SLAVKO PEROVIĆ, poslanik u Skupštini Republike Crne Gore, Reagovanje na tekst »KA NOVOM POČETKU« autorke Nastasje Radović, objavljenom u listu REPUBLIKA br. 191.

Đukanoviću, Miloševiću i OEBS-u je sve dozvoljeno – Vama, meni, Popovu i inim – nije

U citiranom tekstu Nastasja Radović (u daljem tekstu N.R.) se bavi analizom nedavno završenih crnogorskih izbora, posmatrajući ih kao da su se održali u Velikoj Britaniji. Mogu da razumijem da se sličan tekst pojavi u režimskoj i/ili prorežimskoj štampi, ali ne znam što tako paušalan tekst traži u nezavisnoj REPUBLICI? Na što liči analiza NR?

Hajde malo da mislimo o ružnim stvarima. Zamislimo da je Tajsonu priznata pobjeda nad Holifildom nakon što je Holifildova ušna školjka završila u Tajsonovim zubima. Zamislimo, nakon toga, komentatora koji slavi takvu pobjedu. Zamislimo da neko komentariše neki Versaćijev model na prelijepoj Kembelovoj, dok joj neko, u trenutku prolaska pistom, pod bose tabane sipa srču. Zamislimo da neko traži od Nejdžela Kenedija da svira na violini kojoj su pokidane žice. Zamislite komentatora koji bi tvrdio da je Mijatović zabio onaj čuveni jedanaesterac. Zamislite komentatora koji bi ustvrdio da na ovim prostorima nije bilo rata ili koji tvrdi da je Debeli Brijeg otvoren? To upravo radi NR? Što? Lakirovku crnogorskih izbora. Nije, valjda, otkrovenje da bi i Miško Vuković, aktuelni potpredsjednik crnogorske vlade, izborno zbrisao Đukanovića, bilo kad i bilo đe na planeti, da raspolaže sa potpunom kontrolom – tajne policije, javne policije, sive ekonomije, državnih preduzeća, državnih elektronskih i drugih medija, najvećim dijelom nezavisnih medija, gotovo svih opozicionih stranaka, tajnih fondova, sudstva, državne uprave… I čega sve ne. Kako se zove čovjek koji ima takvu moć u Crnoj Gori – zove se Milo Đukanović. Kako se zove čovjek koji sve to kontroliše u Srbiji? Zove se Slobodan Milošević. Od koga im je to ostalo? Nit od baba, niti od stričeva, već od Josipa Broza. Tako kaže skener, a on, kažu, ne laže. Mogu lagati tumači snimka, ali je to onda loše po pacijenta. Gdje je stanje gore? U Crnoj Gori, bez obzira što Crnogorci voze pokradena kola i imaju mobilne telefone, što se za nekoga iz Srbije može smatrati napretkom, boljim životom. Zašto? Zato što je mala, malecka, a komuno-četnička, a to znači da je, osim Liberalnog saveza, sterilno ista-bila predstavljena Đilasovom petokrakom ili Đurišićevom kokardom, jer se preko tih označja stavljaju zvučni nazivi SDP, NS, DPS, te nezavisni, te zavisni, te ovakvi, te onakvi.

Niko, osim Đukanovića, ne može za sebe da veže istovremeno, primjera radi, komentatorska pera kalibra braće Cerović, Arkanovog vojskovođu Pelevića, Svetozara Vukmanovića Tempa, Patrijarha Pavla, Amfilohija i Đorđa Balaševića. Ja bih se pred tim sposobnostima sledio, što kažu Crnogorci – uhvatila bi me mala snaga. Drugi to nazivaju politikom. Ja – sidom. Pinoče je negdje rekao – ja znam kad u mojoj državi i list zatreperi. Ovdje znaju kako list diše. Pogotovu u vrijeme izbora. Taj ko hoće tome da odbrani zadato ime – reforme, demokratija ili »Da živimo bolje«, saučesnik je, nije nevini niti nevoljni promatrač. I nije tu Olbrajtova i nije tu svijet u pitanju. Da sam na njihovom mjestu i ja bih se, u slučaju Đukanović, koji je, zapravo, slučaj MI, istovjetno ponašao. Kao da ih čujem - nije vam gospodo, dosta šamana – sve od cara Dušana, do Miloševićevog Gazimestana? Nije!? Izvolite, imamo nove ponude za vas. Zna li NR gdje nestaje područje djelovanja šamana? Tamo gdje se održavaju slobodni, pošteni i fer izbori. Da li Đukanović(evi) imaju namjeru da to IKAD bude OVDJE? Nemaju. Zašto? U najboljem – morali bi ići, a u najgorem – morali bi ići i sve ostaviti.

U ovom reagovanju, neću se baviti dokazivanjem da su i ovi izbori, baš kao i svi prijethodni, čitavom paletom opisanih mehanizama bili manipulisani, ako kažem – pokradeni, eto me u SVAŠTALICAMA, ali ću konstatovati jednu od deset božjih zapovijesti – izbore, između ostalog, dobijaju elektronski mediji. Valjda je to osjetila i NR koja živi i radi na području djelovanja šamana Miloševića.

Da zaboravimo sve i postavimo pitanje – kako NR može da pređe preko činjenice, koju sama stavlja u anterfile, da je Liberalni savez na crnogorskoj televiziji bio prisutan svega 0,3 % , a koalicija Da živimo bolje preko 80%? I nakon toga mirno napiše da je »Perović političar nad čijom se političkom sudbinom žali i koji se ozbiljno kritikuje«? Početak ozdravljenja, najave boljeg, bilo bi pitanje, da ga je kojim slučajem NR, postavila: »Analiziraćemo iz kojih razloga je, protivzakonito, crnogorska televizija, koju inače vodi kum predsjednika Republike g. Đukanovića, donijela odluku da se Liberalnom savezu, dodijeli svega 0,3% TV vremena crnogorske televizije, tokom izborne kampanje?« Ovako – šamanizam se nastavlja, a personalnost šamana nije uopšte važna.

Sve su to simpatični i dragi momci, koji će se doživotno igrati sa nama zavisnima i nezavisnima, sve dok ne shvatimo da su stepenice za izlazak iz ovog pakla sagrađene od materijala čvrstog poštovanja principa, a ne od materijala dobrih želja i dobrih namjera. Kažu, tim stepenicama se u njega ulazi. U svemu tome iskreno žalim, ali i kritikujem NR, koja u dobrim željama i dobrim namjerama, ovakvim »analizama« daje alibi onome ko se u Crnoj Gori služi istim sredstvima kao u Srbiji g. Milošević. Bez obzira na Olbrajtovu, bez obzira na izuzeće Crne Gore od sankcija, a s obzirom na naše unutarnje stvari koje se jednako tiču, smijem li reći, slobode i Slobodanovih. Tj. – naših, a ne Olbrajtovih. Treba shvatiti, tako jednostavnu, a tako slojevitu poruku – što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi. U tim besmislenim pokušajima peglanja grbe, naše vrijeme se traći. Gubeći principe, misleći da pomažemo, mi postajemo njihov plijen, mislim, onih koji sve drže u svojim rukama, pa tako i nas, Nastasja…

Zato mi liberali kažemo – Olbrajtovoj olbrajtovo – a nama sloboda – sada, odmah i ovdje. U ime te slobode, u ime nade da do nje možemo doći – ne pišite više onakve tekstove, a pogotovu ne u REPUBLICI. Da se potpuno razumijemo – Đukanoviću, Miloševiću i OEBS-u je sve dozvoljeno – vama, meni, Popovu i inim – nije.

Slavko Perović