Slavko Perović govori za Glas Crnogoraca, 30. Oktobar 1999. godine

Đukanović danas pere ruke od krvavog i rušilačkog djela svojeg političkog vođe, oca i učitelja Slobodana Miloševića

Komentar trenutne političke situacije u Crnoj Gori

Ja bih rekao da je u toku jedna velika operacija prevare procrnogorskog biračkog tijela od strane Đukanovićevih socijalista, a uz sadejstvo Rakčevićevih socijalista na stvaranju privida kako, eto, bolježiveća koalicija radi na obnavljanju crnogorske državnosti. Istina je, međutim, da ova koalicija zdušno radi na ostvarivanju pune autonomije Đukanovićevog režima u odnosu na Miloševićev, a to nema nikakve veze sa obnovm državnosti već sa postupkom zaokruživanja Miloševića režimima koji su mu izmakli kontroli. Mi to zovemo – operacijom Dodik – Plavšić u Crnoj Gori.

Da li SDP može napraviti bilo kakve probleme Đukanoviću?

Tu neće biti nikakvih problema. Rakčevićevi socijalisti su ostali isti kao što su bili. Razlika je u drugačijem razmještaju političkih snaga u kojem se nepogrješivo i suštinski razotkriva njihova jadna suština. Oni su najobičnije sluge Đukanovićevog režima, baš kao što je SNP isto takva sluga u odnosu na Miloševićev. Šteta je za Crnu Goru što su upropastili ideju socijaldemokratije, poistovjećujući je sa komunizmom. To će morati da ispravljaju neki momci koji će tek doći. Oni su imali privid da su nešto, samo dok su bili pored nas, pa – kao i oni se nešto zalažu, a suštinski su odigravali strašno prljave poslove u odnosu na LSCG. Ko su oni, vidi se najbolje danas, kad su u vlasti, a takvi su bili uvijek, ali smo ćutali radi mira i stvarali luziju postojanja nekog crnogorskog bloka. Ja sam htio još 1993.g. da uđem u njihovo demaskiranje. Nije mi dala stranka. Njihova jedina ideja je bila – povratak u vlast i to su ostvarili. Od njihovog programa nije ostalo ništa.

Bivši članovi partija

Vidite, zna se da je Mila Đukanovića napuštilo više od polovine članstva, zna se da je na onom čuvenom glavnom odboru zajedničkog DPS, u prvoj rundi, za njega bilo samo sedam ljudi. Dalje, zna se da su SDP napuštili Srđa Darmanović, Ljubiša Stanković, da je pučističkim metodom smijenjen prof. dr. Ilija Vujošević, da ih je faktički ostavio Nebojša Medojević, zbog njegovog ćutanja oko ove ortačke privatizacije i još mnogi drugi, zna se da oni loše stoje na terenu – stopili su se sa Đukanovićevim socijalistima – i pravda je. Sjutra, kada SRJ bude obnovljena, treba očekivati kongres ujedinjenja Bulatovićevih i Đukanovićevih socijalista i – sve će biti isto, ko i ranije, što bi rekla pjesma. Iz Kilibardinog prsluka ispilile su se tri-četiri nacionalističko-šovonističke stranke itd. Nema te Tamare Nikčević koja će ih oko toga pitati, ali nas hoće. To dovoljno govori o zluradosti prema nama, kao i o onome ko tu zluradost instrumentalizira.

»Nezavisne« institucije

Moram priznati da smo potcijenili određene faktore. Držali smo do, makar, elementarnog morala naših bivših koalicionih partnera – Kilibarde i drugova. Takođe i na SDP, a posebno na ljude koji su se našli u vrhu novosnovanih crnogorskih nezavisnih institucija. Pokušao sam da shvatim da su to ljudi koji su u političkom smislu smušeni, koji ne razumiju stvari, koji još ljube Tita iznad liberalno-demokratskih principa i još puno toga, da su to ljudi koje je karakterisao proteklih godina strah, da su neki od njih panično bježali iz Crne Gore dajući tome lažne kvalifikative izgnanstva… Sve je to bitno uticalo da se te institucije uglavnom i ne čuju u pravom smislu te riječi. Kažem, sve je to razumljivo i prihvatljivo kao što je neprihvatljivo da je čitavi taj hor ponavljao po notama laž smišljenu u policijskim kabinetima kako mi, liberali, pravimo koaliciju sa Momirom Bulatovićem. Oko te laži, predumišljajno, našli su se okupljeni svi koji bi se u drugim prilikama međusobno potrovali. Ta mašinerija je zbunjivala naše članstvo na terenu. Mi smo pokradeni kako ne bi bili konstituent vlasti na osnovu izbornog rezultata, a za to je bilo dovoljno samo 8,3 %, što su Đukanović, Marović i Maraš sa navedenim društvom, ali različitim tehnikama, spriječili.

Zašto je Slavko Perović podnio ostavku na mjesto političkog lidera stranke?

Ostavkom sam želio da ukažem na činjenicu da su izbori pokradeni, da je u Crnoj Gori režim isti kao u Beogradu, da su navodne promjene koje on nudi samo šminka, novo potemkinovo selo, nova obmana koja se poput četničke ili komunističke ponovo nameće Crnoj Gori, da mi sa takvim mentalitetom ne možemo niđe sem glavom u zid, bili u SRJ ili u Crnoj Gori. Takav mentalitet gradi zatvore, logore, tajne policije, javne laži, lakirovke. Za te svoje gradjevinarske radove on koristi isti takav materijal. Da bi se gradila sloboda, potrebni su slobodni, pošteni i fer izbori, potrebni su slobodni, dostojanstverni ljudi. Liberali pokušavaju da budu stranka takvih ljudi. Inače, naša stranka po ugledu na zapadne, jeste liderska, ali su odluke rezultat brojnih dogovora, razgovora, suprotstavljanja mišljenja, što se sve odvija u svakodnevnim kontaktima na svim nivoima stranke, a vezano za konkretne političke akcije u konkretnom trenutku.

Liberali idu jedino putem demokratije

Liberalni savez je to rekao Januara davne 1990.g. kada smo se osnovali i kada smo poručili svima da je naš put jedino demokratski. Čitava strategija crnogorske policije i vrha koji su označavali Bulatović-Marović-Đukanović, bila je oličena u permanentnim pokušajima da nas militarizuju. Ta ambicija je pokazana i tokom bombardovanja kada je širen strah od obračuna u Crnoj Gori. Taj strah odgovara kako Miloševiću, tako i Đukanoviću. Oni ga svjesno štimuju, zatežu, popuštaju. Tako se Crna Gora drži pod kontrolom, kako se nikad ne bi dozvala. Da je Miloševiću bilo do toga da zapali Crnu Goru, zapalio bi je. Njegova hladna računica, njegova olovka punjena krvlju, pokazala je da bi zajedno sa Kosovom to bilo previše, da bi kopnena intervencija išla ne na Kosovo, već pravo na Beograd. Više nikada Milošević neće moći vojno da ugrozi Crnu Goru, ta opasnost je realno za nama. Ali, ostaje namjera i DPS-a i SNP-a da militarizujući Crnu Goru – guše mogućnost njene slobode, da se održavaju ne samo na vlasti, već i uopšte u političkom životu bez obzira što su oni glavni krivci za sadašnje tragično stanje i Crne Gore i Srbije. Ako ne dođe do snažnog osvješćenja građana, do njihovog okretanja prema nama i to bez obzira jesu li Srbi ili Crnogorci, to će biti igre u kojima će Crna Gora protraćiti i naredni vijek. Mi smo, eto, tražili potpise samo iza jedne riječi MIR, a SDP, junački, suverenu Crnu Goru. To junačenje je naručeno iz Đukanovićevog kabineta kao prostor za manevar. Isti SDP danas ne traži suverenitet, nego podržava platformu.

Liberali i crnogorska policija

Neki liberali su odlučili da obuku uniforme. Neki su obukli armijske, a neki policijske. Naš stav je bio da uniforme liberalima nijesu potrebne, znali smo da mogućnost sukoba ne postoji, znali smo da vojska i policija sarađuju, da se ta saradnja odvija određenuim kanalima i na najvišem nivou - sve je to bilo potpuno jasno kada istovremeno sa Kosovom Milošević nije krenuo na Đukanovića. Znali smo da je u Crnoj Gori velika igra kako DPSa tako i SNPa oko uniformisanja njihovih pristalica, obnavljanja njihovih evidencija, da se iza priča o opstanku Jugoslavije ili odbrani Crne Gore radi o poslovima preživljvanja i jedne i druge političke grupacije. Mi smo jasno saopštili stav – Vojska Jugoslavije je privatna vojska Slobodana Miloševića. Ko će da je služi – srećno. Crnogorska policija je privatna oružana sila Mila Đukanovića. Ko hoće da je služi – srećno. Obje strukture ne služe narodima, već režimima. Kome se umjesto platforme prividi dwemokratska i nezavisna Crna Gora, nek je srećno, a kome umjesto Slobodana Miloševića, ovakva Jugoslavija, opet nek je srećno. To nijesu poslovi za liberale. Ako Crna Gora ostvari svoju punu suverenost, mi ćemo biti tu da je branimo od onih koji bi je ugrožavali. To se razlikuje od namjere da se učešćem u jednoj ili drugoj uniformi brane privatni posjedi novokomponovane vlastele i u Beogradu i u Podgorici.

Podjele

Takozvani plemenski skupovi su odbrana neodržive pozicije SNP-a, skrivanja njene odgovornosti za davanje blanko podrške jednoj potpuno pogrešnoj politici Slobodana Miloševića. Sve što ide kontra toga od strane DPS-a isto je po svojoj suštini. Đukanović danas pere ruke od krvavog i rušilačkog djela svojeg političkog vođe, oca i učitelja Slobodana Miloševića. To su realnosti, to je suština. Divno bi bilo kada bi većina ljudi to uočila, ali nije tako. Dvije strukture koje su proigrale, prevarile sve i svakoga, nastavljaju svoje igre jer postoji dovoljan broj onih koji ih iz ćara, nikako iz neznanja, i dalje prihvataju. Dio ovog naroda, jednostavno, želi da bude varan i to mu se nudi u ogromnim količinama. Satisfakcija mi je što je djelovanjem nas, liberala, taj broj svakim danom sve manji. Znam jedno - Crna Gora mora ostati i opstati u miru. Do nje se može i smije doći samo i isključivo na pošten način. Sve drugo vodi u katastrofu.

Uloga dnevnog lista »Vijesti«

Sama činjenica da sam se našao na naslovnoj strani VIJESTI jasno govori da se radi o pokušaju nanošenja štete, nama,liberalima. Vijesti su lagale, lažu i lagaće. Sasvim Gebelsovski, uloga tog glasila je da u dubokoj nesvjesti drže dio ljudi koji ih čitaju. To je samo jedan djelić tehnologije kojima se, sa jedne ili druge strane, služe Milošević, Bulatović, Đukanović u svojim međusobnim sukobima zarad održavanja vlastitih bogatstava, a preko leđa cijela naroda. Ako im to polazi za rukom, moramo se zapitati – ko smo zapravo mi, ako im, nakon svega, dajemo priliku za sve nove i nove treninge bili Srbi, Crnogorci ili ne znam ko sve ne?