Reagovanje na intervju Marka Orlandića, 8. Februar 1999. godine
Politički proces se odvija putem javne komunikacije
Intervju g. Marka Orlandića – SRJ – država bez perspektive, veoma je inspirativan i zaslužuje posebnu pažnju, ako ne zbog nečega drugog, onda, svakako, što ispada iz šeme potpuno nekritičkog, horskog, veoma opasnog i neodgovornog trenda davanja podrške sadašnjoj »koalicionoj« vlasti u Crnoj Gori. Takođe je veoma značajno što političke sudove iznosi čovjek kojeg je sadašnja crnogorska i »savezna« crnogorska vlast, zajedno sa njegovim kolegama, uz huk podjarene mase, na najbrutalniji, boljševički način, sklonila sa političke scene.
Tih dramatičnih dana, zahvaljujući aktivnostima pokojnog Velimira – Koka Vujovića u znak podrške »starom« crnogorskom rukovođstvu, pošao je jedan telegram iz EI »Obod«. Drugi je pošao iz Državnog crnogorskog arhiva, čiji sam direktor bio. Ubrzo nakon toga, g. Orlandić je pošao za ambasadora u Koreju, a Vujoviću je ponuđeno manje upadljivo mjesto u Obodu. Nakon osnivanja Liberalnog saveza, rješenjem tadašnjeg predsjednika vlade, g. Đukanovića, razriješen sam dužnosti direktora Državnog arhiva Crne Gore.
Telegrami su poslati nikako zbog »podrške« rukovodstvu čiji je i g. Orlandić bio član, jer se sa tom politikom nikako nijesmo slagali, naprotiv, osuđivali smo je upravo zbog nedopustivog stepena neuvažavanja državotvornih i nacionalnih crnogorskih interesa u trenucima nadirućeg talasa velikosrpskog šovinizma. Ali, znali smo da će se ona Jugoslavija sručiti na podgoričkim pločnicima, ako Orlandić i drugi budu slomljeni i da će Crna Gora postati puka moneta za potkusurivanje rezultata politike g. Miloševića. Ostalo znamo.
Ukratko – oni su još na vlasti, g. Orlandić u penziji, a mi u opoziciji. Najveći broj ondašnjih Orlandićevih saboraca, njegovih kolega ambasadora, te ljudi smještenih u raznim nezavisnim institucijama i, posebno, vrh ondašnje strašno šikanirane UDBE, danas je promotor »reformsko-demokratskog« kursa i, svakako, predstavljali su značajan faktor u pokušaju uništenja liberala posredstvom potonjih izbornih manipulacija, jer – Milo se bori za Crnu Goru, a liberali, zna se – za Miloševića. Za razliku od g. Orlandića, iako pismeni, oni nikada neće dati intervju, hrabro iznijeti svoj politički stav, ili ostaviti svjedočanstvo o 1989. Kao što je to učinio g. Orlandić. Oni to rade drugačije. Zbog toga je ovaj intervju značajan iskorak ka poimanju, i na ovom ojađenom prostoru, proste istine da se politički proces odvija putem javne komunikacije – javnom riječju, činom, djelom, stavom te da sve to doprinosi osvajanju slobode. Razlika u mišljenju ne predstavlja napad na čovjeka. Naprotiv, to je temelj demokratskog procesa koji permanentno obnavlja slobodu na isti način kao što spletka uporno obnavlja ne-slobodu. Spletka je vid komunikacije u zatvorenim krugovima moći kojima vladaju neke tajne sile kojima se rađa tajna opozicija. Takvi su bili komunistički dvorovi – sve od Lenjina i ČEKA-e, odnosno KGB-a, preko Tita, udbe i KOS-a, preko Sloba i Baže (Mama mia) pa do Đukanovića i SDB-a. Suština tih dvorova je da se njihovi vlastodršci što duže održe na vlasti, pa čak i po cijenu najstrašnijih žrtava, lomova, uništenja čitavih naroda. U njihovom slučaju ideologije su samo pokriće za tu, jednu jedinu strast i želju – vlast, vlast, vlast.
Slavko Perović
