Stroge kazne primjenjivane su i za nasilnike, pa su čak, po Knjaževoj naredbi, strijeljana četiri Crnogorca jer su u Hercegovini "pro vjere" ubili dva Turčina: "I ovo je novi slučaj, da gospodar Crne Gore za Turčina čini ubiti hrišćanina", zapisaće tada jedan pažljivi hroničar crnogorskih zbivanja. Strogost i surovost Danilova proizvešće, do tada, neviđeni strah od vlasti, pa će ruski konzul u Dubrovniku biti u dilemi šta je veće - crnogorsko junaštvo u bojevima ili crnogorski kukavličuk kada je u pitanju vlast.


Istorijski gledano, od vremena Petra II Petrovića Njegoša, vlast postaje fenomen koji sve više fascinira crnogorsko društvo. To je zato što tek od tog doba vlast u Crnoj Gori (državna vlast) dobija fa-ktičku, stvarnu moć, i zato što od tada vlast neizostavno donosi i čitav niz različitih, a posebno ekonomskih privilegija. Za društvo u kojem postoji atavistička sklonost ka moći, i za društvo u kom je problem ekonomske egzistencije izraženiji nego svi drugi, takvo značenje vlasti bilo je dovoljno da joj obezbjedi već pomenuti stepen fascinacije.

Učestvovati u vlasti, značilo je mogućnost da se stekne, toliko željeni, društveni prestiž, da se dok-aže "valjanost" i moć, "prvijenstvo" i "bastadurstvo", ali i da se pobjegne od nemaštine i težačkog života. A sve je počelo od trenutka kada je vladika Petar II spoznao dvije jednostavne stvari: prvo, da onaj koji vlada mora imati "potežu kesu", i drugo, da se onima koji čine vlast ova "kesa" mora omiliti ili učiniti da od nje zavise.

To je suština sistema vlasti, i tek kada se to obezbijedi, vlast počinje da fun-kcioniše i da stiče poslušnike i poklonike. No, pored toga, Vladika je i mnogim drugim potezima dopr-inio da vlast postane fenomen snažne društvene fascinacije. Riječ je, u prvom redu, o brojnim ekonomskim privilegijama, odnosno, mogućnosti ljudi iz vlasti da se bave povlašćenom trgovinom. Tako je vlast, pored društvenog ugleda i faktičke moći, donosila i određene materijalne koristi. A društveni ugled, moć i ekonomska sigurnost koju donosi vlast, jesu tri glavna razloga zbog kojih ona u Crnoj Gori ima snagu fascinacije.

- Kadija ili senator

U vrijeme Petra II, prepoznatljiva odlika sistema vlasti, jeste ta da njenu noseću strukturu čini jedna interesna, rođačko-trgovačka oli-garhija. Na čelu te oligarhije bio je, ne Vladika, već njegov rođeni brat Pero Tomov. Kao predsjednik Senata, Pero Tomov je predstavljao izvršnu vlast, a uz to je imao i glavnu ulogu u kreiranju njene personalne strukture. On je bio na čelu sudsko-represivnog aparata crnogorske vlasti i ujedno njen glavni "kadrovik". Vladika Petar II se, sa druge strane, više zanimao spoljnim odnosima, nacionalnim radom i, naravno, ideologijom. Pored ovoga, Pero Tomov je vodio glavnu riječ u svim trgovačkim poslovima u Crnoj Gori i bez njeg-ovog blagoslova nije moglo biti "velike trgovine". Sav izvoz iz Crne Gore, kao i sav uvoz, bio je pod njegovom kontrolom. Zato nije slučajno što je Pero Tomov bio najbogatiji čovjek u Crnoj Gori, pa se za njega govorilo da stečenim novcem može deset godina izdržavati cjelokupnu državnu vlast.

Naravno da "zadovoljstvima" koja pruža povlašćena trgovina nijesu odoljeli ni mnogi drugi crnogorski glavari, po pravilu Perovići i Vladičini rođaci ili poslušnici. Svi oni čine tu "novu klasu", koja se za crnogorske prilike nevjerovatno obogatila, i kojoj je stvoreni sistem vlasti služio za očuvanje stečenih privilegija. Brojni izvori govore da su u Crnoj Gori trgovački ortaci i prijatelji Pera Tomova bili svemoćni, a da su presude Senata, ukoliko se kao parničari pojave Perovi priv-rženici, unaprijed bile poznate. Jedan se Crnogorac izrekao na Kot-orskoj pjaci da pravednije sudi turski kadija u Podgorici, nego crnogorski senator na Cetinju. Senatori su, kako se na jednom mjestu navodi, sudili sirotinji, "a bolji i jači činješe što hoćaše". To je opšta odlika tada stvorenog sistema vlasti i logična posljedica principa na kojima je taj sistem bio utemeljen.

Kada već govorimo o sistemu vlasti u Crnoj Gori u vrijeme Petra II Petrovića Njegoša, recimo i to da se Vladika, čak i u književnim radovima, trudio da uzdigne ugled ljudi koji čine vlast, pa samim tim i ugled vlasti u cjelini. U tom smislu, pos-ebno je zanimljivo njegovo najpoznatije djelo "Gorski vijenac". U "Gorskom vijencu", recimo, većina glavnih lica ima ista prezimena kao i najuticajniji ljudi tadašnje crnogorske vlasti. Time se hoće reći da su, stvarni ili fiktivni, preci Njegoševih senatora i perjanika bili glavni saradnici vladike Danila u izvršenju "velikog djela" i istaknuti učesnici nacionalnog i političkog preporoda Crne Gore toga doba.

Nasuprot tome, bratstva koja se nijesu isticala svojom vjernošću Vladičinoj vlasti nijesu spomenuta u "Gorskom vije-ncu". Uzalud su neka "jaka" bratstva negodovala što je Vladika zaobišao njih, a "divno opjevao" pojedina "tanka", a "vjerna" bratstva. Jedan je poznati Njegošev savremenik čak rekao da je "Gorski vijenac" istinit "taman koliko je i Čevo ravno". Posebno je, recimo, zanimljivo kako je Njegoš jednog nasilnika i os-rednjeg otimača hercegovačke stoke - Batrića Perovića, predstavio kao viteza i junaka "mimo ljudi", kakvoga "Crnogorka jošt rađala nije". Savremenici su naravno znali otkuda i zašto ovolika Vladičina naklonost prema Batriću Peroviću, pa samim tim i prema poznatom bratstvu Perovića. U pitanju je ništa drugo do "vraćanje duga" Andriji Peroviću, koji je oženio Vladičinu sestru Mariju, i koji je bio jedan od najvažnijih oslonaca tadašnje vlasti. Naravno, nije mu se Vladika odužio samo pjesmom, već je vjerni šurak dobio serdarstvo i senatorski grb! O mogućnosti da trguje po povlašćenim uslovima da i ne govorimo.

Ostalo je mnogo dokumenata koji svjedoče da je serdaru Andriji trgovina baš išla od ruke. Međutim, kada je, nakon Njegoševe smrti, na čelo Crne Gore došao knjaz Danilo, i serdar Andrija i čitava rođačko-trgovačka grupacija okupljena oko Pera Tom-ova, ostala je bez mogućnosti da povlašćeno trguje. Povlašćena trgovina, koja je donosila ogromnu do-bit, nije ukinuta već su je samo preuzeli Danilovi ljudi. Sada je nadzor i "zaštitu" nad cje-lokupnom crn-ogorskom trgovinom imao Mirko Stankov, Danilov rođeni brat, kasnije predsjednik Senata. I on se vrlo brzo obogatio, pa se kasnije pročuo kao najveći zajmodavac i kamataš što ga je Crna Gora do tada imala. I za njega se govorilo da "brani lupeže i zle ljude, jer od njih dio prima".

- Surovošću protiv anarhije

U vrijeme knjaza Danila, sistem vlasti, posebno njen represivni aparat, maksimalno je usavršen. Vlast je postala efikasnija, institucionalno savršenija, ali i surovija prema svima koji joj se suprostavljaju. Definitivno je poražen plemenski separatizam i svaka vrsta otpora prema centralnoj vlasti. No, sa druge strane, u želji da pridobije što više ljudi i da u narodu stekne popularnost, knjaz Danilo se posebno trudio da svako pred sudom bude jednak, bez obzira na imovno stanje i plemensku pripadnost.
Na jednom mjestu se tako navodi da tek u vrijeme knjaza Danila "oživje sirotinja i narod kojega su davili i zatucali zli ljudi - svako nađe kod njega pravicu i veliku obranu kad je zasluževa". Bilo je slučajeva da čak ni njegov brat - vojvoda Mirko, nije mogao spasiti svoga prijatelja, ukoliko je zaista kriv.

Istovremeno, Danilova vlast je pokazivala prijekost i neviđenu surovost prema svim svojim oponentima. Za najblažu kritiku vlasti slijedilo je ponižavajuće javno šibikanje, a za kakav izraženiji poli-tički oportunizam - mušketanje. Strogo su kažnjavani i oni "nepolitični" prestupnici: lopovi, preljubnici, nasilnici, varalice. Jedan lopov ("lupež") je, recimo, po knjaževoj naredbi morao stalno nositi čaktar oko vrata. Knjaz je još dodao da svako ima pravo da ga ubije iz puške ukoliko ga sretne bez čaktara.

Stroge kazne primjenjivane su i za nasilnike, pa su čak po Knjaževoj naredbi strijeljana četiri Crnogorca jer su u Hercegovini "pro vjere" ubili dva Turčina: "I ovo je novi slučaj, da gospodar Crne Gore za Turčina čini ubiti hrišćanina", zapisaće tada jedan pažljivi hroničar crnogorskih zbivanja. Strogost i surovost Danilova proizvešće, do tada, neviđeni strah od vlasti, pa će ruski konzul u Dubrovniku biti u dilemi šta je veće - crnogorsko junaštvo u bojevima ili crnogorski kukavličuk kada je u pitanju vlast!

Međutim, neviđena surovost vlasti u vrijeme knjaza Danila rezultiraće, istorijski gledano, i nekim pozitivnim efektima: uništena je anahrona politička opozicija, u potpunosti je zaživjelo plaćanje poreza, eliminisane su snage plemenskog separatizma i iskorijenjeni svi oblici plemenske anarhi-čnosti, a porasla je i opšta sigurnost. Za jačanje crnogorske države i za njenu aktivniju nacionalooslobodilačku akciju to je bilo od ogromnog značaja.
Bilo je to jedna sasv-im slučajno drugačija Crna Gora od one Njegoševe, i samo je takva, Danilova Crna Gora, mogla trijumfovati na Grahovcu. Pjesma grahovačkih pobjednika nadjačavala je odjeke Njegoševog naricanja: "A ja što ću, ali sa kime ću?". Grahovac je bio Danilova "pjesma", i po tome se njih dvojica i razlikuju.

- Poslušnost umjesto straha

Nakon knjaza Danila, na čelo Crne Gore došao je njegov sinovac Nikola Mirkov. Za razliku od svog strica, on je stupio na "sigurni" prijesto, budući da je politički i svaki otpor državnoj vlasti bio u osnovi eliminisan. Nesporno da je to bila zasluga knjaza Danila, koji je čvrstom rukom slomio svaku poli-ti-čko-plemensku opoziciju državnoj vlasti i koji je, jednom za svagda, "naučio" neke plemenske glavare da za njih nema drugoga knj-aza do onog na Cetinju.

U sistemu vlasti knjaz Nikola zadugo nije vršio nikakve izmjene. Tek početkom sedamdesetih godina XIX vijeka on će u ponečemu modernizovati naslijeđene institucije i izvršiti precizniju podjelu nadležnosti, ali nekih krupnijih, radikalnijih zahvata nije bilo. Za tim, smatra se, i nije bilo realne potrebe.
Tek nakon rata 1876-78. godine doći će do korjenite reforme sistema vlasti: Ukida se Senat, a formira Veliki sud, ministarstva i Državni savjet. Time je, možemo reći, sistem vlasti u Crnoj Gori dobio moderniju i novonastalim društvenoistorijskim prilikama primjereniju formu.

O nekim osobenostima sistema vlasti i vladanja u vrijeme Nikole I mogla bi se, bez sumnje, napisati zanimljiva studija. Ta studija bi otkrila Gospodarevu neprevaziđenu vještinu vladanja i posebno njegovu sposobnost da razvija i spretno koristi podanički mentalitet. Za razliku od vlasti knjaza Danila, vlast Nikole I nije u znatnijoj mjeri karakterisala fizička represija.

Čak vrijeme Nikoline vladavine u XIX vijeku možemo označiti kao vrijeme najveće "harmonije" između vlasti i njenih podanika, ali i vrijeme kada podanički mentalitet i nepotizam u sistemu vlasti dostižu vrhunac. Takođe, to je i vrijeme kada se, po prvi put u crnogorskoj istoriji, poslušnost podanika ne gradi toliko na strahu od vlasti, koliko na prevelikoj želji za njom. Nesumnjivo da je to zasluga umješnog "knjaza-gospodara", za čije će vladavine i jedno drvo, čuveni Brijest, postati gotovo "institucija" vlasti.

Sve pomenuto je pokušaj da se u kratkim crtama ukaže na karakteristike sistema vlasti u Crnoj Gori i na neke osobenosti odnosa Cr-nogoraca prema vlasti u XIX vijeku. To je, rekli bismo, i pokušaj da se u globalu skicira istorijska osnova za izučavanje odnosa Crnogorac - vlast u XX vijeku. Analizirati taj odnos u XX vijeku je mnogo teži i komplikovaniji zadatak.
Živko M. Andrijašević
(rad iz knjige "Crnogorske teme)