Crnogorca kao da ne interesuje krajnji cilj politike koju zastupa, već više učestvuje u "teatru", koji se zbog ostvarivanja tih ciljeva ovdje odigrava. Da bi se obesmislilo samo bavljenje politikom i, uopšte, politika kao programska djelatnost, to je i više nego dovoljno. Zato nije neobično što je politika u Crnoj Gori često bila ili samo jedna od disciplina "plemenske olimpijade" ili omiljena vrsta psihoterapije za liječenje nacionalne iskompleksiranosti i mentalitetske izopačenosti.

Može se reći da su specifične istorijske okolnosti, u kojima je Crna Gora dugo vremena živjela, presudno uticale na njenu društvenu i duhovnu fizionomiju. Ta njena fizionomija, zahvaljujući kojoj je formiran i jedan osobeni mentalitet, uticala je na poseban odnos Crnogoraca prema politici i, uopšte, poseb-no shvatanje politike. Tako, kada početkom XX vijeka u Crnoj Gori zaživljava parlamentarizam, imamo istorijski sasvim logičnu situaciju u kojoj Crnogorac politiku najprije doživljava kao djelatnost, kroz koju se može iskazivati bezgranični plemensko-bratstvenički agon.

Politika, na taj način, prvenstveno biva tretirana kao sredstvo kojim se obezbjeđuje socijalna prohodnost u zajednici gdje je društveno napredovanje u velikoj mjeri ograničeno nepotizmom, ratnim "zaslugama" i specifičnim shvatanjem odanosti. To je prva bitna stvar koju treba imati u vidu prilikom svakog pokušaja da se definiše odnos Crnogorca prema politici, budući da mjera njegove statusofrenije uvijek uslovljava i njegov odnos prema politici.

Druga važna stvar koju pri osvjetljavanju odnosa Crnogorac - politika, treba naglaasiti, jeste ograničena mogućnost Crnogorca da, u pravom smislu riječi, politički misli. Crn-ogorac, jednostavno, ima "strah od istorije", što je, u stvari, "strah" od okruženja koje stvarnost promišlja u mitsko-epskim kategorijama. Najčešće zbog sopstvene opterećenosti statusom, Crnogorac nema snage da se takvom okruženju suprostavi, odnosno, da bude "revolucionar" u ovom, najstabilnijem Carstvu mitske svijesti na Balkanu. To je uzrok mnogih njegovih iracionalnih poteza i pogrešnih opredjeljivanja u politici, njegove opčinjenosti "istorijskim" ciljevima, ali i odsustvom pragmatizma u svim slučajevima, osim kada je u pitanju lični interes.

Crnogorca kao da ne interesuje krajnji cilj politike koju zastupa, već više učestvuje u "teatru" koji se zbog ostvarivanja tih ciljeva ovdje odigrava. Da bi se obesmislilo samo bavljenje politikom i, uopšte, politika kao programska djelatnost, to je i više nego dovoljno. Zato nije neobično što je politika u Crnoj Gori često bila ili samo jedna od disciplina "plemenske olimpijade" ili omiljena vrsta psihoterapije za liječenje nacionalne iskompleksiranosti i mentalitetske izopačenosti.

Posebno je to bilo uočljivo nakon 1918. godine kada je stvorena nova država, i kada se, zbog novonastalih političkih i socijalnih okolnosti, definitivno okončao proces "istorijskog kvarenja" Crne Gore. Naime, tada je u najvećoj mjeri, nestala ona njena fizionomija izgrađena u herojskom dobu, i nekadašnji ratnici, po svom mentalnom sklopu, postaju državni podanici u pravom smislu te riječi. Desilo se da ljudi koji su bili opsjednuti, i nesporno, istorijski opterećeni "čojstvom i junaštvom", sada u potpunosti postaju pobornici političke misli koja, poput pirotskog ćilima, ima stotinu boja i stotinu šara. Crnogorac koji je znao biti odan ideji po cijenu najvećih žrtava, sada je nepostojan u tome za cijenu koja je smiješno mala.

Lako ga je "kupiti" samo ako se nastupa kao patriota od uticaja, a ne kao običan trgovac. Rado će promijeniti uvjerenja i postati "izdajnik" uvijek kada su u pitanju "viši interesi" i "patriotski razlozi". Dešava se zato da ono što danas svim silama brani, sjutra istom snagom napada, a ono što ga danas oduševi, sjutra ga čini ravnodušnim.

Isto tako, primjećuje se da Crnogorac u politici može jednako intezivno da voli i mrzi. Koliko lako uputi aplauz, toliko lako uputi i psovku. Ako se takne u njegovu nemjerljivu sujetu, spreman je da se odrekne bilo kojeg političkog principa, ali i da ga brani po cijenu najvećih žrtava. Rado čini štetu samo ako je to za "opšte dobro", i radije će svojim političkim opredjeljivanjem upropastiti tek stasale potomke, nego iznevjeriti davno nestale pretke. Inače, Crnogorca-političara najviše oduševljava uvjerenje da radi za opšte, "bratske" interese, a najmanje se opterećuje obavezom da misli na crnogorske. Ako ga zbog toga pohvaljuju iz Moskve ili Beograda, sasvim mu je nevažno da li ga u Crnoj Gori prekorijevaju.

Jeste to neobično, ali u Crnoj Gori nema većeg patriotskog čina nego pokazati da vam do Crne Gore nije stalo. Samo je u Crnoj Gori bilo patriotski - biti protiv svog kralja, a izdajstvo - ne podržavati tuđeg. Samo se u Crnoj Gori najviše proslavljaju bitke u kojima su Crnogorci stradali boreći se za druge, a zaboravljaju one u kojima su pobjeđivali boreći se za sebe. Djelimično je to i uzrok što Crna Gora, kao onaj lik iz Rakićeve pjesme "Dolap", ide naprijed krećući se u krug.

Živko M. Andrijašević
(rad iz knjige "Crnogorske teme)