ODGOVOR SLAVKA PEROVIĆA NA REAGOVANJE MIODRAGA PEROVIĆA »RAZROKA SLIKA STVARNOSTI« objavjenog u Monitoru br. 472. od 5. Novembra 1999. godine
Liberale, ili bilo kog drugog, od laži Đukanovićeve propagandno-policijske mašinerije morali su braniti i odbraniti upravo Perović, njegov MONITOR, intelektualni krugovi, novinari, matičari, penovci, pisci
Trulo moralno smeće u nas se smjesta reciklira u novu političku ambalažu.
Boris Buden Barikade, str.73. Arkzin 1996.g. Zagreb.
Ponuđenim odgovorom, Miodrag Perović se konačno javno, glasno i precizno legitimisao kao jedan od važnih nosilaca one vrste crne antiliberalne propagande koja je zadužena da unosi pometnju kako je LSCG za saradnju sa SNP-om. »Da – kaže Perović – zbog slabljenja vezivne moći liberalnog maltera, dio tradicionalnih saveznika pokušao je da pravi kuću od materijala koji mu je stajao na raspolaganju«, što znači od Đukanovićevog maltera. Priznajem da je na crnogorskom političkom tržištu, vezivna marka Đukanovićevog betona mnogo jača. Kako su Perović i njegov MONITOR pokušavali da »ojačaju« liberalni malter dovoljno je sjetiti se predizbornih tekstova uglednog Stanka Cerovića, u kojima su crnogorski liberali, u donosu na Đukanovićeve socijaliste, kvalifikovani u sasvim oznaško - depeesovskom kontinuitetu kao »štetočinska partija«. Optužujući me da u polemici »koristim dva izuma totalitarizma« Perović na primjeru dokazuje ono što ja tvrdim – ne potpisujući Danila Kiša ispod gornjih redova istim načinom je Perovićev MONITOR godinama brisao ime najsnažnijeg nosioca otpora u Crnoj Gori – crnogorske liberale, utapajući nas u nekave, nikad postojeće, anonimne »frontove« i »krila«. To svjedoče naslovne strane MONITORA, a o uređivačkom filingu i tekstovima, da i ne govorimo.
Najsvježiji primjer MONITOROVOG višegodišnjeg guranja pod tepih, nas liberala, puki je fakat da ovaj nedjeljnik nije registrovao činjenicu održavanja četiri velika liberalna mitinga, tokom kampanje NATO udara, u Podgorici, Cetinju, Nikšiću i Kotoru, koji su okupili desetine hiljada naših pristalica. Sve to nijesu bili događaji za redakciju MONITORA, sve to nije bila, jednostavno - vijest. Jasno je da MONITOR čita biračko tijelo koje preferira, između ostalih, i liberale. Jasno je da antiliberalna propaganda tokom posljednjih izbora, posredstvom režimskih medija i otvoreno režimskih ljudi, nije mogla dati nikakakav rezultat, pa je DPS, strateški pametno, prepuštio onoj, gotovo anonimnoj strukturi smještenoj u privatizovanim vrhovima procrnogorskih nezavisnih institucija, koja je, dugogodišnjim muškim ćutanjem znala da brani svoje »nezavisne« statuse. Ovoga puta ćutanja nije bilo. Da budem precizan – ta propaganda je bila uspješna zato što nije bila javna, već podzemna, specijalnoratovska. U suprotnom bilo bi lako dokazati njenu logičku neodrživost, moralnu niskost i političku smušenost. I konačno takva propaganda nije bitno pomjerila liberalno biračko tkivo, ona je Đukanoviću samo dala javno pokriće za novu krađu liberalnih glasova, a njenim nosiocima poželjnu iluziju da su nešto važno malterisali.
Peroviću se priviđa nekakav Sporazum o izgradnji demokratije u Crnoj Gori, ali ja znam da on misli na Septembarski sporazum (1997.g.) između vlade i opozicije o minimumu uslova za raspisvanje demokratskih izbora u Crnoj Gori. Neće Perović reći da od tog sporazuma nije ispunjena ni jedna jedina stavka, da je sporazum bio stvarna prevara prema unutra, a naručena demokratska legitimacija prema spolja. Ono što je važno za svakog građanina, a što se uporno skriva od njegovog pomućenog pogleda je istina da su potonji »izbori«, sve uz fanfare i aplauze, omogućili ne samo nastavak Đukanovićevog posjedovanja netakutih komunističkih mehanizama vlasti oličenih u vlasničkom, informativnom i policijskom monopolu, već i trajnu stabilizaciju njegovog autoritarnog režima. Nasuprot ovim faktima, Perović vidi da je rečenim sporazumom započelo stvaranje »zajedničke rezultante vodećih političkih snaga u otporu beogradskoj hegemoniji« te da su liberali »opstruirali taj proces ne svojim neulaskom u koaliciju, sa DPS-om, već svojom retorikom pa i političkom praksom.«
Naravno, Perović »zaboravlja« da su liberali praktičnim glasanjem omogućili da Đukanović uđe u predsjednički tron i tako dali prohodnost procesu »zajedničke rezultante«. Mi ga, na žalost, ne vidimo kao otpor »beogradskoj hegemoniji«, već kao iznuđeni proces stvaranja Republike Crnogorske po uzoru na Republiku Srpsku, sve na antimiloševićevskoj osnovi, što nema veze sa procesom obnove crnogorske države. Perović tvrdi kako su liberali »predugo ostavljali utisak da su koalicija DŽB – Milo Đukanović i anticrnogorski SNP« za liberale »podjednako prihvatljivi za poslijeizbornu saradnju«. Pitam ga kao »frontovca« i »prirodnog saveznika« - što je uradio kao unverzitetski profesor, ugledni član brojnih nezavisnih institucija i udruženja, da spriječi afirmaciju te naručene DPS laži, makar u svom MONITORU?
Nakon predsjedničkih (novembar 1997.g.), slijedili su parlamentarni izbori (maj 1998.g.) na kojima se LSCG pokušao izboriti za učešće u vlasti na osnovu povoljnog izbornog rezultata kako bi isključivo na osnovu takvog rezultata mogao uticati da polika koalicije dobije karakteristike procesa obnove crnogorske države. Takav rezultat onemogućio je i svojim aktivnostima Miodrag Perović koji me, da ne trepne, podučava kako su liberali »utisku« o liberalnoj »sprezi« sa SNP, trebali da se suprotstave »jasnom platformom i ubjedljivim stavovima«(!?) Komentarišem – zaista su desetogodišnji vazdašnji stavovi i politčka platforma kao čin i djelo crnogorskih liberala koji stoje iza njih, pogotovu u odnosu na demokratiju i pogotovu u zahtjevu za obnovu crnogorske države »nejasni« i »neubjedljivi«, pa su se Đukanovićeva »platforma« i »stavovi« Peroviću i drugovima mogli pokazati potpuno »jasnim«. O Đukanovićevoj »platformi« svjedoči i čuveni tajni dokument u kojem se kaže - »DPS se ne zalaže za projekat nezavisne Crne Giore« - i dalje - »prema tome mi želimo da sačuvamo SRJ« te konačno »oni koji ne žele dobro ni građanima ni državi, biće protiv ovog projekta. A to su Liberalni savez i Milošević u Beogradu«! Liberale, ili bilo kog drugog, od laži Đukanovićeve propagandno-policijske mašinerije morali su braniti i odbraniti upravo Perović, njegov MONITOR, intelektualni krugovi, novinari, matičari, penovci, pisci. Takvom odbranom ove strukture bi obznanile da se u Crnoj Gori ne samo formalno, već i suštinski, pojavljuju elementi civilnog društva. Takvom odbranom štetu je, za dobrobit Crne Gore, mogao da trpi samo Đukanovićev autoritarni, kleptokratski režim, Bulatović bi izgubio svaku šansu, a nade Crne Gore bile bi izvjesnije. Ovako, »šticung-obnova« Crne Gore, njeno čerečenje i uništavanje rezultata Narodne sloge - znači njeno konačno, suštinsko razaranje.
Slavko Perović
