Tokom prošle godine, kad uopšte nije radio, Obod je "proizveo" oko 15 miliona maraka gubitka, a tokom 1999. i 2000. ostvaren je gubitak od blizu 40 miliona maraka. U preduzeću ovo ignorišu i pokušavaju izigrati povjerioce, tako što će otvoriti novi, a obaveze prevaliti na stari, davno blokirani, račun.

Stanje u kojem se Obod nalazi i ogromni problemi tog preduzeća zahtijevaju naučni, stručni i iskustveni pristup, kao i kvalitetnu analizu uzroka tog stanja. Buduću da takvo stanje traje punu deceniju, bitno je napomenuti da je to vrijeme trulog političkog kompromisa u kojem istina i činjenice nemaju snagu argumenata. Iako se ne može tvrditi da su sve inicijative i predlozi za promjene u Obodu bili svrsishodni, odbijanje i ignorisanje svega što dolazi od stručnog dijela kolektiva, a i izvan njega, menadžersko-upravljačke strukture, u najmanju ruku, karakteriše kao autarhične i nesposobne za obavljanje tako složenih poslova.

Ako se preduzeće posmatra sa marketinškog aspekta, ne postoji ni jedan pokazatelj koji ide u prilog njegovoj perspektivi, izuzev robne marke, što je tanka nada. U posljednjoj radnoj-poslovnoj 2000. godini, korišćeno je oko pet odsto raspoloživih kapaciteta. U toj godini je ostvaren i posljednji izvozni posao ove kompanije - na tržište BiH izvezeno je 653 proizvoda različitog asortimana, što čini 2,16 odsto ostvarene proizvodnje u toj godini.
Na domaćem tržištu proizvodi su dilerskim kanalima ubacivani na sivo tržište jer su jedino na taj način, očišćeni od dažbina, mogli naći krajnjeg kupca. Oni proizvodi koji su imali legalan tok u kanalima prodaje, i pored ovako duge proizvodne apstinencije, mogu se i danas naći kod posrednika, kao npr. kod Republičkih robnih rezervi.

U međuvremenu, na lokalnom tržištu su se pojavili strani proizvodi visokog kvaliteta i vrhunskog dizajna. Kod nas se odavno ne vodi računa o činjenici da je kupovina mnogo složeniji čin od zadovoljenja konkretnih potreba, odnosno da kupac često ne kupuje robu već trenutak sreće. Kada se sve ovo zna, nije jasan optimizam upravljačko-menadžerskih struktura, a još manje perspektivnost u koju ubjeđuju radnike.

Prilikom donošenja odluke o nastavku proizvodnje nije se imalo u vidu da je preduzeće u finansijskom kolapsu, niko nije otvorio pitanje rentabiliteta, nijesu preduzete mjere finansijske sanacije, bez kojih nije moguće dovesti preduzeće u ravnotežan finansijski položaj, tj. osposobiti ga za izmirenje dospjelih obaveza i racionalno poslovanje. Dugovi i gubici su ogromni. Gubitak za 1999. godinu, na primjer, iznosi 21,23 miliona; za 2000. - 18,04 miliona, a za 2001., u kojoj se nije uopšte radilo, oko 15 mil. njemačkih maraka. U preduzeću ovo ignorišu i pokušavaju, organizacionim promjenama, izigrati povjerioce, tako što će, otvaranjem novog računa, stare obaveze prevaliti na stari, davno blokirani, račun.
Teško da ta strategija može proći, naročito ako se zna da je još u starom Rimu postojalo dužničko ropstvo, a da u tržišnoj ekonomiji gospodin povjerilac o svemu odlučuje, država ga maksimalno štiti, pa se u tom pravcu mora razmišljati i sve uraditi da se nađe zajednički interes sa povjeriocima.

Okolnost da je preduzeće stalno poslovalo sa gubit-kom ukazuje da je vrijednost njegove imovine naduvana. To najbolje potvrđuje elementarna ekonomska zakonitost: prvi znak da je imovina preduzeća podcijenjena jeste pojava ekstra profita u godišnjim računima, obrnuto prvi znak da je imovina preduzeća precijenjena jeste pojava gubitka u bilasnu uspjeha i nastavljanje poslovanja sa gubitkom u nizu uzastopnih godina.
Ovo drugo je osnovna karakteristika Oboda, što je dovelo do potpunog anuliranja poslovnog fonda i rezerve, te uzrokovalo pojavu nepokrivenih gubitaka. Ti gubici su pojeli dugoročne i kratkoročne zajmove, sopstvenog kapitala odavno nema, što preduzeće čini nesigurnim i krajnje ugroženim.

Nastavak poslovanja u ovim uslovima neminovno vodi novom zaduživanju i novim gubicima - ima li to smisla? Postoji i dilema - ima li granica neznanju i nesposobnosti, ili se možda kroz ostvarenje zacrtanih političkih ciljeva opravdavaju sva uložena sredstva. Naime, aktuelna vlast odavno je, u namjeri da se oslobodi direktne odgovornosti, digla ruke od ove kompanije, Upravljačko-menadžerske poslove prebacila je na vjernog koalicionog partnera, s tim što je omogućila participaciju opozicionog političkog bloka.

Na prvi pogled - demokratski nema što, ali takva politika se ne vodi u Telekomu, Pošti, KAP-u, državnim institucijama i ostalim, relativno uspješnim, privrednim subjektima. Logično je zaključiti da je osnovni interes vlasti u ovim uslovima mir, po principu ne talasaj, dok za poslovne promašaje i neuspjehe ima dežurnog krivca u već pomenutim strukturama. Mir se ostvaruje pravljenjem iluzije pomoću nerealnih i neostvarivih planova i lažnih obećanja, dok autorima slijedi nagrada u vidu plata koje servisira država, službenih kola kojima lično i neograničeno upravljaju, te mobilnih telefona sa neograničenim kreditom. Kad zagusti, vlast uskoči sa nekom crkavicom, i - eto novog vremena.

Kako Obod radi posljednjih godina najbolje se vidi kroz već pomenutu poslovnu politiku za 2001. godinu, koju su predložile menadžerske, a usvojile upravljačke strukture. Plan je ostvren nula odsto, a kako je riječ o ozbiljnom dokumentu sa zakonskom obavezom čuvanja na duži rok, potrebno ga je skloniti na sigurno mjesto i nikome ne pokazivati. Sa većim stepenom vjerovatnoće se ostvaruju planovi zemljoradničkih zadruga, gdje prinosi, pa i finansijski rezultati u mnogome zavise od Boga i Dodolskih pjesama. Ipak, u ovoj branši pomenuti kultni faktori nemaju uticaja pa se logično nameće pitanje odgovornosti menadžerskih struktura prema upravljačkim, a ovih drugih prema vlasnicima.

Upravo tu se nailazi na suštinski problem naših produkcionih odnosa, a to je neriješeno vlasničko pitanje. Treba imati u vidu da je vlasnik taj koji ima najveći interes da uveća kapital, pa sa tim ciljem postavlja organe upravljanja, a ovi rukovodstvo, koje sa istim ciljem zapošljava, raspoređuje, nagrađuje i po potrebi otpušta radnike. To je zakonitost, u obrnutom smjeru postoji samo odgovornost i ništa više. Problem vlasništva može se simulirati na konkretnom primjeru Oboda, mada se to odnosi i na veći dio crnogorske privrede, gdje imamo Fondove i državu kao fiktivne vlasnike koji su dio svog kapitala u procesu MVP prenijeli na građane.

U tom procesu, a i prije njega, zanemarene su obaveze preduzeća prema povjeriocima koje su znatno veće od vrijednosti njihove imovine. Koga onda zastupaju upravljačke i menadžerske strukture, koji su im ciljevi i kome su odgovorni? Stvarne vlasnike, a to su povjerioci, niko ništa ne pita, a odnos prema njihovoj imovini podsjeća na Alaj begovu slamu, jer nikome ne pada na pamet da su oni najveći gubitnici. Izgleda da je sve naopako postavljeno i da će mnogo vremena proći dok se uspostavi prava veza na relaciji vlasnik-poslodavac-radnik. Ima li logike da u ovakvim vlasničkim odnosima neki ino-investitor pokaže interesovanje za plasman kapitala u našu privredu i da mu taj kapital donese profit?

U ovim okolnostima djeluje i sindikalna organizacija koja je sebi nametnula ulogu koja podsjeća na vrijeme samoupravnog socijalizma, kada su pravili i popravljali društvene dogovore i samoupravne sporazume, sa strateškim ciljem da uguraju svoje stavove u zaključke Centralnog Komiteja. Umjesto da riješi pitanje povezivanja radnog staža za sve zaposlene, isplatu otpremnine za tehnološki višak, inicira, predlaže, pregovara i po mogućnosti dogovara sa nadležnim državnim organima, i onim u preduzeću, sindikalna organizacija radi potpuno suprotno. Vrhunac njihovog angažovanja u Obodu je pregovaranje, a zatim i dovođenje Predsjednika republike u preduzeće.

Predsjednik je stigao, vidjeli su ga izbliza, sa njim se rukovali i slikali. I pored niza obećanja, jedini rezultat te posjete sastojao se u ukidanju barikada i uspostavljanju redovnog saobraćajna - zar to nije bila i svrha posjete? Doduše, napravljen je dogovor da se u periodu predloženog moratorijuma 60-90 dana moraju uraditi kvalitetni planovi i programi (biznis plan), te uspostaviti saradnja sa ino-partnerima, prije svega iz Slovenije i Švajcarske, koji su jedva čekali taj poziv.

Uslijedila su putovanja po Evropi, iz Oboda niko nije putovao jer političari bolje poznaju privrednu problematiku, ali bez rezultata. U međuvremenu se ponovo zatalasalo, pa su se navodno pojavili partneri iz Koreje i Kine, a da bi sve izgledalo uvjerljivije u preduzeće su dovedeni neki kosooki. Kada je sve propalo, sticajem okolnosti došlo je do promjene u izvršnoj vlasti na republičkom nivou, i preko novog ministra privrede još nekoliko puta je najavljen početak novog Oboda. Međutim, što novi ministar dublje ulazi u problematiku, sve više ispoljava neznanje tako da se pomalo osjeća žal za onim prethodnim genijalcem. Ispade po onoj staroj - sve gori od gorega.

Sve što se u posljednjoj deceniji dešava Obodu i u vezi sa njim, podsjeća na pjesmu "Lanjski snijeg", jer su sva obećanja, planovi, programi, ideje, stremljenja i nade u stvari lanjski snjegovi. Ljubomir Simović je negde rekao da mu se čini da smo "stalno zavijani lanjski snjegovima". Za greške koje činimo i uporno ponavljamo nema drugog objašnjenja, osim onoga da malo znamo, a još manje pamtimo.

Mr Radivoje Šoć