Reagovanje Slavka Perovića, poslanika u Skupštini Republike Crne Gore na tekst Radomira Tomića – »POŠTAR JE STIGAO NA VRIJEME« objavljen u POBJEDI – 13. Septembra 1998.g.

Nepametni ne smiju biti na odgovornim dužnostima« - objašnjava Veljko Milatović vrijeme u kojem je on bio glavni i odgovorni urednik »Pobjede« njegovom sadašnjem kolegi po novinarskom peru, gospodinu Tomiću

»Nikada mi nije palo na pamet da bilo što cenzurišem ili bilo koga usmjeravam. I tada, kao i danas – mislio sam ovako: pametni ljudi imaju svoj put. Smjernice im ne trebaju. Nepametni ne smiju biti na odgovornim dužnostima« - objašnjava Veljko Milatović vrijeme u kojem je on bio glavni i odgovorni urednik »Pobjede« njegovom sadašnjem kolegi po novinarskom peru, gospodinu Tomiću. I gospodin Tomić se, kao pametan čovjek na odgovornoj funkciji, četiri decenije kasnije, upravlja po istim komunističkim načelima, kao i »Pobjeda« i sve ostalo, čast izuzecima, u čitavoj Crnoj Gori. Da nije tako, razgovor sa Veljkom Milatovićem predstavljao bi veliki profesionalni izazov, a politička javnost bi od njega imala velike koristi, jer je Veljko Milatović značajan učesnik i značajan svjedok značajnih događanja na ovim prostorima u zadnjih nekoliko decenija, počev od 13. Jula 1941.g.

Bilo bi interesantno čuti što sa ove istorijske distance, Veljko Milatović misli o Ustanku i ustanicima, tzv. lijevim greškama, Zidanom Mostu, likvidaciji Krsta Popovića, ulozi i djelu UDBE kao sjemeništa komunističkih kadrova? Što misli o tajnim policijskim dosijeima, njihovoj sudbini? Što misli o postojanju i unapređivanju metoda, postupaka, načina rada i uopšte o činjenici postojanja sadašnje političke policije u Crnoj Gori? Ako se danas razumije da je ondašnja Jugoslavija po logici svojeg komunističkog postojanja bila isključivo CK SKJ kao sasušeni fosil revolucionarnih nadanja i institucija koja je služila da se zaštiti nedodirljivost vođe i učitelja te doživotnog predsjednika SFRJ, Josipa Broza, te da je vlast u feudima koji su se nazivali republikama zapravo bila lilčna vlast dodjeljivana pametno-nepametnim komunističkim kadrovima iz svemoćnog centra, onda je Tomić morao postaviti pitanje Veljku Milatoviću: Ko su crnogorski komunistički kadrovi koji su predstavljali ondašnje crnogorsko rukovodstvo, a koji su bili protiv ondašnjih ideja Veljka Milatovića? Da li treba da nagađamo da su to oni komunistički kadrovi koji su ostali u vlasti i nakon Milatovića te koji su, zapravo, Januara 1989.g. predali Crnu Goru Miloševiću prijethodno poslušno podnoseći ostavke sadašnjem pobucanom, a onda jedinstvenom mladom, pametnom i lijepom miloševićevskom crnogorskom rukovodstvu? Čini mi se da su podnosioci ostavki prijethodno isključili iz ondašnjeg SK CG jednog od osnivača SK CG i takođe narodnog heroja Sava Brkovića proglašavajući ga crnogorskim nacionalistom.

Najveći dio komunističke Crne Gore ovaj gnusni čin dočekao je sa oduševljenjem, komunistička manjina je monaški ćutala, da ne kažem – skukavičila se. Milatović kaže: »Često kažem – Crna Gora niklada nije imala sopstvenu strategiju i to se mora platiti. Kad se pokušavao, svojevremeno, osmisliti njen dugoročni razvoj, počev od državno-pravnog statusa do privrede, uvijek se našao neko dovoljno moćan da to spriječi«. Bilo bi korisno da je Tomić zamolio Milatovića da imenuje tog moćnika – moćnike koji su sprječavali Crnu Goru da se kreće prirodnim putem razvoja? Bila bi to obaveza. Na kraju ili na početku – komunizam je insistirao da se stvari nazovu pravim imenom. Zašto danas u reformskoj i demokratskoj Crnoj Gori, Milatović koristi eufemizam NEKO? Zaista, bila je divna prilika da čujemo – zbog čije višedecenijske kadrovske politike u Crnoj Gori je ova raspad Jugosalvije dočekala sa komunističkim kadrovima koji koji nijesu ni pokušali da je brane, već su prijethodno zdušno pomogli inauguraciju Slobodana Miloševića, a zatim podnijeli ostavke Bulatoviću, Maroviću, Đukanoviću, a Sovenija sa jednim Kučanom, Hrvatska sa Račanom, Makedonija sa Gligorovim? Zašto Crna Gora još nema nijednog jedinog komuniste koji je spreman da izjavi kako je, izuzev antihitlerovskog karaktera komunističkog pokreta u Crnoj Gori, komunizam bio velika, tragična krvava obmana.

Ko je spreman da kaže da ona Jugoslavija, pa dakle ni Crna Gora, nije imala ni parlamenta, ni zakona, ni odgovorne javnosti, ni opštepriznatih načela građanskog ponašanja te da je i sad sve isto, pod ovom nazovi demokratskom i reformskom vlašću. Zbog svega toga, pominjanje Liberalnog saveza od strane Veljka Milatovića, kao stranke koja je od početka imala principijelan odnos prema: »svemu što se zbivalo i na ovim prostorima i u okruženju« ne doživljavam kao kompliment, naprotiv. U politici - nastavlja Milatović - principi jesu veoma važni, ali je, uz njih neophodno imati još mnogo toga - i Milatović ostaje ponovno nedorečen, ali ću pretpostaviti da Milatović misli na posjedovanje vlasti, bolje reći - moći. Zbog toga Milatović neće nikada dići glas protiv političkog sistema na čijem se čelu nalazi Đukanović u kojem se vrši kontrola apsolutno svega u Crnoj Gori, neće dići glas protiv redovnih i potpunih izbornih manipulacija koje su Liberalni savez ovoga puta svele na 6,3% voljom Đukanovića i njegovih saradnika, neće dići glas protiv starih hajkača na Liberalni savez u novim, kvazireformskim odorama, novoj, sofisticiranijoj medijskoj satanizaciji i marginalizaciji. Neće se razumjeti da je taj sistem isti, stajao na njegovom čelu Đukanović, Marović, Bulatović, Milošević, Ilijesku, Beriša, Nano, Mečijar, Milatović, Đuranović ili Tito…

To je komunistički sitem koji po svojoj prirodi ubija svaku pomisao u mogućnost konstituisanja slobodne, građanske javnosti kao nosioca demokratskog procesa, a to znači da ubija nadu u mogućnost konstituisanja Crne Gore u porodicu civilizovanih naroda i drzava. Liberalni savez jeste začetak takve javnosti i zbog toga izaziva toliko nervoze i privlači toliko munja. I nije NEKO sprječavao Crnu Goru, već je Crna Gora bila sputana vlastitim primitivizmom, a suštinska karakteristika primitivizma jeste njegova ubijeđenost u vlastitu superiorniost, ubijeđenost da se nešto može ostvariti VAN principa, zapravo, izigravajući ih. Shodno tome ponašale su se u ovom vijeku sve crnogorske političke elite, a ova današnja je to dovela do poptune golotinje. Upravo zbog toga je i moguće da g. Tomić kao ugledni novinar još uglednijeg jedinog državnog lista u Crnoj Gori završi tako primitivno razgovor sa Milatovićem, asocirajući na muda, a ne na hrabrost i pamet. Naime, on je, kao pametan čovjek, mislio da komplimentira…

Slavko Perović