Nedjelja, 17. Februar 1991. godine

Terorom se ne zaustavlja hod istorije

Nakon reprize filma, svakom ko je htio da vidi i čuje moglo je biti jasno da se, na osnovu viđenog materijala i pominjanja "Crnogorca Perovića", taj Crnogorac nikako ne može dovesti u vezi sa mnom!

Ovaj udar usmjeren na mene zapravo je udar na čitavu crnogorsku opoziciju.

Živ je, još uvijek i za sada, Slavko Perović, predsjednik Izvršnog odbora Liberalnog saveza Crna Gore i potpredsjednika Saveza reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru. Kažemo živ, zbog svega onoga što je proživljavao minulih dana velikog nespokojstva, poslije svojevrsne organizacije javnog linča od snaga koje posljednje dvije godine sve crnogorsko proglašavaju za neprijateljsko i antisrpsko. Tako je i Slavko Perović "proglašen" za antisrbina, ustašu, saveznika Vatika i islamskih fundamentalista. Bio je jedno ili drugo, ili sve odjednom, zavisno od potrebe Perovićevih progonitelja, od povoda... Ovog puta za hajku je bilo dovoljno pominjanje Crnogorca Perovića u filmu o naoružavanju paramilitarnih fomacija u Hrvatskoj. O tome kako je Cetinje "povezano" identifikovan kao Slavko Perović, a onda poistovjećen i sa čitavim dijelom crnogorske opozicije, te o reagovanju aktuelne vlasti na sve to, razgovaramo sa samim Perovićem.

* Jeste li se, poslije svega što su Vam stavljali na dušu, posebno nakon "antibirokratske revolucije", nadali da će te sve to doživjeti u "novoj crnogorskoj demokratiji"?

- U tzv. narodnim demokratijama, kojoj pripada ova sadašnja, a takva je bila i ona bivša crnogorska vlast, možete svašta očekivati. Kad su me svojevremeno oni bivši isključili iz SK, u dispozitivu odluke stajalo je da me isključuju zbog toga što sam tražio da se tonski snima moj razgovor sa radnom grupom zaduženom za preispitivanje moje moralno-političke podobnosti. Naime, OK SK Cetinje taj moj zahtjev ocijenio je kao "praksu neprimjerenu SK" i čin iz kojeg se vidi da izražavam nepovjerenje prema pripadnosti SKJ. Sve se to dešavalo 1988. godine, dakle 40 godina nakon Golog otoka, a sve su sproveli mladi ljudi. Ključni hajkaši pripadali su tzv. staroj vlasti.

Danas su i u strukturama nove - te matrice funkcionišu od Tirane do Moskve. Jugoslovenska se revolucija hvalila njihovim dušama, ostavljajući tijela na "slobodi", skidajući im tako oreole mučenika, a istovremeno praveći od njih pokrete ekspresivne spomenike koji su, učinkom odsjaja srednjovjekovih lomača, ostavljali jasne poruke svima koji bi se usudili nepoćudno promisliti, ili, ne dao Bog, nepoćudno djelovati. Kako je, sticajem okolnosti, i u Crnoj Gori slobodna misao postala neuhvatljivom, sve ovo što se desilo meni, može biti naznakom da "neko" poseže za starom - novom iluzijom da se terorom, pa i likvidacijom, može zaustaviti hod istorije.

* Sada kada je poslije objavljivanja dokumenata sve jasno o "Crnogorcu Peroviću", ipak nije jasno kako je sve to počelo, kako je i ko je to dirigovao?

- Počelo je od trenutka repriziranja filma. Narednog jutra filma je repriziran iz beogradskog TV studija. Voditelj je najavio da se film reprizira na zahtjev mnogobrojnih gledalaca, posebno iz Titograda i Crne Gore, koji se s pravom pitaju: ko je taj Crnogorac Perović koji se sprema da na Knin povede 9.000 Crnogoraca. Tada je nekoliko meni prepoznatljivih slušalaca, koji su me posredsvom sličnih emisija i tokom predizborne kampanje optuživali za navodne veze za HDZ, ustašama, šahovnicom itd, lansiralo u eter da taj Perović nije niko drugi do - Slavko Perović!

Kako se strah i histerija šire poput epidemije, pogotovu kad se usmjeravaju sistemom "držite lopova", kad se za njihovu "proizvodnju" posredno i neposredno upotrijebi sav republički medijski instrumentarij, uz zdušnu pomoć Radio-Bara i Radio-Herceg-Novog, nije čudo što je dio javnosti nasjeo ovoj očiglednoj manipulaciji i što je više vjerovao izmišljotinama nego svojim očima i ušima.

Nakon reprize, svakom ko je htio da vidi i čuje moglo je biti jasno da se, na osnovu viđenog materijala i pominjanja "Crnogorca Perovića", taj Crnogorac nikako ne može dovesti u vezi sa mnom! Pominjanje 9.000 Crnogoraca i njihovo vođenje na Knin bezočna su izmšljotina TV Beograda. Ta porazna činjenia najslikovitije govori do kojeg stepena manipulisanosti je doveden dio crnogorskog javnog mnjenja, zahvaljujući totalnoj informativnoj okupaciji i gotovo potpunoj zloupotrebi uređivačke politike crnogorksih državnih medija.

* Vi ste pokušali da zaustavite sve to?

- Kada mi se panično javilo nekoliko članova LSCG i SRJ-JCG iz dviju crnogorskih opština, saopštavajući mi da se osjećaju ugorženi u vlastitim sredinama, vidio sam da je vrag odnio šalu. Uključio sam se u direktan program Radio CrneGore i objasnio da sa apostrofiranom ličnošću nemam ništa. Anonimni telefonski pozivi i prijetnje su tada prestali, ali su se nastavili sjutradan poslije "Pobjedinog" teksta "Noć dugih noževa", u kojem tekstopisac direktno aludira na mene, Liberalni savez i SRS. Poslije konferencije za štampu na kojoj sam detaljnije izložio moje viđenje svega toga, optužio "Pobjedu" za pokušaj organizovanja linča i moje likvidacije, što su korektno prenijeli Radio i TV Crna Gora, hajka je stala.

"Pobjeda" je, međutim, nastavila sa svojim monstruoznostima. Ta antidemoratska i anticrnogorska novina, pod uredništvom Vidoja Konatara, ostavila je po Crnu Goru mnogo teže posljedice nego, recimo, zemljotres 1979. godine. Elementarne nepogede prođu, "Pobjedina" kontaminacija traje.

* Uputili ste nekoliko pisama predstavnicima organa vlasti, ali ste odgovor dobili samo od Momira Bulatovića?

- Bulatović je odgovorio u svom dobro poznatom maniru. Preuzeo je, kaže, sve da se zaštiti moja familija i ja lično, ali se u koje komentarisanje pisanja "Pobjede" ne može upuštati, kako kaže, razumljivih razloga. Razloge odslikava činjenia da su upravo novinama - ubicama "Pobjede" i Radio - Bara dodijeljene najveće staleške nagrade crnogorske asocijalcije novinara, upravo uz počasno prisustvo gospodina Bulatovića. Ovi novinari "odradili" su lavovski dio posla i sličnim pisanjem doprinijeli izbornoj pobjedi SK. Opozicija nije imala pristupa stranicama "Pobjede", a kada je prostor i dobila, rađeno je to uz takve uređivačke intervencije kojih bi se morao postidjeti iole moralno integrisan čovjek. No, pozivati se na moral u ovakvim okolnostima, zaista je tragikomično.

Ako je demokratija naš zajednički cilj, više bi za njeno konstituisanje u Crnoj Gori valjala jedna izjava šefa crnogorske države u kojoj bi se, u konkrenom slučaju, osudilo stvaranje atmosfere za linč pojedinca nego hiljade ispraznih priča o toj temi. Ovog puta takav apel Momira Bulatovića je izostao.

* Nijesu Vam odgovorili Ante Marković, Veljko Kadijević i predsjednik crnogorskog parlamenta Risto Vukčević?

- Posebno sam iznenađen što gospodin Risto Vukčević nije reagovao. Trebalo je i zbog toga što, na sramotu Crne Gore i njene skupštine, u impresumu "Pobjede" piše da je ta skupština njen osnivač. S druge strane, gospodin Vukčević ima teško golootočko iskustvo - neposredno je osjetio, u neuporedivo težem vidu, rezultate jedne strašne hajke 1948. godine. Smatram da je ta činjenica njega obavezivala da reaguje.

* Ipak, nijeste slučajno odabrani kao meta ni Vi, ni Liberalni savez, a ni Savez reformskih snaga. Na te adrese upućeno je i suviše teških riječi i kvalifikacija. Kome to smetate?

- Protiv svih crnogorskih snaga koje djeluju u Crnoj Gori vodi se otvoreni specijalni rat. Nukleusa koji ga je priredio i naredio osudio je Crnu Goru na ponavljanje 1918. godine. Ona je, misli se, osuđena na propast aktiviranjem velikosrpskog državnog projekta. U Crnoj Gori legalno djeluje Narodna stranka, koja sasvim jasno i pošteno kaže da je Crna Gora država ne crnogorskog već srpskog naroda i da su Srbija i Crna Gora dvije srpske države. Koketiranje SK sa Narodnom strankom, uvoz mladog, mudrog, lijepog i pametnog januarskog crnogorskog rukovodstva na krilima velikosrpskih interesa u Crnoj Gori, "zaljubljenost" Narodne stranke u program SK i neuzvraćanje te ljubavi od crnogorskih komunista, izjave bivšeg predsjednika crnogorske države o izmišljenosti crnogorske nacije, dolazak na Cetinje g. Amfilohija Radovića i njegovo ustoličenje za mitoropolita crnogorsko-primorskog i medijska okupacija Crne Gore, potpuno agresivna asimilatorska uloga Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, te sistematsko razvijanje mržnje prema svakom obliku suprotstavljanja ovim tendencijama slikovito svjedoče o kolonijalnom statusu Crne Gore.

No, bez obzira na sve, nukleus je shvatio da vrijeme radi protiv njega. Bilo je dovoljno svega nekoliko TV i radio-promocija pa da sve monstruozne optužbe, podmetanja i laži na račun opozicije dobiju povratni efekat. Najvećem dijelu informisane javnosti postalo je jasno da Liberalni savez nije partija koja mrzi bilo koga, a ponajmanje Srbe, kako nam to stalno imputiraju "Pobjeda" i beogradska štampa. Posebno ih je razjarilo što smo uspjeli da dokažemo da razlikujemo srpski narod, ne poistovjećujemo sa velikosrpskim instrumentalizacijom njegovih "interesa", da je takva instrumentalizacija okrenuta protiv Crne Gore, da je, zapravo, želi uništiti negiranjem postojanja crnogorske nacije, te prisvajanjem kulturno-istorijske tradicije crnogoskog naroda.

Uspjeli smo da pokažemo da je velikosrpski program okrenut i protiv vitalnih interesa srpskog naroda, jer taj program zavađa ne samo sa okolnim balkanskim narodima već i sa čitavim civilizovanim svijetom.

* Koliko se činjenica da ste se dosljedno protivili bilo kakvoj promjeni granica odrazila na izborni rezultat?

- Kada bismo mi u Liberalnom savezu bili ludaci i pozivali se na istorijska prava Crne Gore, odnosno Duklje (a Duklja je prva crnogorska država) iz vremena kralja Bodina (11.vijek), tražili bi smo da Crnoj Gori pripadne najveći dio Srbije, Bosne i Hercegovine i dobar dio hrvatskog primorja, kao i najveći dio Albanije. Nijesmo, naravno, ludaci. Nama je Crna Gora dovoljna u sadašnjim granicama. Ne tražimo ni pedalj, ali ne damo ni pedalj. Crnu Goru nećemo konstituisati kao nacionalnu državu već kao državu građana. Zalažemo se za reprivatizaciju, neograničenu privatnu i javnu svojinu, težimo integraciji Crne Gore u Evropu... No, kada smo rekli da smo za mediteransku orijentaciju Crne Gore i da je osjećamo kao rezultat prožimanja tri civilizacijska kruga - pravoslavlja, katoličanstva i islama - kada smo digli glas protiv strategije zavađanja po nacionalnoj i vjerskoj osnovi, nastala je panika.

Pokazali smo da smo takva, dakle demokratska, civilizovana, mediteranska i evropejska Crna Gora najbolje odgovara i interesima srpskog naroda. Osjećamo da ovakve opcije imaju širok i sve širi krug pristalica nastupilo je nakon izbora. U dva izborna kruga, naime, za mene je glasalo 95 do 100.000 birača uprkos angažovanju cnrogorskih i dijela srpskih sredstava informisanja na proizvodnji laži. Nukleus je postao svjestan da je, s obzirom na činjenicu da je SK dobio povjerenje 170.000 ljudi, stvarni i moralni pobjednik Libearlni savez!

* Protiv vas se, očigledno, vodi specijalni rat. Koji se to metod učinio najdjelotvornijim?

- Bivša, dojanuarska vlast u Crnoj Gori, kao i neni prethodnici, izmišljanjem tzv. crnogorskog separatizma obračunavala se sa svima koji su željeli punu i nesmetanu afiramciju Crne Gore. No, to je oružje, u međuvremenu, zastarjelo, jer svi dijelovi Jugoslavije izglasali su, na ovaj ili onaj način, svoje suvernosti. Svi osim Crne Gore. Termin je postao besmislen, naročito poslije donošenja separatističkih ustava Slovenije, Hrvatske i Srbije.

Sa nama, jasno je, ne može biti argumentovanog razgovora, jer u takvom razgovoru oni gube, pa već punu godinu dana nastupaju s podjarivanjem antkatolizma i antimuhamedanstva u Crnoj Gori, a sve po šemi izjednačavanja svih Hrvata sa ustašama, Muslimana s fundamentalistima; Slovenci su nazvani sluge, a nešto slična kovanica očekuje i Makedonce. Tako je podlo počela da se razvija i teza o našoj navodnoj povezanosti s Vatikanom i ustašama. U "Pobjedi" je sredinom 1990. godine objavljen feljton iz pera potpredsjednika Narodne stranke dr Rastislava Petrovića, inače paranoičnog proizvođača miitantnog crnogorstva, pod naslovom "Crnogorske ustaše". Samim naslovom ovaj feljtonist grozno podvaljuje i vrijeđa Crnogrce. Ustaša u Crnoj Gori nikada nije bilo, a pogotovu ne da bi mogle biti označene kao crnogorksi pokret. Znamo da je bilo četništva, ali se ono nesmetano glorifikuje. Partiznastvo se dovodi na nivo zločinačkog pokreta!

Feljtonist povezuje časne crnogorske ustanike iz tragičnog božićnog ustanka 1919. godine - koji je planuo kao odgovor na anšlus Crne Gore, a u narodu su se nazivali ustašama – sa ustaškim pokretnom Anta Pavelića, a ni u jednom nastavku nije propuštao priliku da sa tim poveže i Liberalni savez. Samo morbidna zlomisao može naći relaciju između jednog đenerala Vešovića i Maksa Luburića. Ideja je, dakle, jasna: svakom ko se osjeća kao Crnogorac nametnuti da dokazuje da nije ustaša. To je i artiljerijska priprema za budućnost.

* Da li je neposredan povod za najnoviju hajku bilo reagovanje Liberalnog saveza na saopštenje sa razgovora Milošević - Bulatović?

- Sasvim je sigurno da je to bio signal da se iskoristi prva prilika. Jer, potpuno je istorijski, pravno-politički neutemeljeno smatrati granice u Jugoslaviji, a posebno crnogorske, administrativnim, kako su to složno zaključili Milošević i Bulatović. Znajući da su administrativne granice mjesnih zajednica, mi smo na to oštro reagovali.

* Neki analitičari tvrde da odavno postoji plan eliminacije dijela opozicije u Crnoj Gori. Da li ste Vi bili određeni za prvu žrtvu?

- Priča o postojanju nekakvih spiskova za likvidaciju odavno kola Crnom Gorom. Ja, nakon svega, zaista mislim da takvi spiskovi postoj. Ovaj udar usmjeren na mene zapravo je udar na čitavu crnogorsku opoziciju. Poruka je bila jasna: "Svaki svoga hvatajte subašu"! To je nesumljivo pokazalo pisanje "Pobjede" i ostalih velikosrpskih, bolje reći anticrnogorskih medija. Mojim primjerom trebalo je zastrašiti crnogorsku opoziciju kako joj se glas ne bi čuo u toku suštinskog svođenja računa u Jugoslaviji. Crnoj Gori je određno mjesto - u sastavu buduće velike Srbije. "Ugled" sadašnje crnogorske vlasti u ostatku Jugolsavije i svijetu i njen podanički odnos prema Beogradu ubjedljivo o tome svjedoče!

* Po tvrđenju nekih istoričara, sve ovo što se događa samo je ponavljanje istorije. Zapravo, slične stvari zabilježene su krajem prošlog i početkom ovog vijeka, a posebno poslije prvog svjetskog rata. Samo je metod, kažu, modernizovan?

- Taj se program sprovodi od "Načertanija" Ilije Garašanina. Koncept velike Srbije ne može se nikako ostvariti bez inkorporiranja Crne Gore. "Srpstvo bez Crne Gore", riječi su vladike Nikolaja, "bilo bi kao telo bez kostiju". Radi ostvarenja tog programa likvidiran je knjaz Danilo Petrović, a kralj Nikola "kupljen" je ambicijom da sjedne na prijesto tzv. ujedinjenog srpstva. Radi ostvarenja toga programa, po nalogu Aleksandra i Pašića, likvidirana je cnrogorska vojska u prvom svjetskom ratu, na način nezabilježen u istoriji, a kralj Nikola proglašen je izdanikom. Naravno, poslije svega, u stvorenoj bivšoj Jugoslaviji Crna Gora je likvidirana kao državna tvorevina, a narod izložen stravičnim patanjama i progonima. Čak je planirano da se Crnogorci presele u Makedoniju, a oduzete su im i ratne reparacije iz prvog svjetskog rata u iznosu od ondašnjih 720 miliona franaka; potom je 1920. godine ukinuta autokefalna crkva, crnogorska istorija prepuštena je na milost i nemislost Beogradu, a sve do 1974. godine u Crnoj Gori nije moglo biti univerziteta.

Danas je Crna Gora, iz istih razloga, u potpunoj informativnoj blokadi, kolonijalnom ekonomskom položaju nametnutom izgradnjom nekoliko ogromnih proizvodnih kapaciteta. Crnogorci se rasturaju mitingovanjem, podmeću im se sulude svađe oko Mauzoleja i izgradnje brana na Morači, a s najvišeg crkvenog i državnog vrha poručeno im je da su komunističko-vatikanska izmišljotina. Upravo zato što je komunističkim AVNOJ-em Crnogorcima vraćena država, započeta je antikomunistička kampanja, koju je sada u Crnoj Gori zamijenila antipartizanska rekonkvista. Da bi ostvarili svoj cilj, i crnogrski i srpski narod zavađuju sa Evropom i svijetom u ime očuvanja pravoslavlja, a zaboravljaju da je Grčka kao majka tog pravoslavlja integrisna sa Zapadnom Evropom.

Mi u Liberalnom savezu, upravo zato što razumijemo ove istorijske procese, nikada nećemo pasti u iskušenje da optužujemo procese ili mrzimo srpski narod. Takvom politikom i planovima podjednako su ugroženi kako Crnogorci, tako i Srbi. Naš zajednički izlaz jeste istinska demokratija u Crnoj Gori i Srbiji i, svakako, na čitavom jugoslovenskom prostoru.

* Najavljena su suđenja ljudima koji su govorili na loženju "crnogorskog badnjaka", kada je ponovo pala naredba "Milicijo, postupi po naređenju", mada je svima jasno da se nekoliko hiljada Crnogoraca okupilo da traži ono što im je silom oduzeto. Šta mislite, poslije svega, koliko nova vlast istinski zastupa interese Crne Gore?

- Tog dana mogla je teći krv na Cetinju! Eto do čega se došlo - u sopstvenoj kući Crnogorcima se brani nalaganje Badnjaka. Ne smijete reći da ste Crnogorac. Nova vlast je legalna i legitimna, ali ona po uvjerenju članova Liberlanog saveza nikada nije zastupala interese Crne Gore što bezbolnijem inkorporiranju Crne Gore u buduću svesrpsku, svetosavsku državnu tvorevinu. Velike nade se polažu u budući popis stanovništva, jer velikosrpske snage očekuju da će najveći broj Crnogoraca da se izjasni kao Srbi. Time bi, po tvorcima ovog projekta, bio otvoren put za raspisivanje referenduma o brisanju Crne Gore. Oni koji bi se izjasnili kao Crnogorci, zavisno od njihovog broja, bili bi tretirani kao nacionalna manjina. Ukoliko ih bude malo, jasno je da će biti proglašeni izdajnicima srpskog naroda.

* Predsjednik Predsjedništva Crne Gore Momir Bulatović nedavno je rekao da bi "dvije trećine Crnogoraca otišlo u komite ako bi im bilo zabranjeno da se izjašnjavaju kao Crnogorci". Da li biste se i Vi odlučili na takav korak i postoji li mogućnost da se tamo nađete na istoj strani?

- Momir Bulatović, po mojem uvjrenju, pripada onoj kategoriji ljudi koji žele da spoznaju istinu. Ubijeđen sam da je on već spoznao neke stvari iz prošlosti crnogorskog naroda i da ga to saznanje limitira u javnim istupima. U njegovim nastupima ostala je samo demagoška vještina, što u politici, zavisno od definisanja njene suštine, može biti prednost. Ja je takvom ne smatram, pogotvu ne u sadašnjim crnogorskim relacijama. U njegovim nastupima nema više ubijeđenosti u istinitost i neophodnost onoga što valja učiniti, koja ga je karakterisala u januaru. U tom kontekstu sagledavam i najavu njegovog komitovanja. Jedno znam - najveći dio Bulatovića 1919. godine komitovao je boreći se protiv anšlusa Crne Gore i velikosrpke hegemonije.

Što se mene tiče - tu nema nedoumice!