U crnogorskom političkom poluhaosu, nastalom kao posljedica potpisivanja Beogradskoga sporazuma 14. marta, više je teško naći izjave ključnih političara koje ne pominju neke izbore. Bilo da su to redovni lokalni izbori, koji su izvjesni i raspisani, ili, u nekim političkim glavama sanjani, vanredni parlamentarni. Ili, pak, oni jesenji, moglo bi se reći, ključni, predsjednički.
Ključni, jer će budući predsjednik biti na toj funkciji i poslije tri godine, kad istekne naš virtuelni međustadijum državnog eksperimentisanja Crnom Gorom, koji, evo, traje čitav jedan vijek. I taj neko će da veže i driješi, predloži ili ne predloži, raspiše ili ne raspiše, naš famozni referendum. Ili će nas i dalje kuražiti da treba još čekati, da nije još trenutak, da će nas međunarodna zajednica izolovati ako nap-ravimo taj jednostrani potez…

Isto kao što nas je dosadašnji predsjednik punih pet godina svojega mandata hranio crnogorštinom i pričom da će on, baš on, biti taj koji će sve završiti umj-esto nas. I raspisat referendum, i "odvojit" Crnu Goru, i sastaviti nas "sa ljudima", tj. sa svijetom itd itd.

Sjeća li se neko kako je sve to počelo? Da pokušamo napravit jednu kratku reminiscenciju: na predsjedničkim izborima 1992. godine, naš izbor je bio lak, samo to nijesmo htjeli da priznamo. Jedna politička partija je tada pozvala, može se reći svoje brojno članstvo i birače, da izaberu neko manje zlo. A zla su bila dva: jedno se zvalo Andrija Radović.

Niko ne zna po kojem kriterijumu je onaj prvi okarakterisan i izabran kao manje zlo, jer je slijed događaja pokazao sasvim drugačije stanje stvari. Popravni ispit za pad na tom političkom ispitu zrelosti jednoga naroda i jednoga društva, dogodio se kad je po zakonu i trebalo: 1997. godine, ali tek u kritičnome drugom krugu toga pakla. Kao kandidat se opet pojavljuje jedan kojega možemo nazvati Andrija Radović našega doba i jedan kojega smo možda tada i mogli krstiti kao samoosviješćeni, recimo, Sekula Drljević.

Svanuo je i taj 19. oktobar i zalud su kamere državne televizije, na njegovom biračkom mjestu na Cetinju, čekale tadašnjeg predsjednika partije koja je pozvala da izaberemo manje zlo. Nije se pojavio. Dan kasnije, kad su objavljeni prvi rezultati izbora, na jednoj lokalnoj radio stanici, a nije teško pretpostaviti o kojoj je riječ, cip-cijeli dan su čitane posljednje Njegoševe riječi pred svoju smrt: "O veliki samostvoritelju! Pomozi jadnome no junačkome crnogorskome narodu, održi ga u slozi i u viteškom poštenju"! Toliko o sličnosti sa Njegošem.

Da li se nešto zaista promijenilo? Ako ne uzmemo u obzir da je velikosrpski švercerski lobi nafte zamijenjen velikocrnogorskim švercerskim lobijem polovnih i "skinutih sa osiguranja" automobila, da je memorandumska SANU i njen klon CANU dobila svoj pandan u tobož-za-Enciklopediju-Crne Gore skupljeno društvo zvano DANU, ništa se zapravo nije promijenilo!!! Toliko o "viteškom poštenju".

Nema jednostavno više ničega. Postoji samo sjećanje na rane devedesete, kada je postojao orkestrirani hor otpora sastavljen od vrsnih reprezenata crnogorskoga intelekta, pruženog velikosrpskoj asimilaciji Crne Gore, koju su sprovodili tadašnji politički vlasnici naših sudbina. I postoji čuđenje kako je uopšte toga moglo i biti u strašnim i daleko nepovoljnijim uslovima za koncept jedne evropske Crne Gore, koja je sanjana u većinama glava crnogorske intelektualne i dijelu političke elite.

Ostaje još poneko pitanje. Recimo, da li se sad ponosi gospodin mitropolit Mihailo, poglavar CPC svojom zajedničkom fotografijom sa gospodinom Mil-om Đukanovićem, snimljenom davne 1997. godine, na otvaranju Cetinjskog bijenala, u jeku predizborne kampanje za predsjedničke izbore? I ako ponosi, ne bi treba. Jer je gosp. Đukanović stavio potpis na beogradski sporazum, u kojem su zapakovana ostala, na milost i nemilost beogradskoj administraciji, naša ljudska i građanska individualna i kolektivna prava, u koja spada i naš izbor da pripadamo i vjerujemo, našoj, Crnogorskoj Pravoslavnoj Crkvi. Hoćemo li, a propos toga, ostati i dalje "sektaši", "anatemati", "autoFEKalci".

Tu nemamo što da krivimo Havijera Solanu, jer on, sigurno, nikad nije gledao snimke sa nalaganja Badnjaka ispred Dvora Kralja Nikole, iz godine u godinu, od nesrećne 1991. na ovamo. I nikad nas nije prebrojao. Tu može biti kriv samo potpisnik takvog sporazuma, i svi mi, tj. ONI koji bezočno ćute o tome. I oćemo li dočekati, svi mi koji smo cvokotali tih strašnih zima ispred našega Dvora, da se na zvoniku Cetinjskoga manastira konačno zavijori crnogorski, ali zaista crnogorski krstaš, a da ga neki učenik bogoslovije, ne skine i ne izgazi?
I hoće li crnogorski princ moći slobodno ući u taj isti manastir, da se pokloni moštima svojega slavnoga pretka, a bez bojazni da će ga neki kaluđer iznogirati?!
Bez sumnje, poslije ovoga slijeda događaja, teško!

UMJESTO POST SCRIPTUMA: Sedmice iza nas ostaće upamćene po mini-talasu samoubistava bivših ili aktuelnih, naših, srpskocrnogorskih ministara. To su nesumnjivo, i pored individualnog karaktera takvog čina, događaji koji dopuštaju ovakvu vrstu komentara, zbog načina izvršenja i okolnosti koje su ih pratile. I zamislite, u oproštajnim pismima pokojni ministri nas ili pozivaju na osvetu (bivši ministar), ili nam se, pored svoje porodice i partije, obraćaju, tj. kako stoji, obraćaju se Crnoj Gori. Velike riječi, nema što!
A da li se ko sjeća onih osam beogradskih penzionera, koji su izvršili samoubistva ili se samodavili, kako bi rekli stari Crnogorci, u razmaku od nepunih mjesec dana, one strašne zime 1993. godine? Niko, naravno. Jer oni nijesu iza sebe ostavljali velike riječi i pompezne poruke. Oni su za sobom ostavili samo (SAMO!!!) svoje izmučene i pohabane životne priče, koje smo skoro svi u vrijeme one strašne inflacije tražili po kontejnerima, vadeći iz njih mrvice i kosti bačene sa nekih bogatih trpeza, gotovo svi u glas vičući "Dobro je, samo da je mir!".

Vesko D. Vušurović