Klub koji se otvorio, još malo pa u Podgorici, zahvaljujući ažurnim organima reda i mira, smješten je na Bioče. Bitka koja se odvija između gazda lokala, koji bi sve, osim da daju pokoji euro za zvučnu izolaciju i organa koji, opet, s vremena na vrijeme, žustro obavljaju svoj posao, dovela je do toga da, sa bilo kojeg od podgorickih vidikovaca, ne možete vidjeti znake noćnog života čak ni u stanovima žitelja.

Da bi se znalo šta je beznađe treba živjeti u Podgorici i pokušavati napraviti plan - kako se provesti čuvenim vikendom, a i inače. Ako zanemarimo standardne ponude u vidu šačice bijednih kafića koji rade do ponoći i perifernih kafana u kojima "pjeva jedna strašna..." reklo bi se da nema varijante za neki inteligentniji provod, ukoliko ne želite da popijete čašicu gadosti i konstatujete da vas je prethodnih desetak godina "pojelo", te da nemate pojma o bilo kakvom drugom vidu zabave mimo pomenute. I da vam je, valjda, tako dobro...

Ima li ikakve veze sa nama ono što se vikendom dešava, recimo, u Evropi, kojoj, u poslednje vrijeme, tako ultimativno moderno težimo? Teško. Da je tako, potvrđuje činjenica da se mjesto sa konkretnim imenom "klub" kod nas pojavilo prije nepune tri nedjelje. O tome, kako se klub, kao mjesto i način provoda, u crnogorskoj varijanti, pojavljuje, moglo bi se pričati i tračariti do mile volje. Ipak, pojava kluba u Crnoj Gori jeste važan događaj i bilo bi krajnje "slijepo" ne propratiti ga.
Jednako bi, istina, glupo bilo i poput novinara-"poznavalaca" po lokalnim novinama, ispričati priču o zabavi "koja se pamti". Tekstovi za koje se ne zna jesu li za novine ili za turističke prospekte, moderna su stvar, ali, objektivno, uz provod koji Crna Gora nudi, teško je moguće privući turiste mlađe od sedamdeset godina i sa godišnjim ličnim dohotkom većim od dvjesta dolara.

- Nemilosrdni organi

Klub koji se otvorio, još malo pa u Podgorici, zahvaljujući ažurnim organima reda i mira, smješten je na Bioče. Bitka koja se odvija između gazda lokala, koji bi sve, osim da daju pokoji euro za zvučnu izolaciju i organa koji, opet, s vremena na vrijeme, žustro obavljaju svoj posao, dovela je do toga da, sa bilo kojeg od podgoričkih vidikovaca, ne možete vidjeti znake noćnog života čak ni u stanovima žitelja.

Nadležni, opet, tvrde, da Podgorica nezadrživo korača ka statusu evropskog grada, čak se govori da ćemo uskoro imati i hipodrom. Uprkos tolikom napretku, svijetla noćnog života pokušavaju da zasijaju, na dosad, usputnim stajalištima umornih kamiondžija i putnika namjernika, koji su krenuli ka našem vječnom kompleksu zvanom Beograd.

Kako god, izvjesni/a I.N.L., novinar 'Vijesti', na licu mjesta uočio/la je više od hiljadu 'ljubitelja' haus zvuka koji su se provodili do ranih jutarnjih sati. Problem sa podgoričkim 'ljubiteljima' hausa jeste taj da ih ukupno nema toliko. Da ih, slučajno, ima, mogla bi se makar naslućivati scena na kojoj bi se lagano mogao pojaviti poneki skuplji dj. Činjenica da organizatori ovakvih događaja, nesigurni u finansijski uspjeh, 'onima što puštaju muziku' isplaćuju honorare koji ne prelaze stotinu eura, dovoljno govori. Svejedno, podgorička omladina sa nestrpljenjem ćaska o Exit-fest-u, najvećem domaćem festivalu moderne muzike.

Sipanje 'evropeizma' u nas, velikim kutlačama, nakalemljeno na izvornu crnogorsku megalomaniju, proizvelo je još jednu veliku laž - mlade ljude koji oduševljeno gledaju u tuđe dvorište, a da im pri tome ne pada na pamet da sami pokušaju organizovati sličan provod u svom; ili da, barem, izvižde patrole koje im pred nosem gase i to malo provoda što postoji.

Izgleda da je pogled na komšijino dvorište i dalje varijanta koja nas, prosto, hipnotiše. Ovakav način života, vjerovatno je jedna od stvari koje su, uz ratne pohode, itekako doprinijele razvijanju našeg statusa u svijetu. Na aerodromima najvećih svjetskih metropola, postoje 'počasni' prolazi za nas i narode slične nama. Pokušamo li da odemo u noćni život neke od tih metropola, shvatićemo da novine sa informacijama o vrstama zabava koje vam se nude, koštaju i preko dvadeset eura, a broj njihovih stranica, za vikend često prelazi preko sto.

Besmisleno je porediti se sa bilo kojim od ovih gradova, ali čovjek stvarno treba biti bez srca pa da se ne rasplače kad se, nakon čitanja pozivnice za zabavu čija je glavna atrakcija dj koji svoje setove odrađuje uz pomoć devet gramofona i dva kompjutera, sretne sa plakatima koji masu ljudi pokušavaju privući tekstualnom i vizuelnom informacijom da se muzika u nekom domaćem lokalu te večeri okreće sa, zamislite - dva gramofona. Može se zaključiti da za evropskim zabavama kasnimo za čitavih sedam gramofona i dva kompjutera. Nije iznenađujuće, ali sipanje prašine u oči pričom o gradu koji je 'svjestka' metropola teško da će ovo mjesto učiniti pristojnim za život.

- Red progressive

Iako 'Vijesti' tvrde da su 'fajronteri', nakon zabave u mjestu sa višestruko simboličnim imenom - 'Kraljica noći', 'mogli uživati u predivnom pogledu na kanjon Morače, obasjan zracima tek izlazećeg sunca', teško da je Podgorica na putu da izbjegne etiketu 'Pepeljugica' koja joj visi nad glavom. Jedini koji nema namjeru da ovo shvati, očigledno je naš gradonačelnik, koji o podređenom mu gradu u kojem ništa ne cvjeta, priča sve najljepše i njegove mane vidi samo u nedostatku mostova i ulica.

Sličnu vrstu ljubavi prema svom gradu i sugrađanima pokazivao je čuveni Big Bill Tomphson, gradonačelnik prohibicijskog Čikaga. U svoju kabrio limuzinu, inače dar mafijaških bosova, ugradio je reflektor koji je snop svjetlosti bacao direktno na njegova prsa, dok je stolica zadnjeg sjedišta bila dodatno uzdignuta tako da je lik izgledao kao bista. 'Gradjani vole da vide svog gradonačelnika', glasilo je Tomphsonovo obrazloženje.

Fakat koji nam ne da se na to nasmijemo jeste da je Big Billi zvani Graditelj, u istoriju grada Čikaga otišao prije nekih 80-tak godina i otad, u školama za gradonačelnike, služi kao primjer nevjerovatnog i naravno, nedopustivog upravljanja.

Promjene na bolje, tamo su tada inicirali građani, dok se takva energija kod naših, teško da primijetiti gotovo cijeli vijek kasnije. Tih davnih godina, čikaški su radnici, prvog maja, organizovali velike demonstracije, koje su krvavo ugušene. Zbog toga, svi radnici svijeta, Prvi maj obelježavaju kao praznik rada, što se manifestuje novim, i sve većim, zahtjevima kad je u pitanju njihov društveni status. Ove godine, masovne demonstracije su, za Prvi maj odžane u raznim gradovima po svijetu. U Podgorici je, umjesto protesta, na glavnom gradskom trgu održan veliki neo-komunistički žur. Ispred mikrofona su se smjenjivali razni anonimni kvazi-umjetnici koji su pozivali na borbu za radnička prava.

Za razliku od predaka, potomci, nakon govora, nijesu otišli u krvavi boj, već su borbu sa lošom atmosferom na trgu, sa takođe višestruko simboličnim imenom 'Ivan Milutinović' prepustili raznim afirmisanim i neafirmisanim muzičarima. Nagli pokreti većeg dijela mase u pravcu sopstvenih domova, najavio je dolazak haus dj-eva na scenu. Da se, ipak, ne bi zapostavio duh đedova, stigao je veliki žuti bager sa ogromnom Čegevarinom slikom, u, još jednom višestruko simboličnoj, crvenoj boji. Klupska energija, ako se o takvom čemu nasred trga, može govoriti, prekinuta je nepunih dva sata kasnije. Na glavnom gradskom trgu, ostala je, višestruko simbolična, gomila smeća.

- Kuća bez temelja

Zabave sa haus muzikom, na primjer u već pomenutom Čikagu, počele su se dešavati kasnih 80-tih, tako da naše kašnjenje u tom pogledu i nije toliko kritično. Tužnija je činjenica da većina ovdašnjih fanova ovakvog vida zabave još nije ni na putu da raskrsti sa sobom - da li se to njima uopšte dopada?

Posebna je priča jesu li ovdašnji urbani likovi u stanju da se izbore s navikom da, poslije 'kapljice više', ne završe na preiferiji gdje sve zvoni od umilnog glasa, na početku pomenute 'jedne strašne...'. Istina, u korist njihovog preporoda ide činjenica da je novootvoreni klub takođe na periferiji. Priču o tome kako je moguće graditi elektronsku muzičku scenu, bez logične podloge tipa rok end rol scene, pametnije je ostaviti za drugi put.

Nažalost, u Crnoj Gori za ove teme, nije moguće naći sagovornika a da se ne zove ni Brković ni Nikolaidis.

"Kakva treba da bude reformisana država, kako ćemo komunicirati u Crnoj Gori preporođenoj evropskim standardima, šta će nam donijeti ozdravljena crnogorska ekonomija, politika, policija, sudstvo ?

Šta još mislite da treba da se promijeni da biste bili zadovoljni kvalitetom života?"

Ukoliko imate odgovore na ova pitanja, možete se prijaviti na konkurs 'Crna Gora 2012. - moja vizija'. Akcent na "budite vedri" u rečenici čiji je nastavak, 'potrudite se i zaslužite neku od nagrada', objasniće vam, bez predubokog razmišljanja, koliko je teško bilo što zaraditi u Crnoj Gori. Krajnje je, ipak, simpatična informacija da je prva nagrada za najbolju viziju Pentium kompjuter sa 20 GB memorije, sa sve monitorom u boji i štampačem.

Druga nagrada jeste dvd plejer Sony, koji vam može biti jako koristan, ukoliko ste ljubitelj filmova, pogotovo u satima kad sve naše televizije odumru, nekih dva sata iza ponoći, osobito ako imate problem sa spavanjem. Treća nagrada je digitalni fotoaparat Epson, kojim možete slikati sebe i svoje prijatelje i tako ovjekovječiti osmijehe. Ovjekovječeni, sigurno će dočekati preporođenu i ekonomski ozdravljenu Crnu Goru. Možda i dobru žurku.

S.P.

- Rječnik gadosti

Podnaslov: Talas, gotovo cunami, evropeizacije i, uopšte, modernizacije, koji je preplavio Crnu Goru ostavio je neizbrisive tragove

- URBAN

Pojam koji je crnogorskim građanima prvobitno dočaran kroz lik i djelo nekadašnjeg voditelja našeg 'trećeg', sad, logično, 'In' televizije. Ta osoba po svemu izgleda kao većina voditelja raznih svjetskih muzičkih tv emisija. Mali je problem što, osim što, mimo priče o snowboarding-u koji se, uostalom dešava po gorama i planinama, koje se teško mogu povezati sa gradom i pojmom urban, bar kad smo mi u pitanju, on nije imao što da ponudi.

Isti voditelj je u prošlogodišnjem izvještaju sa zabave u organizaciji Interneta Crne Gore, koje se sad dešavaju na Bioče, na kojoj je bio pristojan broj ljudi, uspio da nam video zapisom pokaže krajnje nezanimljiv i praznjikav dogadjaj, što bi, svima koji se ne sjete da objektiv spuste prema patosu, bilo neizvodljivo. Oko njegove kamere tada, zainteresovale su uglavnom one ekipe koje se, standardno, bore sa čuvenim problemom 'šta nakon kapljice više'. Time je, naravno, postotak zainteresovanih za haus muziku kao način provoda, značajno porastao. Osobito kod onih koji su se, zahvaljujući tom snimku prvi put našli 'oči u oči' sa ovakvom kulturom.

Poslije se 'urbano' toliko namnožilo po Crnoj Gori, da mu se kraja ne vidi.

- TECHNO

Mimo omiljenih pravaca koji se zovu Đorđe Balašević, Ceca Ražnatović, Laganuša i Kad neko umre (narodski prihvaćen termin za klasičnu muziku) naučili smo, posljednjih godina, da se sve ostale vrste muzike zovu techno. Takodje interesantna pojava među mladima jeste, da se, u nedostatku domaćih termina za objašnjavanje o kakvoj je vrsti muzike riječ, koristi (opet narodski prihvaćen) termin - tubca-tubca. Saznanje da je techno muzika koja broji preko 50 podpravaca, moraće da sačeka na neku drugu generaciju. Kad smo već tu, techno je muzika koja se veoma rijetko, gotovo nikad, ne može čuti na podgoričkim zabavama i sa talasa ovdašnjih radio stanica.

- 'NAŠA'

Već nekoliko godina, Crnom Gorom hara virus naprasnog prisvajanja svega i svačega. Manifestuje se kroz niz slogana koji sadrže riječ naša. Iznenadnom odlukom vlasti da potakne nacionalnu svijest, koju je dotad vrlo uspješno lomila, dobili smo gomile marketinških deviza od kojih su najpopularnije: "Crna Gora - naša država", "Podgorica - naš glavni grad", "Euro - naš novac", "Monet - naša mreža" i konačno, precizan hitac u glavu: "Crnagoracoop - naša kafa". "Prava crnogorska kafa." Podrazumijeva se da je ista uzgajana na pravim crnogorskim plantažama, našim plantažama !

IN & OUT

U vrijeme kad je drugi bio treći, Crnogorci su putem istoimene emisije svakodnevno dolazili do saznanja što je trenutno IN a što OUT i to se do dana današnjeg uspješno održalo. Tako se u jednoj od emisija, u nekoj od godina kad je cijeli svijet drmala kampanja protiv pušenja, pod IN našla kupovina kvalitetnih cigareta, dok su se manje kvalitetne našle u OUT-u. Grešnom voditelju, očigledno nepušaču, vjerovatno su, usljed nedostatka problema sa ovim porokom, promakle sve one slike pluća u raznim fazama raspada. Nije to ništa, jednom je isti lik, gledaocima, čija se prosječna plata vrtjela oko sto eura (tadašnjih dvjesta maraka) objasnio da je OUT kupovati nekvalitetnu i jeftinu garderobu sa pijaca i kineskih butika i time automatski ušao u top 10 nemogućih.

Strahovite posljedice čuvenog IN-a, i danas se, itekako, osjećaju. Biti IN, postalo je toliko važno, da to ime sad nosi čitava jedna televizija. Njima je, opet, toliko stalo da budu IN, da svaka njihova emisija, u naslovu, ima ta dva slova zajedno. Najnesrećnije su prošle vijesti, koje se zovu In-Puls & Blink. Prvom naslovu, da bi nešto značio, zasmetala je gramatika, početna forma, vjerovatno je bila Impuls. Blink, na dosad poznatim jezicima, znači, otprilike, svjetlucav.