Svi Vi koji vjerujete u svoj udvorički i pjesnički dar, treba da znate sljedeće: 1) Udvorička poezija je i dalje interesantna, i imala bi svoju probranu i vjernu publiku. 2) Za objavljivanje udvoričke poezije zainteresovani su mnogi, ali oni čekaju da Vi napravite prvi korak. Ljudi koji danas imaju novac, vole se predstavljati "nezavisnima" i apolitičnima. 3) Udvoričkim pjesnicima ni jedna vlast nije ostala dužna, pa neće ni Vama. Zato pišite.

Ne znam da li u nekom leksikonu postoji definicija udvoričke poezije. Oni koji imaju sve te leksikone, tačno znaju šta je to udvorička poezija, a oni koji nemaju, logički pretpostavljaju da je to poezija koja slavi i veliča vladare i ostale ljude od političkog uticaja. Kao poezija jasne tematske prepoznatljivosti, udvorička poezija je vjerovatno nastala dan poslije stupanja na presto prvog sujetnog i slavoljubivog vladara.
Biće da se u isto vrijeme udvorička poezija počela pisati i u Crnoj Gori, ali o tome istorijskih tragova nema.

Tek od 19. vijeka, kada se u Crnoj Gori javlja štampa, možemo pratiti razvojni put udvoričke poezije i utvrditi njene umjetničke i druge domete. No, bez obzira na neistraženost ovog književnog roda, u crnogorskoj udvoričkoj poeziji prepoznaje se nekoliko značajnih imena: Jovan Sundečić, Fil-ip Kovačević, Risto Milić, Milo Jovović, Mićun Pavićević, i posebno, Radoje Roganović Crnogorac, koji je baš pretjerivao u ob-ožavanju Gospodara. Od njegovih pohvala neprijatno je bilo i knjazu Nikoli.
Zlobne kolege su širile priču da mu je sam knjaz jednom prilikom rekao: "Aman, Radoje! Ustavi se malo". A veseli Radoje, ne da se nije "ustavio", nego je navalio još većom snagom. Knjaza je "skromno" nazivao suncem, orlom, vitezom i junakom, i to sve u jednoj strofi:

"To je sunce Knjaz Nikola
O'ro ponositi,
Vitez mača, vitez pera,
Junak plemeniti."

"Kad može Radoje, možemo i mi", rezonovali su ostali crnogorski pjesnici, pa su i oni slavili "milosnoga Gospodara". Jedan od njih, Filip Kovačević, skromno priznaje:

"Ja se nikad ne uplaših,
Ni uzdrhta srce moje;
Pun štovanja i gordosti
Spominja' sam Ime Tvoje.
...
Gusle su mi život bile,
Na njih mi se duh odmara';
Uz njih vazda pjevao sam:
Sve u zdravlje Gospodara!"

Na ovakve stihove nije ostao ravnodušan spomenuti Radoje Roganović, pa se laća pera da pokaže kome to najbolje ide od ruke, i ko umije najljepše "opjevati" Gospodara:

"Andžar, sablja, top i puška:
Srce hrabro, snaga muška;
Hrabra vojska, narod vrli-
Sve to, Knjaže, Tebe grli.
...
Pa nam živi, orle sivi!
I Vladaru milostivi.
U Tebi je naša nada,
A sa Tobom Bog i pravda"

Onda se stihovima o knjazu javio najproduktivniji udvoričar - Jovan Sundečić, koji je propratio svaki rodjendan, sahranu, vjenčanje, slavu i putovanje u sretno vladajućoj porodici. Izazov koji su mu uputila dvojica mladjih kolega, on nije istrpio, već je punih pluća zapjevao:

"Ti si, Knjaže, vinuo
Svog Orla visoko;
Tu mu slavu prosuo
Po sv'jetu široko:
Kao heroj - mišicom,
Kao pjesnik - perom,
Ka' patriot - podvigom,
Ka' Hrišćanin - vjerom.
Živi, vladaj, upravljaj
Žezlom pravde svete;
Crnu Goru zaklanjaj
Od pakosti klete!"

I ovako... sve dok Gospodar 1916. godine nije stigao na drugu stranu Jadrana. Onda je došao drugi Gospodar, pa treći... (da ne brojimo sad).

No, nekako je u posljednje vrijeme udvorička poezija kao pjesnički pravac, zamrla u Crnoj Gori. Naši ljudi od pera i književnog talenta, radije se izražavaju u drugim književnim formama. A to nije dobro: udvorička poezija u nas ima dugu i lijepu tradiciju, pa je šteta prekinuti je. Mnogi od ljudi kojima bi ova vrsta poezije baš "ležala", i koji pokazuju da imaju sve mentalne i političke predispozicije za nju, nerado se hvataju pera.
Neki od njih, u svojoj božanskoj naivnosti, kažu: "To više nije interesantno, to niko ne bi čitao!" Drugi, opet, misle da takvu poeziju nigdje ne bi mogli objaviti. A oni treći, nama lično najsimpatičniji, misle da se s ovakvom poezijom ne bi moglo profitirati, niti bilo šta dobiti ili zaraditi. Greška, greška, greška.

Svi Vi koji vjerujete u svoj udvorički i pjesnički dar, treba da znate sljedeće: 1) Udvorička poezija je i dalje interesantna, i imala bi svoju probranu i vjernu publiku. 2) Za objavljivanje udvoričke poezije zainteresovani su mnogi, ali oni čekaju da Vi napravite prvi korak. Ljudi koji danas imaju novac, vole se predstavljati "nezavisnima" i apolitičnima. 3) Udvoričkim pjesnicima ni jedna vlast nije ostala dužna, pa neće ni Vama. Zato pišite.

I još nešto, kao ohrabrenje pjesnicima našim: udvorička poezija ima izvjesne prednosti nad svim drugim vidovima poezije. Za pisanje one "duboke", misaono-refleksivne poezije, treba mnogo: soba sa bibliotekom, apsolutna tišina, inspiracija u vidu neke tragedije većih razmjera ili barem ljubavna drama u ličnom životu. A za pisanje udvoričke poezije ne treba Vam ništa od toga: ovu poeziju možete pisati u bilo kom dijelu Vašeg stana, buka nije problem, a tragedije nijesu potrebne.
Čak je poželjno da pišete u sobi gdje se igraju djeca i gdje je televizor. Djeca će Vam dati moralni podsticaj (npr. "Ja zbog njih ovo i pišem, da njima bude bolje"), a od gledanja televizije, TV Dnevnika i ostalih objektivnih informativnih emisija, nema bolje inspiracije. Probajte, ako već volite. Volite li da pišete?

Živko M. Andrijašević