, komunističke »izbore«, skoro niko nije ni izlazio, uprkos propagandi. Onda bi se natisklao listića koliko je potrebno – »50%« , kako bi se stekao kakav-takav legitimitet. Kada je donošen postojeći Zakon o referendumu »50%« je unešeno u čl 37. samo zbog otklanjanja i najmanje mogućnosti da Crna Gora postane nezavisna. Zbog toga su u sklepani crnogorski Ustav 1992. godine Vuković i drugovi unijeli i odredbu o provjeri referenduma u parlamentu sa neophodnom dvotrećinskom većinom(!!!) Ako se tome doda mišljenje g. Marovića izneseno u pomenutom intervjuu: » Moje mišljenje je da minimalni demokratski uslov povodom izjašnjavanja o državnoj budućnosti Crne Gore, mora biti izlazak 50% gradjana (…) Dakle, ako u Crnoj Gori nema većine za nezavisnost Crne Gore, onda ne možete nijednim zakonom doći do toga..«, onda je sve jasno ako ovu Marovićevu tvrdnju postavimo na noge – to što zajednički predlažu DPS i SNP kao zakonsko rješenje, sigurno i na osnovu takvog zakona garantuje bojkot, dajući mu upravo zakonsko utemeljenje. Dakle, tako jedno krajnje nepopularno i sumnjivo političko sredstvo, postaje zakonski valorizovano, a to se zapravo i hoće – zakonski osnov sigurnog Bulatovićevog bojkota da bi sve bilo po »zakonu«, ka i vazda! Bravo majstori!

Slavko Perović