Nova crnogorska vlastela voli da im se neko uvlači, a ni nekim umjetnicima, naročito književnicima, to nije strano, niti neprijatno l Crna Gora je društvo koje počiva na lažima, licemjerju, kriminalu, u kome se igra po pravilima koja diktiraju crnogorska politička elita i aktuelni režim l
Zamislite nezamislivo - da su honorar koji su dali Klaudiji Šifer što se prošetala Svetim Stefanom u društvu crnogorske vlastele uložili u Zetski dom l Pitajte predsjednika i podpredsjednike DANU - što misle o virtuoznoj vještini veslanja i preveslavanja našeg Vodje, koji će, jednog dana 2937 godine, na Dan potpisivanja Beogradskog sporazuma, vratiti preveslanim gradjanima manjeg entiteta Savezne Države Trinidad i Tobacco njihovo neotuđivo ustavno pravo da putem referenduma odluče u kojoj će zemlji živjeti.

Nedavna premijera predstave "Otpad", koju je, po vašoj drami, režirao Nick Upper u Crnogorskom narodnom pozorištu, jednodušno je dobro prihvaćena od publike i kritike. Dramu ste posvetili crnogorskim dezerterima iz ratova u vremenu od '91 do '99. U njoj je, inače, riječ o raspadu jedne crno-gorske porodice u vrijeme Nato bombardovanja.

Da, radnja je smještena u vrijeme od aprila do septembra 1999, a događa se u jednom porodičnom stanu na Zabjelu, dakle, tu među nama, juče i danas. Ustvari, riječ je o rasapu građanskih, moralnih, civilizacijskih, vrijednosti i normi koji preživljavamo u posljednjih deset-dvanaest godina. I duže. Mnogo duže. Ali i o bolnom procesu samoosvještenja.

Moglo bi se zaključiti da je u svemu tome najveći gubitnik najmlađa generacija građana Crne Gore, koji u ovoj državi nemaju nikakve perspektive?

Niti je u dogledno vrijeme moguće nazrijeti. Jedinu šansu mladi ljudi vide u tome da odu odavde. I danas sam (neđelja, 14. april), na primjer, imao prilike da od nekoliko mladih ljudi sa Cetinja i iz Podgorice čujem kako im je jedina želja i šansa da odu odavde, da napuste ovaj prostor, ovu laž, društvo koje počiva na lažima, licemjerju, kriminalu, u kome se igra po pravilima koja diktiraju crnogorska politička elita i aktuelni režim. Da odu neđe kako bi isprobali svoje stvarne mogućnosti i đe bi, eventualno, mogli dobiti šansu. Jedino što im se nudi kao izbor u Crnoj Gori je da se priklone, da uđu u kumašinsko-ortački sistem koji ova politička elita razvija i unapređuje, da se vježbaju u umijeću "ušupkavanja", dobrovoljnog potčinjavanja, da i sami postanu ono zbog čega iskreno žele da napuste ovu sredinu.

Šta mislite o kulturi u Crnoj Gori danas?

Ako mislite na kulturnu politiku ili na kulturnu strategiju - ne postoji ni jedno ni drugo. A ozbiljne nacije i respektabilne kulture bez promišljanja kulturne strategije i provođenja osmišljene kulturne politike, ne postoje. Najdinamičniji segment kulture, umjetnost, razvija se nezavisno i bez pažnje i podrške države i režima. Iako je štampati knjigu, napraviti izložbu ili predstavu, održati koncert, izuzetno teško ukoliko nema takve podrške. Nije nemoguće, ali je užasno teško. Mnogi su umjetnici, nažal-ost, prinuđeni da se dodvoravaju, ušupkavaju vlasnicima države kako bi realizovali neki od svojih projekata. Nova crnogo-rska vlastela to voli, to da im se neko uvlači, a ni nekim umjetnicima, naročito književnicima, to nije strano niti neprijatno.

Kada Vas je crnogorska policija uhapsila i prebila prije pola godine, niko od crnogorskih intelektualaca, izuzev Crnogorskog društva nezavisnih književnika, nije reagovao.

Reagovao je u ime CDNK jedino književnik i predsjednik toga Društva Milorad Popović. Predsjednik Crnogorskog PEN centra, nekoliko dana nakon toga, pripitao me bojažljivo da li bi trebalo da se PEN na neki način oglasi tim povodom. Odgovorio sam mu: Ne, ne bi trebalo, jer se, smatram, za tako što ne pita. Ne mali broj crnogorskih intelektualaca je uvjeren da policija u "najcrnogorskijoj i najdemokratskijoj" Crnoj Gori ne prebija svoje građane. I da su to bile samo moje tlapnje ili marketinški grifovi.

Uprkos vidljivim hematomima i ubojima po licu. I, naravno, Crnogorski PEN centar čiji sam član od osnivanja, nije reagovao. Većina ih se, mislim na cg intelektualce, pri susretu sa mnom tih dana kisjelo smješkala uz komentar: Jebi ga, vlast je vlast i kod nje je batina. Ili: Što se kačiš s njima?! Jedan mi je nestorijanski dobacio: "Ne može šut s rogatim, moj Đurkoviću! Pamet u glavu". Dakle, crnogorski intelektualac - Čto takoje? Jesu li to akademici koji su finansirani iz crnih fondova režima i koji zbog sinekure koju uživaju nemaju muda da kažu bilo što, o bilo čemu, što ide na uštrb vlasti, osim da oči iskopaju svakome ko im takne Najdražeg Vođu u koga imaju više vjere no u sebe? Jer mnogi od njih ne vjeruju u kritičko i slobodno mišljenje, u slobodnu volju. Kod njih je: ili si s nama ili s njima. Za ili protiv Vođe.

Na uštrb ili u korist Opšteg cilja i Naše stvari. Jesu li to oni koji se onako kumašinski, po pet-šest puta na dan moraju međusobno titulirati, ono: ja tebi akademik, ti meni intelektualac i to još nezavisni, kako bi jedni druge ubijedili da to jesu. Neka posebna sorta montenegrinskih intelektualaca odnivljenih u jaslama raznih partijskih komiteta i njihovih Akademija.

Poslije prebijanja u "betonjerci", javno ste optužili predsjednika države Đukanovića, premijera Vujanovića i ministra policije Jovićevića. Da li Vam se neko od njih izvinio?

Zvali su me neki na neke razgovore. Nijesam otišao. Zar je trebalo da tužim policajce-batinaše u državi u kojoj sudstvo i policija nijesu ništa drugo do poluge očuvanja režima, odnosno vlasti jednog čovjeka i njegovih kumara. Ko je uostalom stvorio policiju koja batina građane i zašto? Sasvim je svejedno ima li ih 8.300 kako kaže Đuka-nović ili svih 25.000 kako to tvrde SNP i SNS, kad na svakog uniformisanog policajca ima još dva-tri honorarca u civilu.

Ministar policije je samo privremeni komandant njihove brojne pretorijanske garde, sa samo jednim ciljem: očuvanje njihove vlasti. Otme im se i da uhapse kojeg sitnog dilera ili uživaoca lakih droga sa kojim gramom marihuane, sakrivenim neđe u čarapi. Onda režimske novine obja-ve puna imena sitnih i najčešće slučajnih i očajnih prestupnika, da im sjebu život do kraja. Ali da uhvate nekog ko stvarno organizovano unosi u Crnu Goru velike količine droge - e to se ne može desiti.

Govorili ste na mitingu 27. januara 2001, u organizaciji crnogorskih liberala, na kom je zahtijevan hitni referendum o državno-pravnom statusu Crne Gore. Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović je 14. marta ove godine potpisao moratorijum na održavanje referenduma. Kako to komentarišete?

Mene sve to nije iznenadilo. I na tom sam mitingu rekao da ne vjerujem režimskom propagiranju Nove Crne Gore, sjećate se onog: Srećna Nova Crna Gora! Ili tipično depeesovskog slogana: Crna Gora - nema druge. Govorio sam o tome da oni i ne žele drugu i drugačiju Crnu Goru, recimo - pravnu i demokratsku državu. Državu koja nema vlast nad svojim građanima, već koja bi bila njihov servis.

Da oni žele i održavaju zavađenu Crnu Goru, ojađenu, neregularnu, kao što su je projektovali i za naredne tri-četiri godine, kako bi kumare u toj kontrolisanoj neregularnosti, u mutnom, lovili i šićarili. Ali me ipak iznenadila ćutnja, muk među Crnogorcima, među onih otprilike 55 odsto građana Crne Gore koji su dali mandat Đukanoviću da raspiše referendum. A on ih je zajebao. To je mislim adekvatan termin. Zajebao ih je bez pardona. Ali neki crnogorski intelektualci, koji ni malo nijesu naivni, već mjesec dana svakodnevno poju ode njegovoj "virtuoznoj" politici, poltronski sričući o sačuv-anoj "ekonomskoj suverenosti" i Milovoj dalekovidosti.

No, činjenica da je ovim sporazumom donekle sačuvan ekonomski suverenitet Đukanovića i kumova, stoji, a Đukanovićeve ekonomske suverenosti, nadaju se, imaće i oni neke fajde.

Rodjeni ste Cetinjanin i često ste u ovom gradu. Poznajete (nepostojeći) kulturni život Cetinja. Da li i dalje mislite da je aktuelna crnogorska vlast namjerno "ubijala" Cetinje, kao što ste jednom izjavili?

I meni samom zazvuči kao da izgovaram neke lokal-patriot-ske floskule i tirade, ali moram reći, ponosan sam na većinu sugradjana koji su i ovaj put pokazali slobodarski duh, na rodni grad koji se tokom ovih posljednjih petnaestak godina žestoko opirao Miloševićevom režimu. I njegovim saradnicima i trabantima iz Crne Gore, naravno. A oni, ako su i promijenili retoriku i "politički" kurs, ćud nijesu, ne mogu to zaboraviti Cetinju. Ni oprostiti.

Cetinje ni pod austrougarskom okupacijom nije bilo tako urušeno, ni toliko uništeno, kao u posljednjih desetak godina. Kad je kultura u pitanju, ova vlast je sredinom devedesetih postavila izvjesnog Čelebića za upravnika Kraljevskog pozorišta Zetski Dom, kako bi uradio sve da ne uradi ništa osim štete. Postavila je Sava Paraču za gradonačelnika Prijestonice, koji je uradio sve da ne uradi ništa osim štete za Cetinje! Već nekoliko godina intendant Kraljevskog pozorišta je moj daljnji rodjak, sekretar Ministarstva za kulturu, koji se u pozorište razumije ko-liko i Marica u kriv kurac, i koji će učiniti sve da za Zetski Dom i kulturni život Cetinja ne učini ništa.
Što se njega tiče, ne što ne bi htio, nego što ne umije. Nekompetencija - to je jedna od ključnih karakteristika ovog režima.

Kraljevsko pozorište Zetski Dom na Cetinju je, vjerovatno, jedino pozorište na svijetu koje ima direktora, koliki-toliki novac iz državnog budžeta, a nema ni ansambla, ni repertoara, niti u njemu gostuju drugi ansambli?

To je jedino pozorište za koje znam, sa tako lijepom zgradom, zvučnim i časnim imenom, zn-ačajnom tradicijom dužom od jednog vijeka, koje ima i direktora i Upravni odbor, a oni plate za nerad i neznanje, a ipak nema nikog osim Milenka Miran-o-vića, penzionisanog pozorišnog radnika, dekoratera, koji se brine o njemu. Mučno je danas i pogledati taj ugašeni Dom, nekada maticu crnogorske kulture, kako zjapi prazan, hladan, jadan i čemeran.
Na diku i ponos crnogorske i gradskih depeesovskih vlasti. Zamislite nezamislivo, da su honorar koji su dali Klaudiji Šifer što se prošetala Svetim Stefanom u društvu crnogorske vlastele uložili u Zetski dom u kome bi radili kompetentni i dobronamjerni ljudi, profesionalci. Ali kad ste čuli da su diletanti u bilo kojoj oblasti zaposjednuto polje dali na korišćenje profesionalcima.
Zato smo i imali koncert Merime Njegomir u Kraljevskom pozorištu, kao najviši izraz depeesovske estetike i kulturnog menadžmenta.To da nam sudbinu u svim domenima kroje diletanti moralo bi već biti jasno i najtupljima, jer kako objasniti da smo pod njihovom upravom spali na ovaj egzistencijalni nivo. Da živimo kako živimo.

Najavljivali su kako će dovesti i Spilberga, Toma Kruza... najavljivao je to Ratko Knežević, kum i savjetnik predsjednika Crne Gore, dok su još bili u dobrim odnosima...
Kumovi, kumare, kumašini i njihova skorojevićka megalomanija... A imaju okle i da plate "druženje" sa filmskim mega zvijezdama... Megalomanija je još jedna od odlika ove vlasti. Uz kumašinstvo i nekompetenciju. Uz korupciju i kontinuirano varanje birača. Ali, crnogorski narod sve to puši! Puši i uživa.

Čuo sam nedavno u Podgorici komentar na ovaj jad u kome živimo od jednog dvadesetogodišnjaka: "Pa neka, sve će to Crnogorci popušiti!" Na kraju krajeva, neka puše, iako na svakoj kutiji cigareta lijepo piše da je pušenje štetno po zdravlje, a ovo pušenje škodi prije svega mentalnoj i moralnoj, a bogami i finansijskoj kondiciji gradjana, njihovom standardu, građanskim pravima i slobodama. Uostalom ovu vlast i održavaju pušači, oću reći - birači, a birači su po pravilu punoljetni ljudi, tako da, uz sve one znane i neznane depeesovske prevare i manipulacije na izborima i sa izborima, ipak je, moramo priznati, za njih svih ovih godina glasala većina punoljetnih gradjana Crne Gore. E sad, nameće se zaključak da su za ovu bijedu u kojoj se nalazi 95 odsto žitelja Crne Gore krivi - niko drugi do punoljetni gradjani Crne Gore. I đeca bi to bolje oposlila.

Kako komantarišete najnovije aktivnosti na "oživljavanju" i dovodjenju Cetinja u red, najave kulturne "obnove" i revitalizaciju Zetskog doma?

Jasno je to i najsenilnijoj cetinjskoj babi. Sredinom maja su lokalni izbori, a kumare su se dogovorile da vlast u ovom gradu zadrže. Jedino održavanje lokalnih izbora objašnjava naglu brigu oko "kulturne revitalizacije" i šminkanje Cetinja.

Dok smo se dogovarali za ovaj intervju primijetili ste da su Beogradskim sporazumom zadovoljni i SANU i CANU i DANU, i Matija Bećković i Zoran Lakić i Jevrem Brković. Hoćete li to prokomentarisati?

Crnogorski dvojac, dakle galijoti, Đukanović-Vujanović, sa španskim kormilarem i srpskim navigatorima, preveslali su 55 odsto gradjana Crne Gore, sjebali su njihovu političku volju, ali su zadovoljili Bećkovića i Brkovića. Eto ih, mrtvi zadovoljni, uživaju sinekure od svojih vlasti. Imaju izdavačke kuće, sabrana djela, obožavaoce, oko njih se kupe uglavnom nedaroviti pisci i poneki Mirko Kovač. A što se tiče ovih naših Akademija, CANU je blijeda kopija SANU ili VANU. Bljeđa je od VANU.

Toliko je blijeda da se gotovo i ne vidi, da je o njoj besmisleno trošiti riječi. Babaroga nauke i umjetnosti. Bareč za maloumne i neznavene. Za one sa strahopoštovanjem prema akademskim titulama za koje sertifikate dodjeljuju partijski komiteti. A i pticama na grani je znano da je CANU osnovala SKJ, a DANU DPS uz koalicionu podršku SDP. I boli me uvo što je jedna crnogorska a druga prosrpska ili čija god. Jer se ne bave svojim poslom nego su na ideološko-političkim zadacima i poslovima. Kompartijsko-velikosrpska CANU ne pomaže mnogo ni svojim ideološkim mentorima. I oni čak zaziru od njihove beznačajnosti. Na izvjesnom partijs-kom zadatku je i DANU koja se svim "naučnim" i "umjetničkim" sredstvima bori za očuvanje i uljepšanje, čišćenje i poliranje, lika i djela Najdražeg... koji će...

Pitajte predsjednika i podpredsjednike te Akademije, što misle o virtuoznoj vještini veslanja i preveslavanja našeg Vodje, koji će jednog dana 2937 godine, na Dan potpisivanja Beogradskog sporazuma, vratiti preveslanim gradjanima manjeg entiteta Savezne Države Trinidad i Tobac-co njihovo neotuđivo ustavno pravo da putem referenduma odluče u kojoj će zemlji živjeti. Vođa će im pokloniti suverenitet nad samima sobom. Obećao je. A poznato je da nije nikad slagao. Ipak mislim da ni oni, neđe u dubinama njihovih duša, ne vjeruju u to. Nijesu oni glupi. Akademici su to! Ali, jebi ga, nije lako na ovoj skupoći odbaciti tih pet-šest stotina njemačkih maraka akademskog dodatka ili kako to oni već zovu. U eurima to stvarno izgleda mnogo sitnije - svega par stotina.

Pametan čovjek, još akademik, neće to bagatelisati zarad nekih principa. Fuck them! Mislim - principe. Drž' se kumova. To je in. I mnogo je korisnije od kojekakvih principa u koje su neki od njih nekad vjerovali (ako su). A moguće je da se čovjek-akademik pojavi i na TV IN. Intimno sa Lanom. Jebi ga, tako se postaje neko i nešto u Tobaccu.

Jeste li čitali naš list - kako Vam izgleda?

Čitao sam sva tri broja Respekta. Osim što imam zamjerku na jedan neumjesan i neprofesionalan komentar o Crnogorskom narodnom pozorištu, mislim da se razvija u solidan i Crnoj Gori potreban list. Drago mi je da u njemu vidim kao saradnika i Petra Lukovića čije tekstove rado čitam. Intervju sa predsjednikom Narodne stranke Draganom Šoćem, naprimjer, iz prošlog broja govori mi da će u njemu biti prostora i za drugačije političke stavove i mišljenja. No vi-đećemo. Ne valja previše hvaliti, naročito ne unaprijed.

Željko D. Vušurović