U društvu u kojem je maxima - budžet je naš Bog i njemu se molimo - ekologija se našla u korpi sa svim drugim oblastima života, kojima caruje politika. Istina, postoji simulacija funkcionisanja institucija i procesa u njima i taj cirkus se odvija naočigled svih nas. Ovdje se dogodilo i da bivši ministar industrije postane ministar zaštite životne sredine.
Tokom procesa tranzicije, centralno i istočnoevropske zemlje, suočile su se sa teškim zadatkom da usklade ekonomski razvoj i potrebu zaštite okoline. Najgori primjer su, svakako, zemlje bivšeg sovjetskog bloka koje su pretrpjele veliku štetu zbog potpunog odsustva ekoloških propisa i monitoringa, jer su prljave tehnologije i nekontrolisana izgradnja doveli do stvaranja "crnih" tačaka i ugrožavanja životne sredine koje je u nekim slučajevima bilo ireverzibilno.

Jedan od rezultata tranzicije je povećanje udjela privatnih, malih i srednjih preduzeća u industrijskom, poljoprivrednom i uslužnom sektoru. Mada se očekivalo da će ovaj proces doprinijeti poboljšavanju ekološkog stanja, pojavili su se novi problemi, najprije zato što nova preduzeća, pod pritiskom težnje da se do profita dođe što prije i sa što manje troškova, vode ekološki "neodgovornu" poslovnu politiku.
U Bugarskoj, Hrvatskoj, Rumuniji i Mađarskoj, na primjer, ekološki problemi su, pod pritiskom tekućih ekonomskih i privrednih teškoća, u poslednje vreme potisnuti u drugi plan. Zbog toga nije zabilježen veći napredak u ostvarivanju već usvojenih planova i projekata zaštite, a mnogi započeti programi su prekinuti ili usporeni.

Crna Gora, mala balkanska ili ako vam je draže mediteranska država, svoj je prelaz iz socijalističkog, planskog društva ka nečemu što bi trebalo da se zove liberalno, kapitalističko društvo, početkom devedesetih godina prošloga vijeka, kad je o zaštiti životne sredine riječ, počela sjajnom idejom: Crna Gora prva ekološka država. Ma šta to u stvari značilo, odnosno, na šta god da su mislili oni koji su to osmislili.

Deset godina ratova, siromaštva, pada morala, degradacije umova i prostora dovelo nas je tu gdje smo. Počinivši mnoge montipajtonovske poteze, kao što je postavljanje ex ministra industrije na mjesto ministra zaštite životne sredine, kao da se ova ideja htjela namjerno iskompromitovati. Dosta se i uspjelo.

Živeći u društvu u kojem je maxima - budžet je naš Bog i njemu se molimo - ekologija se našla u korpi sa svim drugim oblastima života, kojima caruje politika. Istina, postoji simulacija funkcionisanja institucija i procesa u njima i taj se cirkus odvija naočigled svih nas.

Procesi koji su prije nekoliko go-dina stvari pokrenuli sa mrtve tačke, izraz su spremnosti međunarodnih institucija da finansiraju regionalne, nacionalne i lokalne programe zaštite sredine, da pomognu u njihovoj izradi i primjeni. Svakako predstoji i proces usaglašavanja našeg zakonodavstva sa zakonodavstvom EU, čime će biti definisana strategija održivog upravljanja prirodnim resursima kao mogući izvor finansiranja projekata iz oblasti ekologije.

Sigurno da je Aluminijski kombinat u Podgorici sinonim za ekologiju u Crnoj Gori. Nastao za vrijeme Titove Jugoslavije kao pokretač razvoja Crne Gore, danas je zaglavljen između zaduženosti, koja prevazilazi i njegovu tržišnu vrijednost i kontinuiranog zagađivanja Zetske ravnice. Naime, već dvadeset godina se govori o ozbiljnim zagađivačkim dometima kombinata. Pominjali su se alarmantni podaci, prisustvo kancerogenih materija, kontaminacija pijaće vode, povećan broj malignih oboljenja itd.

Centzar za ekotoksikološka istraživanja, jedina institucija u Crnoj Gori koja bi trebala i mogla javnosti predočiti mjerodavne podatke o stepenu zagađenosti Zetske ravnice, ovih dana je objavila dokument koji je, prema nepodijeljenom mišljenju stručnjaka, izazvao jedino - još veću konfuziju. U začaranom krugu - Aluminijski kombinat, vlada Crne Gore i Centar za ekotoksikološka istraživanja - svi prebacuju odgovornost na onog drugog, odnosno odgovornost niko ne osjeća.

Ni nevladin sektor, čiji bi prevashodni zadatak trebao biti pritisak na institucije države, nije pokazao sna-gu koja bi mogla promjeniti učmalo stanje stvari. Akcije NVO u sličnim prilikama u svijetu su ekstremne, na terenu, dok se kod nas sve uglavnom završava medijskim predstavljanjem u Jutarnjim programima i pisanim medijima. Naposletku, zbog nedostatka novca, akcije pretežno slavno propadaju.

Pored Kombinata aluminijuma, ozbiljne ekološke crne tačke, odnosno, problemi koji se na isti, konfuzan i neodgovoran način, samo deklarativno rješavaju svakako su i jalovište u Mojkovcu, termoelektrana u Pljevljima, nerješeno pitanje deponija po čitavoj Crnoj Gori itd.

U Deklaraciji o ekološkoj državi Crnoj Gori piše da "Crna Gora prema prirodi uspostavlja državni odnos i poziva na mudrost sve ljude da spriječe ekološku katastrofu koja nam prijeti".

Kako sada stvari stoje, Crna Gora je prema prirodi uspostavila isti odnos kao prema samoj sebi - sistematsko uništavanje.

N. Vešović