Dr Milovan Janković je gradonačelnik Cetinja skoro dva mjeseca. Grad se počeo čistiti, a vode ima skoro po čitav dan . Za Respekt dr Janković objašnjava kako je napustio DPS i prešao u SK-PJ, kako je DPS lažirao izbore 1992.godine, kako je bio osuđivan...

Gospodine Jankoviću, ko je kriv što je Cetinje zapušteno? Je li to Demokratska partija socijalista, koja je vladala u crnogorskoj prijestonici proteklih 12 godina, a kojoj Vi danas pripadate?

Ja mislim da nije kriva Demokratska partija socijalista, ustvari, da nije kriv vrh te partije. Čini mi se da su se oni u proteklom vremenu više bavili Cetinjem, nego naši rođeni sugrađani koji su rukovodili gradom! Ja to iskreno kažem i čini mi se da se predsjednik naše države više interesovao, nego mi Cetinjani.
Razlog je bio u Cetinjanima, a ne u vrhu partije! Znači, pošto su i to pripadnici vladajućeg DPS-a, može se slobodno kazati da je to dio njihove greške iz proteklog vremena. Sa malo više inicijative, sa malo više želje, posebno određenih Cetinjana, čini mi se da je sve što se napravilo sad, za kratko vrijeme, moglo i ranije da se napravi.

Potpisali ste nedavno sporazum o saradnji Cetinja i Podgorice sa gradonačlnikom tog grada dr Miomirom Mugošom. Tim sporazumom predviđeno je da Cetinje, narednih 90 dana, tj. do održavanja lokalnih izbora, čiste podgorički komunalci. Predviđeno je i postavljanje semafora, kao i kulturna saradnja - "revitalizacija" Zetskog doma i tako dalje. Zašto sve to nije urađeno ranije?

Tačno je da smo napravili sporazum, ali to je sporazum o uzajamnoj saradnji. To nije samo saradnja na nivou komunalnih poslova i nije samo upravljena od Podgorice prema Cetinju, nego i od Cetinja prema Podgorici. Prije dva dana, naše komunalne službe su djelovale u Podgorici, išle na ispomoć, isto kao što Podgoričani dolaze kod nas. Ovih dana mi potpisujemo i ugovor o saradnji sa opštinom Bar. Sličan sporazum ćemo potpisati i sa Budvom, Kotorom, a razmišljamo i o Nikšiću.

Zašto je to bila moja ideja? I ja i gospodin Mugoša smatramo da opštine treba da sarađuju, da se međusobno pomažu, posebno u ovoj situaciji, kad je naša država u teškom finansijskom stanju. Međusobna pomoć, posebno u tehničkom dijelu, vezano za infrastrukturu, veoma je značjna, jer ne raspolažemo svi mehanizacijom, koja je na visokom nivou.
Što se tiče semafora, ja sam se sam sjetio da su nekad na Cetinju bili semafori. Čak mislim da je polaganje vozačkih ispita do sada na Cetinju bilo nezakonito, jer u programu polaganja vozačkog ispita stoji i "semaforska signalizacija". Nju nij-esmo imali, tako da je vraćamo Cetinju. Kažem - neko se treba nečega sjetiti, pa da to stavi u pra-vu funkciju.

Rekli ste "da se sada opštine pomažu" jer je teška situacija u državi. Da li je bila teška situacija 1993. godine kada je bila hiperinfalcija i da li je moglo u to vrijeme doći do e saradnje?

Apsolutno se slažem sa vama da je do saradnje moglo doći i te godine. Međutim, možda nije bilo inicijative od strane opštine Cetinje. Ta je inicijativa izostala. Ja ću da naglasim narodnu izreku: "Dok dijete ne plače, majka mu mlijeka ne daje". Prije neki dan smo obišli ministarstvo kulture, obrazovanja, imali konkretne sastanke sa ministrima i naišli smo na razumijevanje. Znači, treba se boriti za svoj grad, boriti se sa funkcije na kojoj se čovjek trenutno nalazi. Jedino takvim načinom borbe može se postići rezultat u bilo kojoj opštini.

Nedavno ste, u intervjuu "Pobjedi", izjavili da je cetinjska privreda u kolapsu. Zašto je cetinjska privreda uništena i ko snosi odgovornost?

U onom davnom vremenu, pravljena je pogrešna koncepcija razvoja Cetinja. To lično mislim, kao intelektualac. Mislim da Cetinju pripada mjesto jednog kulturnog i univerzitetskog grada. No, ipak, na Cetinju su bile izvanredne ustanove sa kojima se treba ponositi: "Tara", koja je djelovala na svim putevima Jugoslavije i Evrope; "Bojana" sa isto takvim djelovanjem; "Obod" koji je više bio prepoznatljiv u Evropi i svijetu i mnogo značajniji nego među našim Cetinjanima; "Košuta" koja je isto imala izvanredan program sa puno upošljenih i "Trgopromet" koji je bio izvanredna firma kao i "Montena". Sve je uništeno! Zašto? Ja opet moram da naglasim da je opet za sve to kriv naš domaći rukovodeći cetinjski kadar. Ja to ne krijem, nego kažem na javnim mjestima.

Mislite li na kadar DPS-a, jer su oni vladali?

Ne, nije baš sve to razrušeno u tom vremenu. Bilo je toga još u komunističko vrijeme. Čini mi se da je Demokratska partija socijalista naslijedila te probleme, koji su počeli ranije. Ja sam to kazao 1989. godine kad je na Cetinju bilo oko 8.500 upošljenih i 4.500 penzionera. Za ovakav broj stanovnika, to je bio visoki procenat. Mi tada nijesmo imali radne snage na Cetinju, pa smo je dobijali uglavnom sa sjevera Crne Gore - naravno, konkursom.

Nijesam toliko dobar privrednik da bih mogao do kraja da kažem zašto se to dogodilo.

Naša redakcija je dobila pismo "grupe građana zaštitnika Cetinja", u kojem se navodi da je protiv Vas, kada ste bili direktor, bila podignuta "krivična prijava u Osnovnom sudu Cetinje, zbog zloupotrebe službenog položaja prilikom rješavanja stambenih problema zaposlenih i nestanka ne malih sredstava iz stambenog fonda Medicinskog centra". Da li je to tačno?

Apsolutno tačno. Kupovali smo stan za doktora Predraga Drecuna, sadašnjeg direktora Doma zdravlja. Platili 50 odsto sredstava. Napravljen je ugovor da ostatak sredstava damo za 15 dana i to smo potpisali. Postojao je pritisak da se to uradi da bi naš ljekar dobio stan. Doživio sam situaciju pritiska i useljavanja porodice u prostorije direktora.

Uputili smo pismo ministarstvu zdravlja, koje postoji i danas, da se uplati preostali dio sredstava da bi se kupoprodaja završila do kraja. Sredstva nijesu uplaćena. U međuvremenu sam smijenjen. To nije završeno do kraja. Možda bi bilo, da nijesam smijenjen.

Ja sam bio odgovoran pred cetinjskim sudom. Dobio sam uslovnu kaznu. Ja to ne krijem. Nažalost, možda nijesam ja bio taj koji je trebao da bude kažnjen. Ali, neću da pominjem imena, ko je trebao više da odgovara za to, jer nijesam takav čovjek. Ja sam snosio odgovornost. To je istina. Ali, pisanje tih "zaštitnika Cetinja" (jer sam i ja dobio to pismo) da sam ja i dalje pod nekom krivičnom odgovornošću - nije tačno! Jer, ja sam to izdržao - šest mjeseci uslovne kazne. To je završeno prije pet-šest godina! Ništa nijesam uradio zato što sam želio ili da bi napravio sebi neku korist, nego da bi za kolegu obezbijedio stambeni prostor.

Rekli ste nedavno da vam je, "odmah nakon raspada SFRJ bilo potpuno jasno da je crnogorski put u potpunu samostalnost neminovan". Zašto ste onda 1992. i 1994. godine bili član i odbornik Saveza komunista - Pokret za Jugoslaviju i zalagali se za Jugoslaviju od Triglava do Đevđelije, kako je pisalo u programu te partije. Zašto nijeste odmah nakon raspada SFRJ godine počeli zagovarati ideju crnogorske nezavisnosti?

Vama nije poznato, jer ste mnogo mlađi, da sam ja jedini bio u SO Cetinje protiv promjene ime-na Saveza komunista jer je SK prve izbore dobio sa tim imenom. Toj Skupštini je prisustvovao i gospodin Momir Bulatović. Ja sam pitao da se objasni komunistima zbog čega se mijenja ime. Da li je to ekonomski razlog ili naređenje Evrope? Nijesam dobio odgovor. Što se dalje događa? Ja sam i dalje ostao, sa promijenom imena partije, u DPS-u.
Na jednom izboru u našoj Skupštini Opštine, sa tadašnjim rukovodstvom doživio sam situaciju lažiranih izbora. Tada sam promijenio partiju i prešao u SK-PJ. Nije tačno da sam dobio 800 glasova, kako je neko rekao, nego sam dobio 2200 glasova i bio sam kandidat sa gospodinom Paračom za saveznog poslanika. I ti su izbori lažirani !

Ko je lažirao te izbore?

Tadašnje rukovodstvo Skupštine opštine Cetinje. Naravno, oni su pripadali Demokratskoj partiji socijalista. Na to sam ukazao i predsjedniku države. Ja sam saznao, poslije četiri do pet godina, nažalost, da je to istina. To me uvrijedilo, kao čovjeka.

Kada je SK-PJ ušao u JUL, istog sam trenutka napustio tu partiju. To sam rekao tadašnjem predsjedniku Lakušiću, o čemu se on izjasnio u novinama. Tada sam se vratio u DPS, jer nijesam htio da idem u JUL. Ja bih se i danas zalagao za jedinstvenu Jugoslaviju, onu staru. Od toga ne bježim. Ja sam rođen u SFRJ i volim SFRJ. SRJ je sasvim nešto drugo. Ja i danas ponosno idem i u Makedoniju i Sloveniju, gdje imam puno prijatelja. Idem i na Kosovo.

Volio bih da se ovi što pišu, bolje bore za Crnu Goru, kao što se ja borim u Beogradu i kao što sam se deset godina borio za gladne stanovnike Crne Gore na nivou jugoslovenskog Crvenog krsta. Ja sam uvijek ortodoksni Crnogorac i za Crnu Goru ću se uv-ijek boriti. Ljudi se radom bore za Crnu Goru, a ne diskusijama i pričama!

Kad kažete za sebe da ste ortodoksni Crnogorac, gospodine Jankoviću, zašto nijeste podigli glas 92, 93, 94 godine....

...Pa ja kažem da od 1991. godine podižem glas za Crnu Goru i crnogorski narod, raseljena lica na teritoriji Crne Gore, ali na mjestu gdje se to radi! Na pravi način, a ne po cetinjskim kafanama i kafićima, nego na zvaničnim mjestima. Crnogorac treba biti u Beogradu, a ne na Cetinju.

Kao komunista i član SK-PJ u predizbornom govoru iz 1992. godine izjavili ste da su rat sa Hrvatskom i Dubrovačko ratište "neobjašnjeni" od strane tadašnje vlasti. Da li su vam u međuvremenu gospoda Milo Đukanović i Svetozar Marović objasnili taj rat?

Prvo, nijesam imao prilike sa njima o tome da razgovaram. Za mene je taj rat neobjašnjiv. Na teritoriji bivše Jugoslavije bilo koji rat mi je neobjašnjiv. Ja sam čovjek komunista i humanista koji ne voli oružje, niti sam ga ikad upotrebljivao od služenja vojnog roka. Ja sam protiv rata, ja sam humanista koji poštuje sve ljude na ovom svijetu bez obzira na porijeklo i nacionalnost.

Išao sam na Kosovo kad niko nije odlazio, ni sa Cetinja ni iz okoline Cetinja, i nosio pomoć našim ljudima koji tamo stradaju. Obišao sam cijelu Republiku Srpsku u ratnom vremenu kao predsjednik Crvenog krsta Crne Gore, naravno, u sastavu Jugoslovenskog Crvenog krsta.

Prije nekoliko dana na skupštinskom zasjedanju, dr Miomir Mugoša je pročitao Vaše pismo upućeno Slavku Peroviću, posla-niku LSCG. Zašto ste napisali to pismo? Poslanik Perović je, dan prije toga, na zasjedanju rekao, parafraziraću ga, da čišćenjem ulica Cetinja vlast pokušava da očisti prljavi obraz. Vas nije spominjao?

Pomenuo je čišćenje obraza. U tim obrazima moglo je da se nađe, u tajnosti, i moje ime, a moj je obraz čistiji i od obraza gospodina Slavka Perovića i gospodina Miroslava Vickovića! Obraz se ne treba dirati! Ja ih pozivam i sad na otvoreni razgovor na televiziji kad hoće, pa ćemo pričati o obrazima. To što su oni napravili za ovaj grad, a rođeni su ovđe, bolje da ne pričaju sa mnom, jer ću im sigurno pokazati da sam ja napravio daleko više nego oni.

Pismo sam uputio, vrlo korektno, predsjednici parlamenta koja nije htjela da ga pročita, a ja sam je divno doeekao i primio u cetinjskoj opštini, na gospodstven način. Kad ona nije htjela da pročita, ja sam pismo poslao mom saradniku za kojeg sam znao da će ga pročitati.

Na lokalnom radiju ste prije neki dan rekli da Milu Đukanoviću "sigurno nije drago što je potpisao beogradski sporazum", dok gospodin Đukanović od 14. marta priča da je taj isti sporazum - dobar? Kako vi to znate, budući da ste anesteziolog, a ne psiholog?

Ja sam član Glavnog odbora DPS-a. Bio sam na sastanku kojim je rukovodio gospodin Đuk-anović i očigledno nije mu bilo lako da potpiše taj sporazum. Ali, iznio je realne podatke zbog kojih se to moralo dogoditi. Nije njemu bilo lako. Ali, ako nijeste ekonomski jaki, onda ne možete bez onog koji vas pokriva i ko vam daje sredstva za življenje.

Vjerovatno je gospodin Đukanović bio pritisnut od Evropske zajednice. Očigledno je svakom čovjeku, ako prati štampu i medije, da se to moralo dogoditi i da je to bilo, u trenutku jedino, rješenje. A zašto? Ako za tri godine Crna Gora ekonomski ojača, vjerovatno će se izboriti za svoju nezavisnost.

I opet naglašavam: za nezavisnost Crnogorci treba da se bore svojim radom, svojim umijećem i svojom pameću. Ne diskusijama, niti trošenjem vremena u velikim govorima, jer jedino radom se postižu rezultati. I da smo toliko radni, mi bi ekonomski bili mnogo jači. Ovi koji mnogo pričaju, neka uzmu lopatu i motiku pa neka kopaju, neka obrade Crnu Goru, a ne da uvozimo paradajz i krtolu iz drugih krajeva, a možemo je imati sami.

Sjećate li se govora predsjednika Vaše partije: "Poštovani Cetinjani, sa punom odgovornošću prema vama, sa odgovornošću prema Cetinju i prema ovom svetom mjestu na kojem sam ja primio dužnost crnogorskog predsjednika, želim da vam kažem da je to obmana i manipulacija, da nema nikakvog moratorijuma, da ću uraditi ono što sam obećao, da ću, nakon pobjede na izborima, predložiti crnogorskoj skupštini da raspišemo referendum o državno pravnom statusu!". Da li je gospodin Đukanović prevario svoje birače prihvatajući beogradski sporazum i moratorijum? Ako možete, odgovorite nam sa "Da" ili "Ne" nakon ovog citata.

Ja neću da diskutujem o promociji. Pozvaću se na kongres partije kojem sam prisustvovao čiji je zaključak bio "Nezavisna Crna Gora" i obavezni referendum. Nemam što da krijem. I ovi koji se bave profesionalno politikom, ponekad se izlete i pretjeraju u svojim diskusijama.

Možda je tada, u tom trenutku, za Crnu Goru situacija bila malo bolja nego što je danas. Vi znate da je u međuvremenu došlo do promjene režima Slobodana Miloševića u Beogradu. Promijenilo se i razmišljanje Evrope prema Srbiji i prema Crnoj Gori Evropa je zauzela druge stavove. Vjerovatno je to razlog za sve što se dogodilo.

Nijeste nam odgovorili sa "Da" ili "Ne" na pitanje - da li je gospodin Đukanovića prevario svoje birače?

Ja, prvo, vjerujem u mojega predsjednika. Ja mu dajem punu podršku. Uvijek ću biti uz njega i čini mi se da je on jedan od rijetkih ljudi koji trenutno može da vodi Crnu Goru na pravi način. Sve ostalo što se događa, ja ne želim da komentarišem. Ali, mislim da Crna Gora gospodinu Đukanoviću treba dati punu podršku i da treba da ga podrži u svakom trenutku, jer mi možemo u svijet samo sa njegovim rukovođenjem. Ja neću da kažem da su svi njegovi saradnici blistavi i sjajni, čak ni oko mene, ali tvrdim da je on čovjek koji zaista zaslužuje pažnju Crne Gore i kome treba i dalje dati povjerenje.

Željko Vušurović