Duga, 21. Jun 1991. godine

Nisam crnogorski ustaša

"Sve dok se pripadnost jednoj političkoj partiji bude smatrala patriotskim činom, političkom scenom Jugoslavije dominiraće ljudi od kojih se neće zahtevati da brinu o tome kako žive njihovi birači".

Slavko Perović, pravnik, direktor Istorijskog arhiva u Cetinju, poslanik u Skupštini Crne Gore, predsednik Predstavništva Liberalnog saveza Crne Gore, predsednik Poslaničkog kluba Saveza reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru. Star (mlad) 37 godina, oženjen, otac dvoje dece. Čovek koji je posle "nastavnog filma" u kome se proslavio hrvatski oskarovac Martin Špegelj, proglašavan saradnikom hadezeovskog ludila. Politički protivnici ga nazivaju svakojakim imenima - od izdajnika srpstva do ustaše, a na crnogorskoj televiziji sigurno je najslikaniji političar, jer u prenosima sa sednica Skupštine dominira kao Milan Paroški u Srbiji. Razlika je u tome što u Srbiji mnoge stavove Milana Paroškog već polako usvajaju, a Slavka Perovića još uvek drže na distanci kao protivnika svega lepog što narodu može doneti jedina komunistička vlast u ovom delu Evrope.

Ko su protivnici u ostavarivanju ovako zamišljene Crne Gore?

- Pa... Crna Gora je od 1988. godine vezana uz interese srpske politike. Podvlačim - ne uz interese srpske politike, jer smatram da gospodin Milošević, Srpska akademija nauka i taj krug ljudi, vode antisrpsku politiku. Dakle, politiku koja je uperena protiv vitalnih interesa srpskog naroda. Nikola Petrović I je 1914. godine poslao telegram kojim je poručio Pašiću i Petru I da je "naša sudbina i vaša". I tada je vezao sudbinu crnogorskog naroda za sudbinu srpskog naroda i Srbije. A 1988. godine, u januarskim događajima, otposlat je telegram koji je naoko sličan, ali ima sasvim drugu suštinu i u njemu mlado, pametno i lijepo crnogorskog rukovodstvo veže interese crnogorskog naroda za interese srpske politike. To je bitna i suštinska razlika.

Zbog takvog stava politički oponenti Vas nazivaju - srbomrzac.

- Nikada ne bih bio liberal niti bih se bavio ovim poslom ako bih razmišljao u kategorijama koje uopšte navode na pomisao da se mogu mrzeti čitavi narodi. Mi smo procijenili da ne smijemo i nećemo da budemo stranka političkog kontinuiteta, već želimo da budemo stranka političkog diskontinuiteta. Smatramo da nikakva socijaldemokratija ili socijalistička opcija na prethodnoj komunističkoj podlozi ne može da donese neke valjanije rezultate. Potpuno je jasno da se od 1918. godine, kada je Crna Gora anšlusom prisajedinjena Srbiji, dakle, protivpravno ukinuta, vodi užasna velikosrpska propaganda u Crnoj Gori. Crna Gora je dejstvu te propagande izložena u potpuno operativnom smislu zadnjih 72 godine, a u duhovnom smislu od 1844, od pojave Ilije Garašanina. U odnosu između Srbije i Crne Gore, dakle, ako hoćete u odnosu srpskog i crnogorskog naroda, nije se dešavalo ništa što već nije viđeno u slučajevima kada se jedan mali narod nalazi u blizini velikog naroda, pogotovu ako mu je blizak. To su, dakle, procesi asimilacije koji su shvatljivi, ali za nas nisu prihvatljivi. Svjestan sam da u srpsko-crnogorskim odnosima nikad neće biti pobjednika niti pobjeđenih, niti bilo ko od nas shvata da je to nekakav rat. Naprosto, nedopustivo je da jedan narod i jedna država, koji imaju hiljadugodišnji kontinuitet, budu pretopljeni u nešto drugo. Na taj način Evropa bi izgubila autentičan opis jednog dijela mediteranske kulture koja je bujala ovdje u Crnoj Gori. U periodu između 1918. i 1926. godine u Crnoj Gori se vodi građanski rat. Sve ono što nosi predznak crnogorsko i crnogorstva, maltretirano je, proćerivano, spaljivano, ubijano... Nakon toga se krenulo drugim sredstvima. Glorifikovana je velikosrpska svijest, a normalno - potiskivana je i zapostavljana crnogorska. Ušlo se u rat i revoluciju. Kada je izborena pobjeda, Crna Gora je potvrdila svoju državnost, odnosno državu koja joj je bila oteta. Međutim, Komunistička partija je igrala na žicu crnogorstva samo u mjeri koja je bila dovoljna da se održi na vlasti. Komunisti su se nadovezali na izmišljotinu koju je emitovala velikosrpska propaganda - da su oni koji su se zapravo zalagali za autonomiju u novostvorenoj Kraljevini Jugoslaviji, odnoso Kraljeveini Srba, Hrvata i Slovenaca - separatisti. To je čista laž. Jer, ni "bjelaši" ni "zelenaši" se nijesu borili protiv Jugoslavije. Floskulu o separatizmu kasnije su nastavili komunisti u političkim obračunima. To je bilo strašno. Da prije tri godine biti proglašen separatistom u Crnoj Gori značilo je partijski progon, kaznu, štampu i televiziju za vratom, gubljenje posla...

Da li se danas može govoriti o separatizmu u Crnoj Gori?

- Svi su danas u Jugoslaviji, na ovaj ili onaj način - separatisti, pa su sve ocjene izgubile smisao. Najnovija varijanta je blaćenje Crnogoraca, koji drugačije razmišljaju, preko kopče zvane Drljević i Štedimlija. Proglašavaju ih ustašama. A moram da kažem da su se Štedimlija i Drljević upravo osjećali najvećim Srbima u rasno-genetskom smislu. Jer, teorija o velikosrpstvu je zapravo rasistička teorija. Ona ide na to da je dio Crne Gore prijemont srpstva, jer su tu u etnogenetskom, u rasnom smislu, najbolji, najpametniji Srbi, Srbi-vetezovi koji su se vazda borili i bili slobodni. A sve to tamo preko - to je neko ko je spavao sa Turčiom, ko je bio raja. U suštini, kada se dovede do krajnje konsekvence velikosrpska teorija - mora se zaključiti da duboko ponižava srpski narod. Preko inema Štedimlije i Drljevića pokušava se da se sve ono što je u Crnoj Gori crnogorsko - poveže sa ustaškim pokretom. Imate primjer monstruoznog feljtona koji je izlazio u "Pobjedi" iz pera tadašnjeg aktuelnog potpredsjednika Narodne stranke dr Rastislava Petrovića. Feljton je objavljen u 34 nastavka, pod nazivom "Crnogorske ustaše". Gospodin Petrović je ponizio crnogorski narod, jer u Crnoj Gori nikad nije bilo ustaša, a pogotovu ne da bi se sve to moglo nazvati pokret. Postojali su crnogorski četnici. Ali, crnogorske ustaše nikad nisu postojale. Petrović je ustanike iz Božićne pobune 1919. godine, ljude koji su ustali protiv anšlusa i koji su vodili uporan građanski rat šest godina, poistovetio sa ustašama Maksa Luburića. To ne samo da je istorijski falsifikat već odražava sav morbiditet protivnika Liberalnog saveza Crne Gore. Ako prelistate "Pobjedu" godina dana unazad, shvatićete da sve što nije velikosrpsko - proglašavano je kao ustaško i zločinčko. Hoću da kažem da je stvorena klima za takozvanu meku manipulaciju u Crnoj Gori. Pošto smo od tog čuda uspjeli da se odbranimo, smišljena je nova varijanta, pa smo proglašeni "plus Crnogorcima".

Šta to znači?

- I mi smo se pitali! U stvari, to "plus Crnogorci" ne znači ništa, ali samo njegovo izmišljanje dovoljn govori da je "suprotna strana" izgubila sve argumente koji bi pomogli da se u jednoj demokratskoj raspravi razjasnimo. U takvim raspravama su nemoćni, ali su u izmišljanjima - velemajstori.

Zar su izmislili da ste u Zagreb odneli zastavu sa Vučjeg dola?

- U Zagrebu sam bio gost Udruženja Crnogoraca "Montenegro" i Hrvatskog vijeća Evropskog pokreta. Oni su kao organizatori skupa odredili koga će pozvati. Pričalo se kako su poslali specijalni avion za "crnogorske ustaše". U Zagreb se iz Titograda može ići samo subotom avionom, (tribina je održana u petak) pa je organizator poslao jedan taksi-avion za učesnike skupa iz Crne Gore i Srbije. Pominjan je i neki datum osnivanja NDH, pa je prava sreća što skup zaista nije organizovan desetog, već petog. Šta sve to vredi kada se za taj iznajmljeni taksi-avion i danas priča da je bilo specijalni Tuđmanov avion. Na jednom skupu u Domu omladine, u Beogradu, o kome je štampa ćutala, a sala je bila prepuna, pitali su me zašto sam išao u Zagreb? Zato što sam slobodan čovjek! Ja Jugoslaviju, celu Jugoslaviju, osjećam kao svoju državu. Moj je i Beograd i Zagreb, i Ljubljana... Ići su svuda gdje me zovu, bez obzira što će me proglasiti Tuđmanovim ustašom ili Kučanovim poslušnikom.

Preskočili ste priču o zastavi...

- Udruženje "Montenegro" je udruženje Crnogoraca i prijatelja Crne Gore koji žive i rade u Hrvatskoj. Tu su Dimitrije Popović, Veljko Bulajić, predsjednik je ugledni profesor Uroš Golubović. Udruženje je tražilo da im donesemo jednu od čuvenih zastava (naravno - kopiju) koja bi bila stalno izložena u njihovim prostorijama. Odlučili smo se za zastavu sa Vučjeg dola. Do prije nekoliko godina, ta zastava se nije smjela iznositi na svjetlo dana, jer je to odmah proglašavano za separatizam. U tom gestu ne vidim bilo kakav čin kojeg se treba stidjeti. Ko ima pravo da Crnogorce koji žive u Hrvatskoj odvoji od zavičaja?

Novokomponovana legenda dalje glasi ovako: zatim ste vezali šahovnicu i zastavu sa Vučjeg dola...

- Taman posla! To su gluposti! Skup je održan u sali Evropskog doma, u kojoj se nalazi velika zastava Evropske ekonomske zajednice, a pored nje sadašnja zastava Hrvatske, kako to zakon nalaže. Dok je trajala tribina, na kojoj smo predstavili Crnu Goru, bila je izložena i zastava sa Vučjeg dola. Kada je tribina završena, zastava je skinuta i predata društvu "Montenegro". To je sve.

Kakve su Vaše lične veze sa Tuđmanom?

- Sa gospodinom Tuđamnom nikad u životu se nijesam sreo, niti Liberalni savez ima ikakvih dodira sa HDZ-om. Ali, znam neke ljude koji se vrlo često s njim sreću tajno. Hoću da kažem - koja su to sve podmetanja! Gospodin Bulatović ode tamo i pregovara ispod šahovnice, jer je to normalno u državi čija je to zvanična zastava. Ali, nikome ne pada na pamet da ga zbog toga nazove ustašom. I ne treba, naravno. Mogu samo da zamislim što bi se dogodilo da sam ja bio na mjestu gospodina Bulatovića kada gospodin Tuđman već dva puta, naočigled cjlokupne svjetske i jugoslovenske javnosti, poseže za Bokom. To se dogodilo na Brdu kod Kranja, kada se gospodin Bulatović pravdao da je sve prečuo zbog umora. Gospodin Tuđman je to ponovio u Ohridu. Šef moje države nije našao za shodno da odgovori zbog očiglednih teritorijalnih pretenzija gospodina Tuđmana. Možda to nije čudno, jer gospodin Bulatović sadašnje granice Crne Gore proglašava ne državnim, već administrativnim granicama.

Smatrate ih preduslovom mira?

- Svakako. Sve buduće granice koje bi bile rezultat nekog krvavog građanskog rata, sigurno ne bi nikome donijele sreću.

A da li poznajete Slobodna Miloševića, zbog koga ste, kako se šuškalo u Cetinju uoči susreta predsednika republike, pripremali demonstracije?

- Te glasine su dio specijalnog rata protiv Liberalnog saveza. Inače, gospodina Miloševića ne poznajem, a volio bih da s njim otvoreno razgovaram o velikosrpskoj politici koju vodi. Jer, deveti mart je pokazao da se gospodin Milošević i interesi srpskog naroda - razilaze. Srpski narod se tada iskazao kao svaki veliki, pravi, istinski narod. Činjenica je da je Slobodana Miloševića podržala jedna rigidna Srbija, Srbija Pokreta za Jugoslaviju, Srbija koja se tog dana nalazila na Ušću, a da je protiv njega bila Srbija kakvu ja želim da vidim - demokratska, okrenuta evropskim opcijama, Srbija inteligencije, mladosti, obrazovanja, Srbija koja traži komunikacije sa svijetom, a ne zatvaranje u vlastite atare.

Najljući oponenti komunsitima su bivši koministi. Vi ste svojevremno bili kandidat za sekretara komiteta Partije u Cetinju. Kasnije ste izbačeni iz Partije. Bili ste proglašeni separatistom?

- U Savezu kominista sam se, kao i sada u Liberalnom savezu, ponašao kao slobodan čovjek. Razlika je u tome što totalitaristička struktura Sageza kominista to nije mogla da otrpi. Nisam mogao da budem poslušnik. Moj grijeh je bio u tome što sam bio predsednik Književne opštine Cetinje, koja je objavila knjigu Sava Brkovića "Etnogenezofobija – prilog kritici velikosrpstva". Bio je to odgovor na knjigu Batrića Jovanovića "Crnogorsci o sebi...". Dobro je što postoji Batrić i što Batrić piše, ali nije dobro ako se ne dozvoli da neko drugačije misli i odgovori Batriću. U izdavački projekat nisam bio uključen. To što sam bio predsjednik Književne opštine bilo je dovoljno da budem šikaniran. Ja sam isključen iz Saveza komunista, a pisac knjige Savo Brković ostao je u Savezu komunista. Niko od potpisnika u radu na knjizi nije diran. Po oprobanom komunisitčkom receptu nekoga je trebalo odstrijeliti i pokazati snagu. Idem tako na sjednicu Komiteta na kojoj "su me odstrijelili". Prilazi mi desetak tadašnjih članova Komiteta i kažu: "Slavko, ti si u pravu. Svaka čast". To je ona ista staljinistika mašinerija iz 1948. godine, s tim što nije bilo Golog otoka. Pokušao sam da se izborim za tajno glasanje, jer bih onda sigurno ostao nekažnjen. Tražio sam snimanje sjednice. I to je odbijeno. I znate ko je prvi digao ruke da budem kažnjen? Oni koji su vikali "Bravo, Slavko". I sada ih srećem. Nikad im nisam zamjerio, jer su bili poslušnici Partije kojoj ja nisam mogao da se prilagodim.

I pored Vaših lepih reči za svoje nekadašnje sudije, mnogi tvrde da se upravo njima danas svetite, jer Vam demokratija pruža priliku za takav odnos prema njima?

- To je naprosto smiješno i ne zaslužuje ozbiljan odgovor! Danas sam ponosan što sam bio na čelu Književne opštine koja je bez dinara ulaganja pokrenula časopis ARS, imala nekoliko manifestacija jugoslovenskog karaktera, objavila četrdeset knjiga... I sve to smo radili uz podsmijeh dela sugrađana koji su me posmatrali kao zanesenu budalu. To je možda najlepši period u mom životu. Posebno sam ponosan što je Cetinje tada stvarno bilo - Jugoslavija.

Jugoslavija u kojoj su najbolje prolazili ljudi iz vremena maspoka...

- Još jedan podvala. Kada su mene ćerali iz Partije, jedan od argumenata je bio, ne prema nacionalnom već prema literarnom kritrijumu, jer me drugi ne interesuju, da su gosti i saradnici Književne opštine Cetinje bili u više od sedamdeset odsto slučajeva srpski intelektualci. Prema tome, loše ste obaviješteni.

Vladika Amfilohije nije dobio prelaznu ocjenu u Liberalnom svezu Crne Gore. Priča se...

- Nema što da se priča... Naprosto se radi o sljedećem: crnogorska crkva jeste neodvojivi dio kulturnoistorijskog bića crnogorskog naroda, i jedan je od njegovih najsjajnijih, najautentičnijih, najoriginalnijih doprinosa evropskoj civilizaciji i kulturi. Ozbiljna srpska nauka, čak i teolozi, nikad nije osporavala činjenicu da je crnogorska crkva bila autokefalna. Crnogorska crkva je organizator oslobodilačke borbe crnogorskog naroda i pored ruske crkve – jedina Pravoslavna crkva koja nikad u svojoj istoriji nije služila tuđinu. Druge su, pod sticajem raznih istorijskih okolnosti, bivale i pod turskim uticajem... Zna se da je sinod ruski Pravoslavne crkve priznao 1776. godine autekafalnost Crne Gore. Zašto nekome smeta da se ta autokefalnost sada vrati i da ta, dakle, slobodna crkva slobodnog crnogorskog naroda ponovo zauzme mjesto u zajedniici sestrinskih Pravoslavnih crkava. Time što je crnogorska crkva autokefalna, ne znači da je - antisrpska. Poznato je da su bile sestrinske, odnosno autokefalne. Sada srpska crkva u Crnoj Gori nema s kim da sarađuje. Ona tu postoji kao monstruozna velikosrpska mašina koja čak zabranjuje da se Crnogorci usred Cetinjskog manastira krste kao Crnogorci istočnopravoslavne vjere. Možete se krstiti jedino kao Srbin. Dođite i provjerite. Promjenili su ime Cetinjskog manastira. Prepravili ga u Srpski pravoslavni manastari na Cetinju.

Da li ste Vi teista?

- Ja sam ateista. Za crkvu se zalažem zbog sasvim jasnih razloga - kulturnoistorijskog aspekta. Osnovan je odbor za obnovu atukefalne crkve u koji su ušli vjernici što ne žele da prihvate da jedina Crna Gora kao pravoslavna država – nema svoju crkvu. Grci imaju - Grčku pravoslavnu crkvu, Rusi - rusku, Rumuni - rumunsku, Makedonci - makedonsku, Srbi - srpsku... Jedino Crnogorci imaju srpsku crkvu.

Način na koji neki Cetinjani komunicaraju sa vladikom Amfilohijem nije baš evropski. Pri tome, priznajete da je Liberalni savez pokrenuo akciju čiji je sastavni deo i odnos prema vladici.

- Sa takvim ponašanjem mi nemamo nikakve veze, ali je činjenica da je gospodin Amfilohije prvi crnogorsko-primorski mitropolit koji nailazi na takave probleme. Zašto? Zato što je gospodin Amfilohije prevashodno političar, a ne duhovnik. To se vidi iz načina na koji interpretira crkvenu i drugu problematiku, iz njegovog ponašanja, iz prostog čina da gospodin Amfilohije prisustvuje i pozdravlja sve skupove Narodne stranke. Jasno je da je gospodin Amfilohije po drugom zadatku došao u Crnu Goru, a ne po zadatku hristijanizacije Crnogoraca.

Bili ste jedan od kandidata za predsednika Predsjedništva Crne Gore. U Cetinju je više glasova od Vas imao...

- Ja ću zvaršiti rečenicu, jer znam kako se obično interpretira: "od vas je više glasova imao jedan Musliman". Prvo, to nije "jedan Musliman", već Hazbo Nuhanović, jedan od najvećih crnogorskih slikara. Eto, to vam je Crna Gora. Hazbo je "pobjedio" u Cetinju, a ja sam se "tukao" u njegovoj sredini! Za mene je u Crnoj Gori glasalo oko osamdeset hiljada ljudi.

Posle ovakve Vaše izjave, mogući su komentari u ovom smislu - u Crnoj Gori, dakle, nema samo devet hiljada ustaša... Naravno, reč je o priči koja je potekla posle "nastavnog filma", u kome je Martin Špegelj pomenuo Vaše ime i "crnogorske ustaše"...

- U filmu je pomenut "neki Perović" i prijatelji su mi sugerisali da to demantujem. Zašto bih demantovao, kada to nijesam ja? - pokušao sam da se odbranim. "Ma, videćeš kako će sve to da krene drugim tokom", upozoravali su me prijatelji. Sjutradan gledam jutarnji TV program, normalno beogradski, a voditelj kaže kako na zahtjev mnogobrojnih gledalaca televizije priprema reprizu "nastavnog filma", pogotovu na zahtjev brojnih gledalaca iz Crne Gore, koji se uporno pitaju ko je taj Crnogorac Perović što će na Knin da vodi "devet hiljada crnogorskih ustaša"? Dakle, taj novinar je tvorac devet hiljada crnogorskih ustaša, jer se taj podatak nigdje u filmu ne pominje. Prema magnetogramu koji je objavila "Narodna armija", ne pominje se i prezime Perović, već se pojavljuje na titlu filma. Radio-Titograd odmah počinje kontakt program u koji se javlja nekoliko meni dobro znanih specijalaca za ovakve rabote. Oni bezobrazno, profesionlano u etar kažu da je reč o Slavku Peroviću. To su oni isti ljudi koji su u predizbornoj kamapanji širili priču o opasnosti od crnogorskih ustaša. Tada su me zvali članovi Reformskih snaga iz dva crnogorska mjesta. Jedan mi kaže: "Slavko, demantuj to. Ovdje je takva atmosfera da će još malo početi da nas hvataju lasom po ulicama". Odlučio sam da kompletno primim udarac i zaštitim druge, ako je to moguće.

Da li Vam je taj prostor za borbu sužen u Cetinju, jer sam od nekih ljudi čuo da ste u Cetinju...

- ... Omražen... Mislim da Cetinje diše jako liberalno.

Generacija kojoj pripadate drugačije čita politiku. Drugačije čita i istoriju. Do kakvih to lomova vodi?

- Narod koji ne raspolaže svojom prošlošću, ne može da raspolaže ni svojom budućnošću. Liberalni savez je uhvatio finu relaciju sa prošlošću, jer mi nijesmo nacionalistička stranka. Odrednica Crna Gora u nazivu stranke je samo - lokacija, jednostavno da se shvati da mi nemamo snage ni suludih ambicija da se bavimo jugoslovenskim prostorom. Iz Cetinja i Titograda se ne može voditi značajna jugoslovenska ili evropska politika, ali se zato može voditi značajna crnogorska politika. Jer, Crna Gora je bila izložena jednom prepoznatljivom scenariju: podijeliti je po vjerskoj i nacionalnoj osnovi, a zatim dolazi neko ko će da nas miri. Treba shvatiti da je Miloševićevo zalaganje - svi Srbi u jednoj državi - anahronizam. Onda se mora uzeti isti aršin za Hrvate, Makedonce... Kuda to vodi? U mrak građanskog rata!

Vanja Bulić