Slavko Perović u intervjuu Dnevnom telegrafu, 18. Oktobar 1998. godine

Možda bi rezultat LS na poštenim izborima bio isti, ali činjenica da oni nikada neće dati slobodne izbore indicira da su stvari sasvim drugačije

Grafit: «Slavko oprosti, ali posa' je posa'»

- Da, dio ljudi je tako postupio i tome se ne treba čuditi. Želim reći da ja to shvatam, ali ne prihvatam, razumijem, ali ne opravdavam. Da su moji kriterijumi bili slični, Liberalni savez ne bi postojao, ne bi uopšte postojala nada za demokratsku Crnu Goru koja je kao takva, utkana u politički projekat. S druge strane moramo shvatiti da je g. Djukanović apsolutno ispravno procijenio to što se zove narodom. Zašto? Zbog toga što je on njihov sastavni dio, sastavni dio one smješe koja je nastajala u stogodišnjim krvavim krčkanjima velikosrpskih i komunističkih lonaca, on je perfektan tumač njihovog morala, kako političkog tako i svakog drugog. Mi smo, naprotiv, svjesno precijenili narod, otvorili sve tabu teme, kako bi pokušali da izvučemo iz njega najbolje. Da preciziram – i mi smo svih ovih godina mogli biti ono što je bio Đukanović. Za to, osim ljubavi i brige za Crnu Goru i njen narod i posebno – moralnih skrupula - nije postojalo nikakvih drugih prepreka. Dakle, taj grafit jeste rezultat jedne, naizgled, novokomponovane, a suštinski veoma duboke i stare svijesti proizišle iz svega toga. Tim grafitom oni ostaju na tragu postupaka svojih očeva i Đedova. Već prađedovi bi to smatrali sramotom. Danas je to vrlina, stub ovoga drustva.

O brzoj demokratizaciji ovog prostora

- Ne vjerujem, jer tu se nema što promijeniti. Iluzija je da se može za desetak godina obnoviti nešto što je svjesno razgrađivano najmanje sto pedeset. Kad se shvati paleta mehanizama koja je tokom svih tih decenija primijenjena prema jednom malobrojnom, romatičarskom narodu – pravo je čudo da je iko ostao, pravo je čudo da je uopšte mogla da nastane jedna stranka kao LS koja je, uprkos svemu, stavljajući glave tamo gdje drugi ne bi stavili ni kišobran, za samo deset godina, ostavila tako dubok i tako kvalitetan trag.

Da li je LSCG kriv za izborni poraz

- Ne. Za poraz su personalno krivi gospoda Đukanović i Marović koji su, posredstvom čitave palete mehanizama počev od tajne policije pa sve do kontrole takozvanih nezavisnih medija, takozvanih nezavisnih institucija i nezavisnih intelektualaca i takozvanih opozicionih stranaka, čast izuzecima – pokrali ove, kao i sve prijethodne izbore. Krivi su svi koji ćute ili hvaleći nekakav reformski kurs, podržavaju ovu ponovljenu krađu. Krivi su svi oni koji odobravaju tragično stanje da se danas Crnom Gorom vlada kao u doba Milovana Đilasa i tu je početak i kraj. Da se razumijemo – možda bi rezultat LS na poštenim izborima bio isti, ali činjenica da oni nikada neće dati slobodne izbore indicira da su stvari sasvim drugačije.

Ostaka na mjesto političkog lidera, dalji angažman

- Mi smo liberali, za nas je ostavka lični čin, o njoj se ne raspravlja – ona se prima k znanju. Takođe, mi znamo da se demokratija ne dobija s neba, da se za nju treba boriti, da je jednostavno trebate prakticirati ama baš svakog dana, doživotno. Tako se demokratija prede poput konca svilene bube, i nikako drugačije. Uostalom, kao sve što valja u životu Mi smo to redovno dokazivali, to je u Crnoj Gori shvaćeno, ali je sadašnja faza u Crnoj Gori da nam svi čestitaju, da nas hvale kako smo principijelni, hrabri, dosljedni – to rade posebno građani, ali smo dobili takvo priznanje i od svih parlamentarnih stranaka. Kada vi njima ponudite da se i oni tako ponašaju, jer takvo ponašanje subjekata u političkom životu može označiti crvenu liniju prelaska iz predpolitičkog u političko društvo - oni vam kažu – ne isplati se. Što se tiče moga stausa – ja sam poslanik u republičkom parlamentu.

Može li ostavka ugroziti stabilnost LSCG-a

- Ne, to ne može doći u obzir i već sam rekao zašto. Ja sam ozbiljan čovjek, a Liberalni savez je ozbiljna i utemeljena politička organizacija. On će izdržati i ovaj udar. Nadam se da će svima postati jasna činjenica – faktor koji se ovako odnosi prema liberalima, ne želi ništa dobro Crnoj Gori. On ne samo da uništava svaku nadu u pokušaj njenog mukotrpnog konstituisanja u civilno i demokratsko društvo, već mu je isključiva namjera da izmanipuliše birače Liberalnog saveza kao jedine nepodmitljive nosioce ideje o demokratskoj i nezavisnoj Crnoj Gori, radeći tako za interese one političke svijesti koju reprezentuje jedan Matija Bećković. Njegoševa nagrada je druga nagrada koju g. Đukanović uz prave ode, predaje u ruke g. Bećkoviću. Prije neku godinu predao mu je nagradu »Stefan Mitrov Ljubiša«. U ovim izborima, glavna Đukanovićeva meta je bio LS, a Bulatović, puki mešpajz. G. Đukanović, sprovodi Panićev program. Što je Panićev program? Nekakva Balkanija – dakle Srbija, Crna Gora, Kosovo i ne znam ko još – kao njihovo privatno vlasništvo. To potvrđuje stvaranje ove Alijanse i Đukanović koji jaše na čelu kolone. Vodeći ljudi alijanse, poput Panića i Avramovića, bili su upravo oni koji su, gotovo politički mrtvom Miloševiću, obmanama naroda davali disanje »usta na usta«.

Pozicija u odnosu na rezoluciju o vojsci, Kosovu, roditeljima vojnika

- Ne znam zašto to tako vidite, a stvari stoje ovako: Dakle, Đukanović je svjesno obmanuo biračko tijelo kada je u izbornoj kampanji čvrsto, kako samo on to zna, obećao da će crnogorski vojnici biti vraćeni kući. Za takav potez g. Đukanović ne raspolaže ama baš niti jednim institucionalnim mehanizmom u Crnoj Gori. Zašto? Zato što ih je sve po nalogu Miloševića svojevremno uništio. Recimo - znate li ko je bio posljednji ministar vojni u hiljadugodišnjoj crnogorskoj istoriji? Posljednji ministar vojni bio je g. Đukanović koji je onda istovremeno obnašao i funkciju premijera. Znate li ko je uništio tritorijalnu odbranu Crne Gore? Vlada na čijem je čelu bio g. Đukanović. Zašto smo bili protiv rezolucije? Zato što smo protiv svake prevare, a ta rezolucija je čista prevara i trebala je samo da umiri roditelje onih koji su na Kosovu. Ta rezolucija je samo nastavak Bulatovićeve, Marovićeve i Đukanovićeve obmanjivačke svojevremene priče kako Jugoslavija nije u ratu, a on i g. Bulatović obilaze zajedno sa Šešeljem popaljene Konavle. U čemu je štos. On zna da sve može, on zna sa kim ima posla. Čujte, ispred parlamenta džedže na podgoričkom žaropeku roditelji tih koji su na Kosovu, zaustavljaju naše poslanike i pitaju – što bi ovo!? Znate li zašto – nijesmo vlast. Onda se pojavi Đukanović, prođe pored njih kao neko iz filma – i niko da mu priđe, da ga zaustavi, da ga pita. Poslije su bili tako srećni što ih je primio, presrećni. A sinovi su i dalje na Kosovu i tamo će i ostati.

Truli kompromisi

- Nikada nijesmo bili takva opozicija. Sve što po našem kontu bude u redu, podržaćemo. Što ne bude – nećemo.

Savjet odbrane

- Činjenica je da su sve odluke na savjetu odbrane donesene jednoglasno, te da je nakon toga savjeta došlo do pojačanja aktivnosti na Kosovu. Za nas taj savjet ima kapitalnu vrijednost – to je bio grupni portret svih koji su nas upropastili. Za samo deset godina njihove vlasti, da ne pričamo o drugom, vodili smo tri rata, a sada smo duboko u četvrtom. I što bi rekla Ratka Jovanović, kolumnista Liberala – i da im je malo.

Crna Gora i rat na Kosovu

- Pa to je javna tajna, na koju svi ćute osim g. Kilibarde koji kaže da bi vojno korišćenje tog aerodroma trebala da spriječi crnogorska policija, što je obmanjivačka izjava tipa one – nijesmo u ratu. Pravde radi treba reći da je svaki potez u zakidanju oblika crnogorske drzavnosti, pa i onih najznačajnijih, koje su po nalogu Miloševića sprovodili Bulatović, Đukanović i Marović, udarnički podržavala Kilibardina stranka . Eno, g. Benjamino Andreata, italijanski ministar vojni, konstatuje da se na Kosovu upotrebljavaju topovi, tenkovi, helikopteri i borbeni avioni. Interesantno!? Koji vojni aerodrom je najbliži Kosovu?