Program
 
Struktura
 
Istorijat
 
Liberali u Parlamentu
 
Liberali u Republickoj Upravi
 
Liberali u Lokalnoj Upravi
 
Zene Liberali
 
Mladi Liberali
 
Mitinzi
 
Izdavastvo
 
Foto Arhiva
 
Postavite Pitanje
 
Anketa
 
LSCG za vasu stranicu
 
Vasa Pisma
 
LSCG Shop
 
Linkovi
 
Arhiva
 
Liberali u Dijaspori
 
 
     

Br. 2, 05.04.2002 god.

Intervju: Petar Luković, novinar
Đukanoviću je sve ovo odgovaralo zarad očuvanja sopstvenog položaja
Pise: Aleksandar Aleksić

Kada ste boravili zadnji put u Crnoj Gori i što Vas sa ovim dijelom ex Yu posebno povezuje?

Da čovek ne poveruje: u Crnoj Gori nisam boravio već devet godina! Poslednji put sam bio u Podgorici u februaru davne 1993: kao kroz maglu pamtim tih 24 časa, susrete s prijateljima, kolegama, neke dobre restorane. Nemam nikakvo opravdanje za ovu, priznajem, neverovatnu činjenicu - da sam, recimo, poslednjih godina bar tridesetak puta bio u Sarajevu ili Zagrebu, čak sam dva puta bio u Americi, ali da nogom nisam stupio na tlo Crne Gore. U stvari, postoji objašnjenje: ono što radim, dakle - pišem, vezano je za prostore Slovenije, Bosne i Hrvatske.
Najčešće putujem zbog posla, a kako se moj posao fiksira na "Feral", "Mladinu" ili "Dane", onda je sve nekako logično. Priznajem da je iz Crne Gore bilo poziva da dođem: ali kao da je sve bilo tako ukleto - prošle sam godine krenuo za Podgoricu avionom, ali me je magla sprečila; u dva navrata bio sam pozivan na nekakve seminare u Budvi, ali sam oba otkazao, jer sam imao neka druga, u tom času važnija putovanja. Hoću da kažem da moj nedolazak u Crnu Goru nema nikakvu političku ili ne-znam-kakvu konotaciju; naprotiv, čitaoci mojih tekstova vrlo dobro znaju, rekao bih: odavno, šta mislim o nezavisnosti Crne Gore i mojoj vezanosti za ovaj prostor. Još 1992. objavio sam seriju tekstova u listu "Liberal"... i deset godina docnije ostajem, od prve do poslednje reči, iza svakog teksta u kojem sam zagovarao pravo Crne Gore da bude nezavisna i slobodna od Srbije.


Kako komentarišete beogradski potpis i sporazum?

Sramota je da smo umesto dve samostalne države, Srbije i Crne Gore, kao što bi bio red i kao što bi bilo normalno - dobili nekakvog mutanta, čudovište koje nije ni zajednička država, ni federacija, ni konfederacija, nije ništa; obe strane (mislim na Srbiju, ali mislim i na Crnu Goru) su ovim sporazumom poražene. Koštunica je poražen jer nije uspeo da nametne nje-mu tako omiljeni unitarizam; Đukanović je poražen jer sve ono za šta se, navodno, zalagao - za nezavisnu Crnu Goru, takođe nije prošlo. Ono što je bizarno jeste da predstavnici obe strane pokušavaju da se predstave kao pobednici: Koštunica ide okolo i kao papiga ponavlja da je sporazum nešto najbolje što nas je zadesilo; Đukanović ide okolo i tvrdi da se u ovim uslovima nije moglo više i da samo valja pričekati nekoliko godina pa ćemo se lepo odvojiti.
Umesto da smo lepo, prijateljski rastali, formirali nekakvu Carinsku uniju, omogućili ljudima da slobodno putuju i kom-uniciraju - opet smo zapalili političku vatru, ponovo je u akciji srpski nacionalizam, po ko zna koji put slušamo iste priče o dva (razroka) oka u gla-vi... Da ne pominjem stupidno i besmisleno ime nove države; stalno me proganja dilema - šta da kažem kad me pitaju iz koje sam države? Da im odgovorim da sam i iz Srbije i iz Crne Gore?


Možete li povući paralelu između sadašnje vlasti u Srbiji i u Crnoj Gori?

Paralele su očigledne: kao što je Koštunici značajno da postoji bilo kakva, čak i ovakva, tobož zajednička država, kako bi on ostao na položaju i dalje rukovodio polugama vojne vlasti - tako je, čini mi se, i Đukanoviću sve ovo odgovaralo, ništa ekstremno, ništa hard-core, da li je on ikad pomenuo Referendum, a sve zarad očuvanja položaja...Ako bih trebalo da budem precizan, rekao bih da je zajednička paralela - licemerje. Ono se očitava i u ponašanju republičkih vlasti: čujemo ovih dana da Đinđić hvali Sporazum, a istovremeno kritikuje Koštunicu zbog ama baš svega svega - ali ne zbog Sporazuma. Čak i nezainteresovani posmatrač ovog političkog kupleraja mora da primeti koliko u svim tim raspravama/pregovorima ima mazohizma, o lažima da ne govorim.


Kako komentarišete ulogu EU (Havijera Solane) u završenom pregovarackom procesu?

Od samog početka tih navodnih pregovora videlo se šta će tzv. Evropa predložiti: neki najlabaviji okvir za, u stvari, nepostojeću državu, kako bi vuk bio sit a ovce na broju. U ovoj ružnoj bajci uloga vuka pripala je Xavieru Solani, koji je svoj deo posla završio na tradicionalno administrativni način, hladno, bez ikakvih emocija, svestan da se u životu održava nešto što je odavno mrtvo, ali zbog interesa Evrope koja se plaši svakog "talasanja", odlučeno je kako je odlučeno. Da ne zaboravim: u toj istoj bajci ovce su - Koštunica i Đukanović.


Da li ovo znači da unutrašnji politički faktor ne igra neku posebnu ulogu u kvazidemokratskim predpolitičkim društvima?

Iz ugla Evrope, razumljivo, Balkan je nešto primitivno, divlje, ružno, odvratno... taj prostor, po njima, treba pacifikovati i više ne dozvoliti, kako vi kažete snagu "unutrašnjeg političkog faktora". Zato će se i dešavati, sve češće, da će nam razni likovi poput Solane, u stvari, oblikovati politiku i, de facto, odlučivati o našim životima. Sve ono što nam se dešavalo: rat, tragedije, zločini, ludaci na vlasti... sve je to naš krst koji ćemo nositi još godinama. Tako valja gledati na diskurs Evrope.


Mogu li se na političkoj sceni Srbije obnoviti retrogradni politički procesi, u formi koalicije SRS - DSS - SPS?

Ta koalicija, vrlo neformalno, fukcioniše već mesecima: kakve bitne razlike u odnosu na, recimo, Haški tribunal ima između ove tri stranke? Sve tri partije uredno gaje nacionalizam, protive se Americi, crnogorskoj državnosti, tvrde da ratnih zločina nije bilo, veličaju Srpstvo i, uopšte, ponaš-aju se kao da je Milošević još uvek tu, među nama. Ne bi me iznenadilo da se ovakva koalicija i formalno ustoliči uoči nekih budućih izbora: reč je o ideološkoj bliskosti na pozicijama nečeg što se još davno kod nas zvalo "ciganjski fašizam"


Koliko je u Srbiji očuvano komponenata starog komunističkog sistema?

Prvo moramo da raspravimo na koji "komunizam" mislite: i da hoću, ne mogu da se složim da Miloševićev režim podvodimo pod "komunizam" samo zato što je Slobodan svojevremeno tvrdio da je komunista. Ono što je u Srbiji postojalo od 1987. do oktobra 2001, nije bio ni kapitalizam ni komunizam ni ropstvo ni budizam: bilo je to sve zajedno, prekri-veno fašističko-rasističkim šlagom i retkim oazama nečega što se zove demokratija. Ako je vaše pitanje upućeno ka Miloševićevim starim kadrovima i njegovim strukturama - slažem se, očuvana je njihova moć, naravno pod novim partijskim stegom.

Što mislite o današnjim nosiocima vlasti u Srbiji?

Možda vam izgleda nihilistički, ali ne vidim nikoga - ili su bar takvi vrlo retki - o kojima bih imao nešto dobro da kažem. Svestan sam da je u Srbiji najžešća borba izmežu Đinđića i Koštunice: izbor između njih dvojice, na žalost, nameće se kao neminovnost. Ako bih baš bio prisiljen da biram: u redu, Đinđić. Ali, osnovna poenta našeg političkog života upravo ističe iz nedost-atka alternative: zbog čega bih uopšte morao da se opredeljujem između pomenutih, ako postoji neki treći, četvrti ili peti put? Sklonost ka liderima, ljubav ka vođama - stari je srpski specijalitet; zato se trudim da objasnim ljudima kako je ovakva politička zaljubljenost fatalna.


Dobrica Ćosic je član "Otpora", kuda to vodi Srbiju?

Mislim da je i sam Dobrica Čosić zaboravio čega je sve član: kad je trebalo - bio je Titov član, kad je trebalo bio je član antititovske koalicije, kad je trebalo postao je počasni Miloševićev član, kad je trebalo premetnuo se u Koštuničinog člana, a usput, tek da se obezbedi i na drugoj strani postao počasni član "Otpora". Po mnogo čemu, na žalost, Ćosić je paradigma svega onoga što je najgore, najmračnije i najprimitivnije u Srbiji: njegov politički rad i ideje koje je širio - ne samo da su bile retrogradne i strašne, već su te ideje pothranjivale ratne zločine i služile kao mentalni obrazac za svaki patriotski alibi. Želeo bih da verujem da je vreme Dobrice Ćosića pro-šlo; međutim, ono što nam se dešava, govori da nije.


Na koji način rasplet sukoba Đinđić - Koštunica može uticati na sudbinu sadašnje zajednice?

Iskreno verujem i nadam se da to što se zove "Srbija i Crna Gora" nema nikakvu budućnost i da će prestati da postoji mnogo pre najavljene 2005. godine: Đinđić je pragmatičar - mislim da bi njegova "pobeda" ubrzala raspad ove nakazne tvorevine; u, daleko bilo, Koštuničinoj "pobedi" ishod bi bio isti - ali bi sve išlo mnogo sporije.


Da li ste u Crnoj Gori prepoznali neke snage koje bi bile nosioci radikalnih društvenih reformi?

Kad bih hteo da se zezam, rekao bih, naravno: Žižić & Bulatović! Sasvim ozbiljno: naravno da sam primetio one koji zagovaraju modernu nenacionalističku proevropsku opciju - ali je šteta što građani Crne Gore, baš kao i u Srbiji, još uvek žive u prošlosti, okrenuti guslama, populističkim zabava, sitnom i krupnom švercu, odavno naviknuti da se život zove - preživljavanje.


Miloševic je dugo bio faktor stabilnosti na Balkanu u očima zapadnih zemalja. Nakon njihovog otklona, kao i otklona koji je napravio i crnogorski predsjednik, Đukanović postaje reformski faktor na ovim prostorima. U zadnjim izvještajima međunarodnih institucija umjesto reformi Đukanović se u skoro svim oblastima zadržao samo na retorici. Zašto je po Vama zapad pasivizirao u Crnoj Gori one snage koje su u njoj od početka zastupale moderni evropski koncept?

Zapadu - da se ne lažemo - niti pada na pamet da nešto izuzetno podržava niti da nešto izuzetno pasivizira: Zapadu odgovara da ovaj deo Balkana uđe u nekakav mirniji period, da više ne ratujemo, da se ne koljemo, da ne ludimo na način na koji smo ludeli svih ovih godina. Budimo iskreni: Zapad uopšte ne razmišlja o našoj budućnosti na način da se bavi detaljnom analizom političke scene. Drugim rečima, nismo im baš previše interesantni! Za njih je, u pravu ste, Milošević bio faktor stabilnosti; kad je trebalo - i Đukanović je bio faktor ravnoteže; Koštunica je, takođe, za njih faktor stabilnosti. Evropi je bitno da ne ratujemo i da ne izazivamo nove krize i da budemo dobro tržište: sve ostalo je drugorazredno. Moraćemo, čini mi se, sami da se potrudimo da dođemo k sebi i promenimo sve ono što ne valja!


Mogu li Crnogorci dobiti svoju državu sazrijevanjem državotvorne svijesti građana u Srbiji, što bi bio najniži, a možda i istorijski najpravedniji način obnove crnogorske države?

Već u ovom trenutku većina građana u Srbiji smatra da Srbija treba da bude samostalna: koliko je u pitanju sazrevanje državotvorne svesti, a koliko reakcija na potpuno prirodan crnogorski zahtev da Crna Gora takođe bude nezavisna - nije bitno. Važno je da se rađa atmosfera u kojoj će mutant zvani "Srbija i Crna Gora" konačno nestati. Kad se to desi - svima će nam biti lakše. Što pre, tim bolje!


Bogataši-kriminalaci vladaju svojim carstvima

Kakav je danas život gradana Srbije?

Generalno: loš ili vrlo loš. Koliko god da je razumljivo da smo otkrili koliko je Miloševićev sistem devastirao zemlju i uništio sve što se uništiti moglo - s druge strane ono što nam se nudi kao tzv. reformski obrazac teško se može podneti... Ljudi su bez posla, bez para, nema nikakvih izgleda da će se stvari narednih godina radikalnije promeniti. Povrh svega, stepen kriminalizacije društva je naprosto stravičan: mnogi od hiljade bogataša/kriminalaca još uvek vladaju svojim malim carstvima, niko od tih bahatih ljudi nije ni uhapšen, ni osuđen. Sve to deli društvo na dve nejednake grupe: na jednoj je strani većina siromašnih i uništenih ljudi - na drugoj dvadesetak odsto imućnih milionera koji su uspešno, bez frke, iz jednog sistema, kao da se ništa nije desilo, prešli u drugi sistem.


Aleksandar Aleksić




vrh


Copyright © Liberalni savez Crne Gore, 2003