Odgovor na tekst Miodraga Perovića "Entuzijazam u optuživanju", objavljen u Monitor-u od 19. Novembra 1999. godine
Ćutanje onih koji ne smiju ćutati
Biti intelektualcem u nas nije nikada značilo misliti, a još manje činiti to svojom vlastitom glavom.
Boris Buden Barikade, str.106. Arkzin, Zagreb 1992.g.
Želio bih podsjetiti da je polemika sa Miodragom Perovićem započela između ostalog, mojom konstatcijom o mučnom “muškom” ćutanju tzv. crnogorskih nezavisnih institucija u slučaju očigledne, brutalne i nasilničke krađe izbornog rezultata LSCG u Baru i Herceg-Novom. Sve institucije, počev od Crnogorskog Helsinškog komiteta, pa preko matičara, penovaca, pisaca, nezavisnih, dukljana i inih, pa do Centra za demokratiju, prosto – ćute. Režimski i prorežimski mediji, Vijesti recimo, sa čijim se osnivanjem Perović zaslužno fali, nijesu ćutale, već su elementarnim kršenjem novinarskog kodeksa, stali na stranu i zvršilaca krađe. U tom režimlijskom mediju, rame uz rame, biju “reformsku” bitku, nekadašnji novinari Perovićevog demokratskog Monitora i novinari nekada ratnohuškače Pobjede.
To društvo, iz dana u dan, demonstrira praksu koju Perović, frojdovskom omaškom, meni podmeće “Svaka propaganda, bila da laže u oblasti biznisa ili politike, donijeće uspjeh neprekidnom uniformnom primjenom” (A. Hitler, Moja borba). Ove institucije, prećutale su i obnarodovanje tajnog DPS dokumenta kojim se jedna demokratska, parlamentarna stranka i članica Liberalne internacionale, LSCG, proglašava neprijateljem naroda i države zbog političkog stava protivljenja obnove jugoslovenske federacije, kojem pretpostavlja čin obnove crnogorske države. Nikakva Perovićeva citatološka alhemija, kojom me dovodi u neposrednu vezu sa Staljinom i Hitlerom, poštapajući se pri tome Šekspirom, Milošem i Kišom, što sve dokazuje da je Perović jako načitan, kažem nikakva Perovićeva matematika ili logika mašinca ne može osporiti vidljivo – ovo ćutanje je rezultat fakta da su predmetnu krađu počinili Đukanovićevi socijalisti, uz saglasnost Rakčevićevih socijalista i Kilibardinih narodnjaka; DPS - stranka čiji je predsjednik Milo Đukanović, koji je istovremeno obnaša funkciju predsjednika Republike Crnogorske nam. Pri svemu tome želim pojasniti da sam digao glas protiv ćutanja , a ne nikako zbog prirodnog zahtjeva da ove institucije zaštite Ustav, zakon, pravdu. To je, svjestan sam, glede stepena tranzicionog procesa u Crnoj Gori, prerano tražiti. Moja tvrdnja o ćutanju onih koji ne smiju ćutati, jer je ćutanje na ovakve pojave najpodlija destrukcija same ideje nevladinih institucija koje, same po sebi, treba da predstavljaju najfiniju strukturu civilnog društva, potrebnog Crnoj Gori mnogostruko više nego reformski blef Mila Đukanovića, nikako nije klevetnička /difamatorska/, već je istinita.
Moram priznati da mi je ta ćutnja nešto manje bolna, nego ona ispoljena u slučaju tragičnog utapanja sto pet romskih izbjeglica u crnogorskom moru . Naime, spreman sam Kopernikanski tvrditi da je ćutanje citiranih institucija proizvod njihove objektivne, kružne putanje oko sile političke, materijalne i svake druge moći koju emituje DPS kao stranka direktno proizašla iz SKCG, nastavljajući višedecenijsku političku filozofiju i praksu ove stranke pod novim imenom i Versaće - ruhom. Za takvo stanje ne smatram odgovornim članstvo ovih institucija, već dio korumpiranih, otuđenih vođstava, onaj dio koji najčešće saopštava svoje političke i druge stavove, ne nikako posredstvom pera, mikrofona ili TV kamera, na što ih obavezuje institucionalni status, već u Hotelu Crna Gora, crnogorskoj Kazablanci bez Hemfrija Bogarta i čudesne Ingrid Bergman, ali sa svim ostalim. Za novi nastup, vjerovatno, čeka se nova predizborna kampanja u kojoj će se ponovo baviti stanjem u Liberalnom savezu na način koji je na bis učinio Miodrag Perović, sve u želji da me “ozdravi”. Nije tačna Perovićeva tvrdnja da je većina onih koji rukovode PEN-om, Maticom crnogorskom, Dukljanskom akademijom, radila na emancipaciji Crne Gore. U tom slučaju je, s obzirom na njihove vječite i najviše partijske, policijske i državne položaje u onoj crnogorskoj “jagnjofukačkoj” vlasti koja je na tacnu predala Crnu Goru Slobodanu Miloševiću, Crna Gora trebala već odavno, biti emancipovana. Upravo je većina, gonjena talasom ideološke komunističke inercije, kočila tu emancipaciju metodom “nije vrijeme”, a apsolutna manjina, van vlasti i bilo kakvog uticaja, radila je na njoj po cijenu progona i šikana svih vrsta. U ovom kontekstu, moja “maloljetnost” i “mala poznatost” može biti od “intelektualnog” interesa intelektualcu tipa Miodraga Perovića. Prirodno je – neko se bavio matematikom i mašinstvom dok je i Miodrga Perović bio u kratkim pantalonama. Interesantno je , međutim, da su neki, od njih , tvrdi Perović ne imenujući, svjesno ugradili svoj ugled i uticaj u moj politički uspon (!?) . Što se putanje moga uspona tiče, ne bih je poželio nikome, a o nečijoj ugradnji i uticaju u moj uspon, kako sugeriše Perović, nijemi je svjedok upravo Monitor.
Na hrabrenje iz ćoška da izađem na brisani prostor, a istovremeno se sačuva vlastita zadnjica, uvijek sam gledao sa veselim prezrenjem. Takvih ugrađivanja bilo je u i z obilju , ali sam znao da je to svojstveno svakom društvu koje je zaboravilo moral i tradiciju, pretpostavljajući ih kalkulišućem i plivajućem razumu i inteligenciji, sve ovo u širem smilu. To je bitna karakteristika društava u propadanju, fizičkom i intelektualnom, kao što je čitavi ovaj vijek, crnogorsko. Tačno je da taj proces u crnogorskom slučaju ima dražestan kolorit o kojem je tako (h)umorno pisao Marko Darinkin Vešović u svojim epistolama Jevremu Brkoviću. ”Taj koji govori da je 100% u pravu - citira Perović Miloša - gadan je nasilnik, strašna lopuža, najveća hulja”. Eto, odmah priznajem da sam ja ta osoba u LSCG i sigurno, najveća u Crnoj Gori, što bi se reklo - prava adresa za upućivanje ovakvog pisamceta. Nećemo se baviti kontekstualnošću citiranog, niti knjigom koja se bavi čovjekom i njegovim jadnim položajem kad se na njega pristane, u zatvorenim društvima i zatvorenim krugovima moći , što jesu danas Crna Gora i Đukanovićevi socijalisti. Nasuprot tome, u demokratskim društvima, politčki proces se odvija u stalnom suprotstavljanju nosilaca političkog procesa, koji djeluju nalazeći da su stopostotono u pravu. U permanentnom sukobu sa drugim , uvjerenim stopostotonostima i uz obavezno poštovanje pravila koja važe za sve učesnike političkog procesa, ispreda se svilena nit demokratije . Demokratičnost i demokratski credo jednog političkog subjekta, osobe, stranke, udruženja…ne očituje se posredstvom proklamovanog cilja, već posredstvom činjenice (ne)poštovanja demokratskih pravila. Nad tim pravilima bdije čitava demokratska javnost, slobodna štampa, nezavisno sudstvo, slobodni intelektualci, nevladine organizacije . Za razliku od toga, Perović i ini, bdiju nad crnogorskim liberalima, nečuvenom hrabrošću spašavaju Crnu Goru od crnogoorskih liberala, a liberale od Slavka Perovića, međutim, svjesno fingirajući kako smo mi, a ne DPS, nekontrolisana vlast i očigledna moć u Crnoj Gori. Bez ovog fakinanja , kako bi rekli Cetinjani, njihova uloga posta(je) tužno prozirna, zapravo do tuge – jadna. Tvrdim - da su Perović i ini samo jednom javno sasuli u oči Đukanoviću i DPS-u, makar djelić onoga što je rečeno meni i liberalima u Perovićevom tekstu, demokratska i nezavisna Crna Gora bila bi izvjesna, ona bi postojala na neizbrisiv način. Dakle, demokratski proces je sam po sebi evolutivan upravo zbog toga što podrazumijeva konkurenciju. Ona je, a ne saglasnost pokretački mehanizam svake, pa i političke evolucije. Suština Perovićevog teksta je u sugestiji da bi otvorena podrška crnogorskim liberalima ugrozila postignutu saglasnost Đukanovića, Rakčevića, Kilibarde i Medlin Olbrajt, postignutu negdje tamo daleko i tamo tajno, obavještajno i reče mi jedan čoek , u vezi obnove crnogorske države. Ako je to tako, a zajedno sa Perovićem znamo da nije, što je to spriječilo Perovića i drugove da vrše permanentan pritisak na vlast, a ne da Đukanovićev sukob sa Miloševićem uzmu kao lažni paravan za objektivno sprječavanje početka tranzicionog procesa u Crnoj Gori, opet metodom “nije vrijeme”. Umjesto toga, suštinski se podržava Đukanović koji iz dana u dan, godinama, dokazuje da su mu Demokratija i tranzicija bliske koliko i Jeljcinu, a Crna Gora samo u mjeri koja mu omogućava zadržavanje vlasničlo-ekonomskog, policijskog i informativnog monopola, a to je mjera izgradnje Republike Crnogorske, po cijenu uništavanja demokratske liberalne konkurencije, svim sredstvima. Na pitanje, da li bi opisanom tehnologijom pritiska na režim, Crna Gora imala veću garanciju za unutrašnji demokratski preobražaj i obnovu samostalne države, Perović bi, kao vrstan matematičar koji može da u razlomcima izračuna broj žrtava mojeg liberalnog terora kao i činjenicu da je Crna Gora 500 puta manja od Sovjetskog Saveza (sic!), morao da odgovori pozitivno. Negativan Perovićev odgovor svjedoči da su neke druge računice u igri, one koje je precizno saopštio profesor Nebojša Vučinić, inače član Rakčevićevih socijalista: “Koaliciona Vlada u Crnoj Gori je sastavljena od stranaka koje imaju različite poglede na državno-pravni srtatus Crne Gore. Među njima je postignut minimalni konsensus da se, zbog istorijskih i drugih razloga, ne ide na razbijanje zajednice Srbije i Crne Gore, nego da ona ostane kao jedinstven subjekat međunarodnog prava u okviru koga bi Srbija i Crna Gora imale veoma visoki stepen autonomije”. Dakle, prevara procrnogorskog biračkog tijelea - to je rezultat “mutacija”, “evolucionog procesa” i “uticaja” koji su na “neke političke subjekte” ostvarili Perović i crnogorski “emancipatori”.
Da bi Peroviću odmah bilo lakše – nije on zajedno sa “emancipatorima” ostvario nikakav uticaj na Đukanovića, već im je Đukanović dozvolio da ga “emancipatori“ emancipuju u istoj mjeri kojom je Milošević bio “emancipovan” od strane Ćosića, Panića, Avramovića… Đukanović ih je kao dragovoljne šahovske figure postrojio protiv crnogorskih liberala kao jedine stranke koja predstavlja stvarnog protivnika njegovoj autoritarnoj vlasti i namjeri konstituisannja Republike Crnogorske, kao lažne zamjene za demokratsku i nezavisnu Crnu Goru.
Značajno je što je Perović u svojem tekstu pokrenuo niz pitanja od kapitalnog značaja za Crnu Goru. Perović ne razumije da je permanentno preispitivanje tradicije, njenih ključnih energetskih tačaka, najvitalniji proces progresa jednog društva. Neupitna prošlost direktno “proizvodi” nedodirljive kapo-e današnjosti koji uništavaju našu sadašnjost otimajući nam budućnost. Kada se to tiče 13. Jula, mi, liberali baštinimo njegov antifašistički karakater, ali jedini u Crnoj Gotri shvatamo, da je svaki antifašizam bio demokratski, osim komunističkog. Naime, kada Kiš definiše kao evropske totalitarizme fašizam i staljinizam, on misli na komunizam, jer je staljinizam samo oblik komunističke prakse, kao i Titoizam, ako blaži oblik uostalom. Ali, oba ta oblika ostavili su nam zajedničku praksu neupitnih vođinih monopola nad vlasničko-ekonomskim mehanizmima, štampom, policijom, vojskom… Čudi kako Perović ne uočava, makar sa njemu svojstvenog računskog aspekta, da je narodni ustanak izazvao i narodni kontra-ustanak u kojem su se ustanici međusobno poubijali oko 35.000. Bez Italijana i Njemaca, brat brata, itd. Da skratim, ne može se danas ćutati o komunističkom i kontrakomunističkom 13. Julu (o antifašizmu sam već rekao) i biti za Zakon o denacionalizaciji, sem pod uslovom da se radi o novoj demagoškoj prevari, a radi se. Ovovjekovna tragična crnogorska prošlost lažno se vaskrsava kako bi poslužila kao oružje u rukama današnjih vlastodržaca - Đukanovićevih i Bulatovićevih socijalista koji su, gle čuda, zajednički, protiv prijedloga da nagrada 13. Jul, nastavi da živi pod imenom Sv. Petar Cetinjski. Pedestogodišnja praksa i poruke 13. Jula kao i njegova Đukanović-Bulatovićevska interpretacija i instrumentalizacija direktno su protiv konstituisanja Crne Gore kao demokratske države.
Što se tiče Nikole Petrovića, eto opet jedne računske zagonetke za Miodraga Perovića – dovesti u odnos brojnost ondašnjeg stanovništva Crne Gore, sa 9700 izginulih Crnogoraca na Skadru. Sve ovo sagledati na fonu činjenice da je Skadar izgubljen. Nova zagonetka za Miodraga Perovića trebao bi biti odgovor na postavljeno pitanje – kako se zove vladar jednog naroda koji je, boreći se na strani saveznika i dobivši zajedno sa njima i Svjetski Rat uz 40.000 novih crnogorskih grobova, za uzvrat, izgubio narod, državu, crkvu, dinastiju, a na svoje ime navukao prokletstvo izdajnika (srpstva)? Posredstvom Nikoline ličnosti, komunisti su u šahu držali sve one koji su namjeravali raditi na emancipaciji Crne Gore. Takvu praksu naslijedili su od strane Aleksandra Karađorđevića koji ju je patentirao. Današnja afirmacija Nikoline ličnosti nije zahtjev za preispitivanjem crnogorske prošlosti, već pokušaj ugradnje Nikoline ličnosti u novokomponovani kult predsjednika Đukanovića.
Perović na kraju, navodi brojne institucije koje je, zajedno sa drugima, osnivao. Zboravlja najmanje dvije – Crnogorsko vijeće evropskog pokreta i Građanski forum Crne Gore. Ja neću navoditi ni jednu u čijem sam osnivanju učestvovao, ali ću konstatovati da mi nije pošlo za rukom da ni jednu dovedem na bužet bilo kojeg nevladinog fonda, pa ni list “Liberal”. Tu Miodragu Peroviću skidam kapu.
Slavko Perović
