Odmah je bilo jasno da pjesnici i guslari ne smatraju Radovana Karadžića zločincem, nego ga drže za sveca. Međutim, kad bi oni iz Haga rekli da on nije nikakav svetac jer je kriv za ubijanje muslimanskih civila, pjesnici i gulsari, prisutni na večeri u Nikšiću, odgovorili bi - zato on i jeste svetac. U srijedu, osmog maja 2002. u Nikšiću, na trgu Slobode, održan je skup posvećen Radovanu Karadžiću.


Bilo je to nešto između političkog skupa i književno - guslarske večeri. Zamislimo da su stvari tako postavljene, da pjesnici i guslari, ustvari, vode politiku nacionalističkog smjera, i zamislimo onda njihovu političku tribinu. Ili zamislimo da su političari-nacionalisti odlučili da postanu pjesnici te da održe književno veče. E, to se desilo u Nikšiću na pomenutoj pjesničko-guslarskoj tribini posvećenoj bivšem predsjedniku RS, i sadašnjem, prema optužnici iz Haga, ratnom zločincu.

Odmah je bilo jasno da pjesnici i guslari ne smatraju Radovana Karadžića zločincem, nego ga drže za sveca. Međutim, kad bi oni iz Haga rekli da on nije nikakav svetac jer je kriv za ubijanje muslimanskih civila, pjesnici i gulsari, prisutni na ovoj večeri, odgovorili bi - zato on i jeste svetac.

Da bi odgovor bio upravo takav ubijedili su nas, nastupima, pjesnici i guslari. Prije svih, glumac Danilo Lazović, koji je recitovao djelove iz Gorskog Vijenca. Pažljivo su odabrani djelovi u kojima se pominje kako treba srušiti "bunar i džamiju", jer to su simboli nečega što nije "vjera srpska". Samo po sebi, i nije zanimljivo. Naslušali smo se toga, koliko ho-ćeš, u vrijeme pohoda na Dubro-vnik. Zanimljivija stvar je da sad kad se gleda na sve to, sad sa izvjesnog odstojanja, dolazimo do sasvim ozbiljnog zaključka da se pjesnici i guslari, u svom postupku prema poeziji, ponašaju po pravilima postmodernizma.

Dakle, postmodernizam nije samo bašt-ina mladih crnogorskih pisaca i pjesnika (Brković, Nikolaidis, Bečanović itd.), nego je to i nešto starijih im kolega iz srpskog tabora (Jovović, Jovanović itd). Naime, dovoljno je primjetiti kakav je to postupak - recitovati Njeg-oša na ovakvom skupu. Saglasno de Sosirovom učenju, kojim će se kasnije Ž. Derida rado koristiti, a ne slučajno crnogorski mladi pis-ci opet rado citiraju Deridu, dakle saglasno sa de Sosirom, Deridom i mladom crnogorskom lirikom, važi da ista supstanca, u različitim kontekstima, ima različitu vrijednost.
Dakle, kad Danilo Lazović recituje Njegoša, ili kad Branislav Mićunović postavlja Gorski vijenac na scenu, radi se o istom, postmodernom, postupku promjene konteksta. Dakle, i srpski dio Crne Gore ima postmoderne umjetnike. Doduše, Danilo Lazović živi u Srbiji, ali, treba li pominjati da je i poezija srpskih pjesnika iz Crne Gore bila u tom ključu.

Dalje, znamo za postmodernistički stav da smo na kraju istorije. Dakle, živimo na kraju istorijskog vremena. Prema riječima nekih od pjesnika sa ovoga skupa, osnovni njihov zadatak je, vele, da od Radovana Karadžića naprave mit. A kad voditelj kaže da "svaka srpska kuća je kuća Radovana Karadžića, a mi njihovi jataci", to se njihova ambicija širi da napravi mit, ne samo od Radovana Kara-džića, nego i od svih prisitnuh na skupu. To, zapravo, znači da su prisutni svjesni, kao i svi postmo-dernisti, da je kraj istorijskog vremena, i da je krajnje vrijeme da se pređe u mitsko vrijeme. Jer, naša civilizacija poznaje samo dva tipa vremena - istorijsko i mitsko vrijeme. Ako smo na kraju istorijskog, to znači da prelazimo u mitsko vrijeme. Radovan Kara-džić je već, jednom nogom, tamo.

I kad smo već na kraju istorijkog vremena to znači još, prema postmodernistima, da su sve priče ispričane, i preostaje još da se ponavlja već ispričano. Naravno, to znači okretanje prošlosti i tradiciji. I učesnici skupa pod nazivom "Za našega Radovana", neka što su ponovili sve nacionalističke priče iz bliže i dalje prošlosti, nego su na binu izveli i pjevače u folklornoj i monaškoj odjeći da guslaju ili pjevaju o Kosovu, o caru Lazaru, o Prizrenu, o Njegošu i ostalim toposima iz srpske epske baštine. Nadamo se da o tome u dovoljnoj mjeri govore slike.

I na kraju, kao posljednji prilog tezi da se ovdje radi o postmodernim postupcima, citiramo voditelja programa koji najavljuje Danila Lazovića: "A sada pozivamo onoga što uživo dolazi iz Gorskog Vijenca." Profesor Miloš Vukićević u tekstu pod nazivom "Osnovna svojstva postmoderne proze" (Luča, časopis za filozofiju i sociologiju, Nikšić 1994, br. 1) piše: "Postmoderni pisci, uočiću dalje, rado brišu granicu između stvarnog i nestvarnog,..." Kad se kaže za Danila Lazovića da uživo dolazi iz Gorskog Vijenca, a to, valjda, znači da je ovaj lik iz Gorskog Vijenca, šta je to, osim postmoderno miješanje stvarnog i fiktivnog.

Nego, skup je prošao u najboljem redu. Učesnici, a ni prisutni više nijesu agresivni izuzev retorički, što nije bazopasno u duhovnom smislu, ali makar nema neposrednih fizičkih posljedica. Iznijeli su svoje stihove i svoja uvjerenja a propos Radavana Karadžića. Sve je to trajalo oko dva sata, pa onda kući na spavanje ili gdje se već može otići posle svega toga.

Vladimir Kosić