U nekoliko nastavaka "Respekt" će prenijeti djelove polemike Marka Vešovića sa Jevremom Brkovićem, objavljene u knjizi "Moj svijete izgubljeni", pod naslovom "I ne bih skupa s Kilibardom ni tramvaj čekao".

0.0.0. Jevrem Brković, preko telefona, pita mog sarajevskog prijatelja: "Šta je Marku? Je li izludio? Nagrdio je Novaka. A preko Novaka i mene". Od čega me spopade pravi napad uspomena! I moji predratni prijatelji, koji su se docnije stavili na raspolaganje boljševiku Slobi (čitaj: postali vrsni četnici) - kad sam u aprilu devedeset i druge godine počeo da pišem i zborim istinu, horski su zagrajali: Marko izludio! Crni M. Vešoviću iz Papa, rekoh sebi, zasvagda u pamet ubilježi da živiš u zemlji gdje ljudi koje znaš i koji te znaju četvrt stoljeća, čim počneš zboriti istinu, jednogrlice graknu da si lud. Nijesam se nadao da ću to isto doživjeti od Brkovića: sručio sam mu u lice istinu o Kilibardi, golu istinu znanu i Bogu i narodu, a on pita: Šta je onome Marku, je li izludio?

0.0.1. Nakon povratka u Crnu Goru, Brković je sa Kilibardom postao "ka grlo i duša" i nije mu bila ni u peti, a kamoli u pameti, primisao da je bi prijat-eljevanjem sa dojučerašnjom Slobovom lovačkom kučkom - mogao sebe nagrditi! Jok! Nego se nagrđen osjetio tek nakon što sam ga javno podsjetio: ko to bješe Novak Kilibarda. Kao da je, boga ti, istina o Kilibardi bila pokopana dva metra pod zemljom, a kad ju je Vešović dao ekshumirati, Brković se zgrozio: kako me onaj Marko moga ovako nagrditi?

0.0.2. Taj isti Brković - u čijem je očima N. Kilibarda odjednom izrastao u ljudurinu, premda je do prekjuče, po Brkoviću, bio običan Slobov lovački bizin - danas Slavka Perovića smatra tajnim saradnikom S. Miloševića, najvećeg krvnika Crne Gore, iako je u tom istom Slavku do prekjučer vidio čovjeka koji je osnovao "odbanište crnogorstva". Tako je i N. Ibrišimović, jedan od današnjih barjaktara među muslimanskim nacošima, za vrijeme opsade Sarajeva jav-no govorio da mu je Crnogorac M. Vešović najmiliji od svih 39 članova Društva pisaca BiH, a nakon rata, kad mu više nije trebalo moje pero, takođe javno reče da je Vešović, godinama pišući o četnicima, i sam postao četnik, kao što psihijatar, koji se godinama bavi luđacima, naposljetku i sam izludi, stoga mi je preporučio da o četnicima - više ne pišem.

0.0.3. Brković veli da poslanica koju sam mu nedavno nakitio - nije iz moje glave. Posegao je za jezikom Karadžićevih telala: i oni su, negdje sredinom maja devedeset i druge, kad sam Radovana i Nikolicu, u svom saopštenju za televiziju, poslao u majčinu, složno ozgo graknuli: to nije iz Markove glave! I Brković me, sa visine, kakva uostalom i priliči negdašnjem zapovjedniku Lovćenskih straža, počastio uvlas istim riječima kojima su me, prije sedam godina, sa Pala gađali Karadžićevi mameluci.

Skutodržice Karadžićeve su, koji mjesec potom, odustale od prvobitne dijagnoze, jer su shvatili da svoje tekstove ne pišem ni nagovoren, ni ucijenjen, od Alijinih mudžahedina, nego da sam, prosto, srpski izrod. Poturica gori od Turčina, Alijin janjičar. Drugi Sekula Drljević. Ili, tačnije, Sekula Drljević i Savić Marković u istoj koži. Itakodalje. E pa nadam se da će i Brković, možda brže no paljanske bitange, shvatiti da je i moja nedavna poslanica njemu - izišla isključivo iz moje glave. Jer Brkoviću, izgleda, ne ide pod kapu stvar prosta kao budak: da ne može biti prijatelj i sa Vešovićem i sa Kilibardom. Ne može, pa da je još onoliki. Jer ja ne mogu da ne prezirem onu razguslanu kruvetinu iz Banjana, a kako nijesam htio biti toliko svirep da Jevremu prepustim nimalo lak izbor između Marka i Novaka, plašeći se da bi na njegovo fizičko i duševno zdravlje moglo pogubno uticati višemjesečno sič-ijenje: koga od nas dobro znao da će gubitkom M. Vešovića biti stoput manje ucvijeljen no gubitkom N. Ki-li-b-arde, čak sam zebao da ovaj potonji gubitak ne bi mogao preživjeti, stoga Brkovića viteški prepuštam Kilibardi - u njega se prometnuuo dabogda!

0.0.4. I moja rodbina listom je bila uvjerena da nije iz moje glave ono što sam u prošlom ratu pisao protiv pravoslavne ološi, među kojom Kilibarda bješe jedan od barjaktara. Moja sestra je do nedavno tvrdila da mi je "vrat slomio Sidran!" Mene - njutravog i zamuzenog, mene - neznavenu makanju, Adbulah Sidran je podgovorio da pišem i pričam protiv paljanskih razbojnika, jer je sigurna da Marko, kome su se ukućani čudili "kako umije gaće vezat", ne bi uopšte primijetio, a još manje shvatio šta se oko njega događa, i sigurno bi se rat i završio a da taj "beilj" ne dozna ko koga gađa u Sarajevu.

Što me podsjetilo na 1948. godinu: u mojoj familiji odavno se udomaćilo uvjerenje da je mome ocu "vrat slomio Ilija Bulatović". Velimir je, pod kaul, ne bi izjasnio protiv Tita i potom dobio metak u "stameno čelo" - da ga na to nije podgovorio Ilija! Moj otac je, znači, bio sasvim neodrastao. Ili, još gore, Velimir nije raspolagao ni mrvom mozga da sam procijenio stvar, sam donese jednu toliko krupnu odluku, pa je bio prisiljen da misli Ilijinom glavom. Jevrem Brković nije ništa ušavniji ni do Paljana, ni od Papljana, ni od četnika iz vasojevićke SAO! Da javnosti po kratkom postupku objasni skriveni smisao poslanice kojom sam mu se nedavno bratski obratio, posegao je za jezikom Karadžićevih telala koji istodobno zvuči kao da je skinut sa usana najzadnje crnogorske babetine iz Čokrlija.

0.0.5. Od mene Brković ima dozvolu da javno kaže ili napiše o mome pojedinstvu sve što mu obraz i ukus dopuštaju. "Sve što imo, a ne kazo mi, ne fala mu koliko kučki", reklo bi se u Papama. Čak mu je dozvoljeno da pođeđe slaže pođešto o meni, neće mu biti prvina: ko ga imalo znade, nije mu nepoznato da je Brković vazda umio - pošteno slagati. Sve mu dopuštam, osim jedno: da o meni govori s onolike visine! Jer ja sam protekli rat proveo u paklu. A Brković ga je gospocki prosjedio u Zagrebu. I neka ga je prosjedio! Kad sam ja vanglom hvatao vodu iz lokvi po sarajevskim ulicama, Brković se po Zagrebu i po butum Hrvatskoj vozikao u autu koje mu je, zajedno sa vozačem, na rasploganje stavio Tuđman lično. I nek se vozikao! Kad sam ja išao na Kozju ćupriju da berem podbjel od koga će moja da-oprostiš-žena napaviti mom djetetu ručak - Brković je ganjao ml-ade pičiće po Zagrebu. I neka ih je ganjao, alal mu alat! Kad sam ja knjigama zaziđivao prozore da mi srpski ku-ršum ne ubije dijete na spavanju, Brković je po najotmjenijim kafanama na Ilidži uz šampanjac bistrio visoku politiku sa bjelosvjetskom gospodom. I neka ju je bistrio! Sve mu je dopušteno, osim da o meni danas govori sa Orlova Krša. Jer smatram prvorazrednim bezobrazlukom da čovjek koji je Milu i Momu ko zadnja pizda pobjegao sa biljege - ozgo čita lekcije čovjeku koji je Karadžiću i njegovim grantama 44 mjeseca stajao na biljezi.

0.0.6. Brković tvrdi da je moja epistola izišla u stvari iz glave Slavka Perovića. To ime zvuči odnekud poznato? Čekaj, je li to onaj Cetinjanin što je, skupa sa crnogorskim liberlima, čuvao obraz Crnoj Gori u vrijeme kad su N. Kilibarda (čijim se životom Brković sad kune) i Milo Britva (za čijeg je dvorskog pjesnika Brković nedavno ustoličen), toj istoj Crnoj Gori ne - uzeli obraz, nego joj nos između očiju otkinuli?! Je li to onaj Cetinjanin što je kukavički ostao da se perčina sa Bulatovićem i Đukanovićem u vrijeme kad je Brković pred Milom i Momom junački kidnuo iz Crne Gore? Je li to onaj "crnogorski ustaša" (kako ga vaktile nazva zlatousti Bećković), za koga Brković danas tvrdi da je "ćelavi Narcis"?

0.0.7. Perović je, izgleda mi, pokušao da se umiješa u Brkovićev resor, i dobio po prsima: sebi ruke! Ali gdje to piše da je isključivo za bradatoga i kosatoga Brkovića rezervisano pravo da bude Narcis? Otkud mu uvjerenje da obožavanje samog sebe pripše jedino dudodlakome Brkoviću? Njegov napad na Peroviću fiziologiju ne samo da svjedoči o odsustvu ukusa, već mi prizivlje u sjećanje i Karadžićevo predratno guslanje o Crnogorcima kao narodu koji ima "najdužu butnu kost u Evropi" što je neosporan, je li, dokaz naše rasne, je li, superiornosti. I Brković je popriličan majstor da iz fizike izvuče metafiziku! Ako zbilja drži da mu njegova samsonski bujna kosa pruža čvrsto moralno uporište za sprdnju sa Slavkovom ćelavošću, onda taj Brković, bojati se, nije mnogo ušavniji od Karadžića!
0.0.8. Kad je iz Zagreba napao ćelavog Perovića, pita me jedan prijatelj: "Šta je ono, majke ti?" "Koje?" "Pa, Jevrem napada Slavka. Je li to i on prolupo?" Pojma nemam, rekoh, ni o čemu. Jer više ne čitam novine. Ne gledam televiziju. Ne slušam radio. Šta je posrijedi? Taka i taka stvar, kaže moj prijatelj. A ja ću na to: "Koliko ja poznajem Jevrema, nauman je da se uskoro vrati u pasju zemlju". "Pasju?" "Tako je Jevrem u pjesmi nazvao Crnu Goru. I potrefio ko da je mene pito. Jašta je nego pasja zemlja! To je jedna od najistinitijih, i pjesnički najjačih sintagmi koje su ikad izišle iz njegova pera. Daklem, koliko ja znadem Ješa, njegov fin politički sluh procijenio je da će mu Đukanović, sadašnji vlasnik Crne Gore, napade na Perovića upisati u bogougodna djela. Napadom na Slavka sprema sebi trijumfalan povratak u Crnu Goru. Jer taj neće da se vrati - bilo kako. Hoće da se vrati na sva zvona. Ne znaš ti njega. Ne znaš ti koje je ono pozorište od čoeka! Jevrem je sav - kazališna gesta do geste. Za jednu veliku gestu, dajem kraljevstvo! Ali ne radi se tek o indi-vidualnom talentu: to je i duboko crnogorska odlika koju je Lalić sažeo u četiri riječi: crnogorska komedija lišena humora. Pravi Crnogorac je - javno biće! Taj će lako pristati da robija za svoje ideale, ali pod uslovom da robija - na pozornici. Jedan strani putnik kroz Crnu Goru zapisao je da privatni život u Crnoj Gori uopšte ne postoji! Okle će i postojati kad je istinski Crnogorac vjeruje da sve što mu valja, ili što bar on misli da mu valja, treba odmah iznijeti na bean! Znaš li šta je bean? A nije reijetkost da Crno-gorac, ne bez gordosti, svima na vidik iznosi i ono čega bi se čeljade zdrave pameti moralo stidjeti. Crnogorac ti je rođeni glumac. To jest - biće čiste spoljašnjosti! Pogledaj crnogorsko odijelo - govori šesnaest jezika! "Sve nakićeni kao suncokreti", zapisala je Isidora Sekulić. To nije odijelo nego ulična reklama. Koja viče: Kupujte isključivo Crnogorce, oni su vam najsolidiji, najtrajniji, najudobniji, i najjeftiniji gospodnji proizvod. Ovamo - ručka u kući nema, a ovamo - vas u srmi i u zlatu, povazdan raspravlja sa stotinjak istih takvih on: "Falim te, Bože, oće li Kinez udarit Rusu iza leđa?" Znaš li da je Đukanović devedeset i šeste, kao premijer, rekao članovima svog kabineta: "Hoću da Vlada izgleda evropski". Te riječi su izišle iz usta suštog, stopostotnog, u Papama bićićerog Crnogorca koji zna, a to je znanje posisao s majčinim mlijekom, da je od svega najvažnije kako njegova Vlada izgleda! Nego možda je sve to skupa previše zaguljeno da bih ti ovako s nogu, na ulici, mogao objasniti. Bolje je da čuješ jedno malo zbitije: svojedobno, Jevrem je u svom stanu imao zvonce: priča s nama, i odjednom - uzme ono zvonce, pa njime zatrese; kad evo ti njegove žene Kaće: "Šta je, kneže?" To nikad neću zaboraviti. To zvonce, kojim Jevrem od svoje kuće i svoga života pravi pozorišnu predstavu. Odjednom, Kaća više nije njegova supruga, nego - igra ulogu supruge: "Izvinite, kneže?"

"Boga ti, kako to pričaš o Jevremu?" - iščuđava se moj prijatelj. "Što?" "Pa, majku mu, ipak je Jevrem, u ovom ratu, važne i krupne stvari uradio. Napisao. Rekao." "U to nema nikakve sumnje. Sve što je Jevrem od Konavla naovamo, pisao i govorio o nama, Crnogorcima, a boga mi i o njima, Srbima, to je odlično. Ali ne valja - Jevrem! Nikad nije ni valjo. Jevrem je - rekao bi Andre Žid - sujetan, prevrtljiv, sebičan, lažljiv, ohol, licemjeran, uobražen, jednom riječju - pravi književnik!"

A ja bih dodao: i pravi Crnogorac.