Prema novom Zakonu o krivičnom postupku, koji je donijela Skupština SRJ i važi od 28. marta ove godine, optuženi kome se za dvije godine od dana podizanja optužnice, ne donese presuda mora biti pušten na slobodu. Ova zakonska odredba do potpunog je apsurda dovela, već odavno kao farsu prepoznatljiv, sudski procec protiv Nebojše Ranisavljevića optuženog za ratni zločin protiv civilnog stanovništva počinjen nad devetnaest putnika otetih iz voza na pruzi Beograd - Bar u stanici Štrpci 27. februara 1993. godine.

Pet i po godina pošto je uhapšen, i nakon što ga ni jedan od dvadesetak saslušanih svjedoka na suđenju koje, uz duže prekide, traje skoro četiri godine, nije prepoznao kao otmičara ili direktnog krivca za zločin - i sam Ranisavljević u očima javnosti dobija lik još jedne od štrbačkih žrtava. Njegovo puštanje na slobodu ne traže samo plemenske skupštine u Crnoj Gori i udruženja ratnika, već su se za slučaj Ranisavljević (ranije nazivan"slučaj Štrpci") zainteresovale i mnoge humanitarne i organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava.

- Sudsko - politički proces

Zanimljivo je da se u tumačenju novog Zakona o krivičnom postupku slažu advokati jedne i druge strane. Jednodušni su u ocjeni da bi Ranisavljević morao biti pušten iz pritvora. Prema tumačenju Velije Murića punomoćnika rodbine putnika otetitih iz voza, kao i prema tumačenju Gorana Krasića, advokata Nebojše Ranisavljevića, optuženi bi svoju odbranu trebao da nastavi sa slobode.

"U Članu 25 Zakona o vodjenju krivičnog postupka sve je jasno. Prvostepena presuda nije donesena i Ranisavljević treba biti pušten", kaže Murić. "Sve drugo osim puštanja na slobodu predstavlja flagrantno kršenje Zakona", kategoričan je i Krasić. Predsjed-nik Višeg suda u Bijelom Polju Dr Vukoman Golubović, medjutim, odbacio je tu mogućnost pozivajući se na završne i prelazne odredbe novog Zakona. "Puno je lica koja se nalaze u pritvoru više od dvije godine koja su optužena za najteža krivična djela, i zato bi pravu pometnju moglo da izazove njihovo puštanje na slobodu. Zato je Zakon i predvidio da se u tim slučajevima primjenjuju rokovi iz starog Zakona", kaže Golubović.

A stari Zakon zapravo i nema rokove, već se optuženi može držati u pritvoru praktično doživotno, što bi u Ranisavljevićevom slučaju, izgleda, po Sud bilo najkorisnije rješenje. Usput, iako svakim danom sve manje, moglo bi to biti i, koliko - toliko, politički profitabilno za aktuelnu crnogorsku vlast, koja ovaj slučaj neprestano drži na oštroj granici izmedju sudskog i političkog procesa.

U oktobru 1996. godine, kada je Ranisavljević uhapšen (mada je on u sudnici ustvrdio da ga je kidnapovao crnogorski DB u Republici Srpskoj) sve je izgledalo mnogo drugačije. "Demokratska, reformska i prema svijetu otvorena Crna Gora" tada je sasvim "transparentno" pokazala da je raspoložena za sudjenje ratnim zločincima, i dakako, za saradnju sa Haškim tribunalom. Pretpostavlja se da su od tada do danas haški tužioci više puta ponavljali crnogorskim dužnosnicima da oni takvih kao što je Ranisavljević mogu da "nahvataju" u svakoj kući u Republici srpskoj, odbijajući njihove predloge da preuzmu Ranisavljevića. Imala je Crna Gora, treba se podsjetiti, u svojim rukama i Milana Lukića, ali se, sasvim ispravno, izračunalo da je Ranisavljević znatno lakši za manipulisanje.

Onda su zaređala predizborna sudjenja. "Uoči parlamentarnih izbora je uhapšen, sudjenje mu je započelo uoči vanrednih parlamentarnih, pa uoči predsjedničkih, pa uoči lokalnih izbora u Podgorici i Herceg Novom, i sada će Sud da talasa ovim sudjenjem narednih deset godina", kaže Šefko Alomerović predsjednik Sandžačkog helsinškog odbora za ljudska prava.

- Kuhinja Dobrice Ćosića

Advokat Fonda za humanitarno pravo Dragoljub Todorović kazao je da dosadašnje sudjenje Neboji Ranisavljeviću, a prevashodno njegovo priznanje (koje je pred sudom opovrgao) nedvosmislno ukazuje na njegovu krivicu, ali i na činjenicu da je otmica putnika iz voza u stanici Štpci izvedena unaprijed pripremljenom akcijom organa Republike Srbije i Jugo-slavije u saradnji sa organima Republike Srpske.

"Poslednji sudski pretresi donijeli su puno činjenica zbog kojih sve više vjerujem da je Šefko Alomerivić, koji tvrdi da je sve smišljeno u kuhinji Dobrice Ćosića, bio u pravu. Svi zločini koji su činjeni u Sandžaku zbili su se upravo u vrijeme kada je Ćosić bio predsjednik Jugoslavije. Tada su se desili i Štrpci, i Bukovica i Sjeverin, i mnogi drugi zločini, kao i koncentracija vojske u tom kraju. Sve to navodi da je Ćosić imao tu "fiks" ideju da destabilizuje Sandžak. Što se štrbačkog slučaja tiče, indikativna je činjenica koju su ustvrdili svjedoci milicioneri, da je u njihovom patrolnom listu pisalo da se omogući asistencija Vojsci Republike Srpske prilikom intervencije hapšenja njihovih dezertera, što je i iskorišćeno prilikom otmice gradjana SRJ muslimanske nacionalnosti. Svjedoci su ukazali i na to da je i prije otmice u vozu vršeno legitimisanje putnika, a takodje da je u njemu bilo puno policajaca koji su bili pasivni posmatrači otmice", kaže Todorović ukazujući na još jedan od političkih i, svakako, zločinačkih slojeva slučaja Ranisavljević.

Sloj po sloj, dan po dan, sve je jasnije da je (i pod grubom pretpostavkom da je učestvovao u otmici) Ranisavljević bio samo sitna i nebitna figura, i kao dobrovoljac u Vojsci Republike Srpske, i kao optuženi u slučaju štrbačkog zločina. "On je jedan mali pion, koga su uhvatili da mu sude kako bi prikrili one glavne", kaže Milka Zuličić, majka otetog Zvjezdana. Pion ili žrtva, ili i jedno i drugo ...

Sead Sadiković