Reagovanje na intervju Mirka Kovača "Ratovi i stogodišnja pustoš", objavljenom u Monitoru od 15. Oktobra 1999. godine
Novi krug fašizacije Crne Gore
Razgovor sa Mirkom Kovačem kojeg je vodio Ljubeta Labović, unosi makar titraj prosvjetljenja u političku, kulturnu i svaku drugu crnogorsku tmušu. Poput munje koja u olujnoj noći otkriva izgubljeni put, on, Mirko Kovač, pokazuje koji je put izlaska iz crnogorskog kala. Nije nikakvo čudo što Kovač taj izlaz za Crnu Goru jasno vidi iz Rovinja, no poptuno je razumljivo i zbog čega se taj isti put, vidljiv sa bilo kojega bubulja crnogorskog, a od strane nekih Kovačevih kolega ne želi vidjeti.
Za razliku od nekih u Crnoj Gori, čija su književna djela prepuna čojskijeh, sojskijeh i ne znam kakvih sve ne poruka, dok su njihova konkretna činjenja obrazac svega suprotnog, Mirko Kovač je kao ličnost samjerljiv veličini vlastitog književnog djela. Dakle, kod Kovača osjećamo punoću punoće, za razliku od njenog privida, kako bi to rekao Kiš. Mi se sjećamo da je Kovač bio faktički proćeran iz Beograda, on nije pobjegao, ali odbija da se njegov boravak u Hrvatskoj tretira kao izgnanstvo. Naprotiv, on kaže – najmilijima bih poželio ovakvo izgnanstvo, pa ako hoćete i ovakav grad i ovakvu poziciju.
On se nije smjestio na zagrebački Pantovščak, nije ga dvorila Tuđmanova policija, nije sa Tuđmanom čekao nove godine na Brijunima, nije proglašavao Njegoša genocidnim pjesnikom i još mnogo toga. Naprotiv, za njega Hrvatska nije nikada bila Tuđmanova država niti država tamošnje bagre na vlasti, kako kaže, već država i jednog Supeka i Gotovca i njegovih prijatelja feralovaca… na istom poslu osvajanja demokratije uvijek s pozicija intelektualnog i građanskog otpora stvarima koje ugrožavaju ljudske slobode.
Za razliku od Kovača koji kao izvanjac nije nikada ni pomislio, a kamoli prihvatio, ili, ne daj bože, poput đuleta uletio da bude djelić Tuđmanove državotvorne i domoljubne svite; za razliku od Kovača koji se bori za osvajanje prostora demokratije u Hrvatskoj - u Crnoj Gori nema demokrate Srbina ili Crnogorca koji želi progovoriti sa pozicija intelektualnog i građanskog otpora o stvarima kojima Đukanovićev režim brutalno guši ljudska prava i slobode u Crnoj Gori. A koliko ih je samo prodefilovalo ispred Tamare Nikčević. Za dizanje glasa crnogorskog intelektualnog i građanskog otpora nije bilo dovoljno ni nedavno objavljivanje tajnog dokumenta Đukanovićevog DPS-a u kojem je Liberalni savez označen kao neprijatelj naroda i države.
Za razliku od devedesetih kada nas je Đukanović, zajedno sa Bulatovićem i Marovićem, proizveo u ustaše i saradnike Tuđmana, sada nas promoviše u četnike i saradnike Miloševića. Na nedavnoj sjednici parlamenta dokazano je¸ da je koalicija DA ŽIVIMO BOLJE – MILO ĐUKANOVIĆ brutalno, očigledno i stopostotno pokrala izborni rezultat crnogorskih liberala u Baru i Herceg Novom. Ćutanje koje prati ove pojave, ćutanje raznijeh dukljana, nezavisnih, penovaca, matica, monitorovaca - onih koji žele predstaviti kako je njihovo djelovanje utemeljeno na poziciji intelektualnog i građanskog otpora prema stvarima koje ugrožavaju ljudske slobode, uskoro će, ne promijene li se stvari, postati materijal za popločavanje puta otvorene fašizacije i militarizacije Crne Gore, sve pod krinkom Đukanovićeve borbe protiv Miloševića.
Tuđmanov primjer i Kovačeve ocjene o njemu suštinski govore sve i o Crnoj Gori. Upravo ovdje želim istaći – za novi krug fašizacije Crne Gore, prvi je bio označen Bulatović-Marović-Đukanovićevim razdobljem »Rata za mir«, a na podlozi nacionalističko-šovinističkog velikosrpskog puča u Crnoj Gori - za drugi će biti krivi upravo oni koji ih danas svojim javnim ćutanjem i anderground djelovanjem potiču, sve pod firmom – nije važno ko će napraviti državu. Da stvar bude do kraja groteskna, pa time totalno crnogorska – Đukanović državu ne pravi, niti mu je potrebna. Naprotiv, trenutno stanje, za čiju permanentnu proizvodnju su mu blanko ovlašćenje dali uopravo navedeni tobož nezavisni faktori, stanje je Đukanovićeve idealne ravnoteže.
To iz Rovinja sluti i Mirko Kovač – bojim se da sadašnja vlast u Crnoj Gori nema viziju samostalne Crne Gore, kaže on. Nije je nikad ni imala, kažem ja i potvrđuje Medlin Olbrajt, a Klintonov potpis na Paktu o jugositočnoj Evropi ovjerava. Đukanovićev pristanak da bude u stausu gosta na skupu gdje se rješava sudbina njegovog naroda, trebao je makar probuditi sumnju. Ali nije. Zašto? Odgovaram Kovačevim riječima – Crna Gora bi morala počivati na vladavini zakona i prava… moralo bi se stvoriti javno mnjenje koje će imati uticaja na politiku… morala bi osuditi srpski i svaki drugi fašizam. Da li je aktuelna vlast zainteresovana za ove procese? Nije, jer bi tim procesima razvlastila samu sebe.
Zato će liberale proglasiti neprijateljima naroda i države, a o sudbini toga naroda i te države dogovaraće sa sa Miloševićem i Šešeljem, kao starim znancima i prijateljima. Na žalost, samo liberali daju otpor ovim procesima, samo se oni nijesu privlastitli, samo oni ne trguju crnogorskom budućnošću prodajući u bescijenje sadašnjost. Upravo zbog toga što je i za nas, kao i za Kovača, vrlo važna dosljednost, jer znamo da bez dosljednosti ne bismo znali u kakvom svijetu živimo, ne bismo imali nikakvu orijentaciju. Bili smo i ostali dosljedni u prepoznavanju dobra i zla i odmah reagovali, jer smo uvjereni da tako stvaraju i čuvaju temeljne vrijednosti demokratije... i naša je opsesija, kao i Kovačeva, borba pamćenja protiv zaborava. Zaborav je u temelju stalnog obnavljanja zla u novim pojavnim oblicima. O tome rječito govori citirani raspis Đukanovićevog DPS-a u odnosu na liberale. Niko u Crnoj Gori ne usuđuje se da Đukanoviću postavi pitanje – s kojim pravom ti to pričaš, momče?
Za razliku od Kovača čija je glavna opsesija borba pamćenja protiv zaborava, jer je pamćenje jedini način za izlazak iz postojećeg kala, za razliku od njegovih prijatelja feralovaca koji ne dopuštaju Tuđmanu da prekraja svoju biografiju, da izmišlja prošlost, u Crnoj Gori je takav proces skoro dovršen. Đukanović i njegova bagra na vlasti javno, gromoglasno ćutanje onih koji ne bi smjeli ćutati, promovisao je sebe u Majku Terezu. Tko je tragedia montenegrina dovedena do kraja. Faktori koji su trebali postati okosnica civilnog društva, integrisani su u groteskni crnogorski režim.
Slavko Perović
