Slavko Perović, Kolumna za Glas Crnogoraca, 20. Decembar 2001. godine
A M I R
Polovinom 1993.g. prisisutvoao sam redovnom kongresu Transnacionalne radiklane stranke u Rimu. Ovu nadnacionalnu organizaciju koja se zalagala za ubrzanje procesa evropskog ujedinjenja, vodio je osvjedočeni borac za ljudska prava, poslanik Marko Panela.
Kongresu sam prenio stavove Liberalnog saveza o ratu i njegovim uzrocima. Ne radi se ni o vjerskom ni o građanskom ratu. Nije postojala mržnja, naprotiv. Mržnja je planski zasijana. Radi se o podmuklom ratu za teritorije. U Bosni je na djelu otvoreni genocid. Milošević je najveći zločinac ovoga vijeka. Jugoslavija je agresor.
Bilo je tu puno ljudi sa unesrećenih jugoslovenskih prostora. U pauzi kratki razgovori, razmjenjivanje vizitkarti. Prilaze mi dvojica koji su očigledno čekali da ostanem sam. Stariji, skoro ćelav, ali sa dugim sijedim i nemarnim zulufima. Žute se prsti desne ruke u kojima dogorijeva cigareta. Zulufi takođe.
“Gospodine Peroviću – razvučen sarajevski naglasak natopljenim svojstvenim umekšavanjem suglasnika – ja sam Amir Kemura, zastupnik Sarajeva za humanitarnu pomoć, ovdje u Rimu. Ovo je moj sin Adnan. Čast nam je da se konačno upoznamo sa Vama.”
Razgovor. Sarajevo i Bosna znaju za Liberale. Sve su Bosanci mogli očekivati, ali da će ih i sa crnogorske strane zadesiti zlo, to ni u snu. Pratili su se vaši mitinzi. Posebno onaj govor – zašto između mosta na Žepi i Proklete avlije, izabraše prokletu avliju? Plakali su ljudi. Posebno je na dobar prijem naišao TV duel sa Đinđićem.
Pitam - zna li Marka Vešovića? Nije ga lično sreo, ali mu se divi. Eto kažem, nije sve crno tako kao što izgleda. Ima nas.
Nakon dvadesetak minuta, stisak ruke i razlaz.
Sada je 1998. g. Majski izbori neviđeno i složno pokradeni na štetu liberala. Rakčevićevi i Kilibardini narodnjaci u vladi. Ni riječ o krađi. Naprotiv. Prelaze u napad. Opojnost vlasti. DPS u pozadini, ćuti i seiri.
Podnosim ostavku na mjesto političkog lidera.
Nekoliko dana nakon Kongresa, obavještava me Džemal Perović da me iz Rima tražio izvjesni Kemura i da je zamolio da mu se javim. Ko? U tom razmišljanju okrećem broj. Čujem meki usporeni govor koji mi vraća sjećanje.
“Izvolite Amire?” – kažem.
“Ja i moja supruga Halima željeli bismo da nam budete gost ovdje, u Rimu. Molim Vas bratski, nemojte nas odbiti”.
To da ne mogu odbiti, nije preneseno riječima već načinom govora, malo dužim pauzama između riječi, dahom koji je prenosio nepatvorenu ljudsku iskrenost. Fluid.
Putujem sa Ivanom Šapinom. Gospodin Amir i njegova supruga, gospođa Halima, dočekuju nas na Fjumićinu. Odmah pada u oči da se njih dvoje, bez obzira na godine, vole. Vidi se da je to jedna od onih rijetkih životnih veza zbog kojih nastaju romani. Ljepota njihove ljudskosti zapljuskuje nas talasima miline. Počinju dugi, divni razgovori, koji teku kao sat meda. Tako se nekada u Crnoj Gori govorilo za med koji se izliva preko ivice suda. I za razgovor kojim se duša naslađuje.
Saznajemo da je Amir sin bivšeg Reisa –Ul-Uleme Kemure koji je umro 1974. godine. Reis je posebna i raskošna priča, sama za sebe. Amir je građevinski inženjer koji je godinama radio za građevinsku firmu “Bosna” jednu od najvećih u onoj Jugoslaviji. Kao mladi inženjer, radio je prugu Podgorica - Nikšić, Perućicu, a takođe i prugu Bar - Beograd . Kasnije je radio po arapskom svijetu. Najtoplije se sjeća pokojnog Marka Lekovića. Od 1980. Amir je u Rimu. Radio je kao zastupnik za arapski svijet u jednoj italijanskoj građevinskoj multinacionalnoj kompaniji. Odličan posao, još bolja primanja. Kada je počela bosanska klanica Amir je podnio ostavku i posvetio se prikupljanju humanitarne pomoći za Bosnu. Stotine, hiljade tona, transporti i transporti pomoći otpremljeni su Bosni. I sva Amirova uštedjevina. Hiljade ubjeglih bilo je dočekano i u sigurnost ispraćeno iz Amirove kuće.
Na kraju pokazuje nam sarajevski “Svijet” iz čije crtice je saznao o mojoj ostavci.
“Nijesam znao, Slavko, kako da ti kažem hvala za sve što ste uradili. Bosni ste pomogli, a Crnoj Gori obraz spasili. Ja i Halima smo se dogovorili da te pozovemo, da budeš naš gost, da se malo, nakon svega, odmoriš. Toliko možemo.”
Ja i Ivica se gledamo bez riječi. Nakon dva dana prekrasnog druženja, beskonačnih razgovora do kasno u noć, vraćemo se u Crnu Goru.
Sada je 1999. godina, Rambuje visi. U Parizu prisusutvujem međunarodnoj konferenciji koja se održava u francuskom parlamentu. Sazvao je lord Rasel Džonston. Lord me ubjeđuje da će Milošević potpisati. Ja uvjeravam suprotno. Kažem – neće. Pa nije, valjda, toliko lud. Nije, kažem, on je kukavica. Povući će sve za sobom. Ta težnja je sam temelj ljudskog kukavičluka. Ali, u sebi, radujem se što je lord uporan. Ma oni sigurno bolje znaju.
Sa tim utiskom vraćam se u Crnu Goru. U Budvi sam, na nekom ručku. Mobilni. Sa druge strane Šapina. “Amir je tu” kaže. Mora hitno da te vidi. Pretrnem. Ne bi Amir u ovim okolnostima dolazio do Crne Gore, turizma radi. Susret. Ne mogu dočekati da pitam – što je? “Slavko, bolan, on neće potpisati. Eto, Slavko vama belaja. Tako je u Bosni počelo. Halima me poslala za tvoju i Ivičinu djecu. Ti radi kako trebaš, ali mi djecu daj”.
Plavo nebo budvansko, lomi se u paramparčad o moju glavu. Prolijeće mi da nikome od Montenegra sa cijelog šara zemaljskog nije palo na pamet da nas okrene telefonom, da pita – što ćete ako…
“Amire, ne mogu to da uradim”. Pogled do dna duše. “Slavko, bolan, nemaš na to pravo. Ti radi kako znaš, ali mi djecu daj”
Nekoliko dana kasnije, bombardovanja su počela. Telefon. Dižem slušalicu. Amir. “Slavko, feribot za Bar još ide. Ja dolazim i neće biti šanse da mi ih ne daš. Eto mene.” Da Amir ne bi dolazio, istoga časa sam mu poslao Marinu, Mojaša i Jovanu. Amiru i Halimi na ruke.
U Rimu je, 6. Decembra 2001. godine sahranjen Amir Kemura. Treći infarkt nije izdržao. Pridružio se članovima porodice kojoj su pripadali Koko Vujović, Điko Đikanović, Peko Burić, Ratko Perović… I još mnogi znani i neznani. Ugasili su se isijavajući svjetlost Dobra. Kao jedinog načina opstanka pred Zlom od kojeg zastaje dah ljudski…
