U zemlji gdje ljubitelji filma aplaudiraju Radovanu Karadžiću,
gdje poetski duh obilježava domet "Oćemo li moj đetiću zapjevati
Karadžiću", gdje se pravoslavlje budi pjesmom "Romanijo,
goro nad gorama, sačuvaj nam brata Radovana", prirodno je smijati
se vicu o čovjeku koji žali što mu je umrla žena, jer to znači glas
manje za njegovu partiju.
I u Holivudu i u bioskopskoj sali "18. septembar" u Nikšiću,
bosanski film "Ničija zemlja", ovogodišnji dobitnik Oskara
za najbolji strani film, zaradio je aplauze. Bili su, istina, malo
različiti. Nikšićka publika aplaudirala je kad su se na platnu pojavili
kadrovi sa žrtvama bosanskog rata i kad se pojavila slika Radovana
Karadžića.
Iako radovanje tuđoj nesreći i glorifikacija čovjeka optuženog
za ratne zločine ne spada u red stvari kojima bi se valjalo ponositi
- takvi smo i to nije ništa novo u Nikšiću. Slična stvar desila
se i za vrijeme projekcije filma "Nož", što govori da
je riječ o činjenici koja se, izgleda, ne mijenja.
Vesna Milović, klinički psiholog, u razgovoru za "Respekt"
kaže da takva reakcija publike očekivana i da je riječ o ksenofobičnom,
agresivnom i rigidnom ponašanju sa paranoičnim crtama ponašanju
koje može pojaviti kao posljedica rata.
"Posrijedi može biti Kainov kompleks, pod kojim se u socijalnoj
psihologiji podrazumjeva činjenica da su upravo grupe ljudi, među
kojima su razlike male, u stanju da razviju najviše mržnje i uzajamne
destruktivnosti", objašnjava Vesna Milović i, u pesimističnom
viđenju cijele stvari, citira Iva Andrića koji se pita: "Da
nije duh većine balkanskih naroda zauvek otrovan i da možda nikada
više neće moći ništa drugo do jedno: da trpi nasilje ili da ga čini?".
Vesna Milović podsjeća da je pripadnost grupi bazična ljudska potreba:
"U slučaju da se pojedinac osjeća uplašeno i nezaštićeno, on
će nekritički birati grupe koje su sumnjivog moralnog profila".
Na pitanje da li ovakva ponašanja mogu nestati sama po sebi i vremen-om
ili im je potrebno pokloniti posebnu pažnju, psiholog Milović je
rekla: "Na ovaj način saznajemo da je osjećanje mržnje još
uvijek intezivno prisutno kod nas (naročito kada je grupa u pitanju),
a treba učinite sve da momenat mržnje ne bude potisnut i sakriven,
već treba raditi na tome da bude prevaziđen".
Vladimir Popovac, profesor sociologije, povodom aplauza Karadžiću,
takođe kaže da se takvo što može smatrati očekivanim. Po njegovom
mišljenju, uzroci se mogu naći u prisutnosti epske svijesti kod
stanovni-štva sa ruralnim profilom, koje seš slabo privikava i snalazi
u gradu, i ima jaku potrebu za epskim junakom. A kako je, kaže Popovac,
lik Radovana Kara-džića već prisutan u guslarskoj poeziji (treba
obratiti pažnju na stih iz guslarske pjesme novijeg datuma, "Oćemo
li moj đetiću zapjevati Karadžiću"), očekivano je da je tom
epskom liku, poklonjen aplauz.
O potrebi za epskim likom Popovac kaže: "Naše je društvo zapravo
političko ili čak partijsko društvo, koje se našlo u vremenu tranzicije,
za koju se pretpostavljalo da je pravolinijski put. Pokazalo se,
ne samo da put nije pravolinijski, nego da je čak i izgubljen, a
onda nije neobično ni da kod ljudi postoji osjećaj izgubljenosti.
Zato se javlja potreba za vođom, aut-oritetom, junakom i epskim
likom".
Popovac je na pitanje - da li masa sama izgrađuje svoj politički,
moralni ili neki drugu stav - rekao da sama masa ne proizvodi političko
mišljenje već to čini politička elita, a da se masa tu ponaša poput
sunđera koji, uvučen u posudu sa vodom, prima dio sadržaja iz posude.
"Na taj način, čovjek u ovom društvu prestaje da razmišlja
u svoje ime, razmišlja onako kako razmišlja partija, postaje, čak
i u egstencijalnom smislu, partijski čovjek u partijskom društvu",
objašnjava Pupo-vac i, kao ilustraciju, pominje vic o čovjeku, koji
žali što mu je umrla žena, jer to će biti glas manje za njegovu
partiju.
Još je nešto u Crnoj Gori zabilježeno. Popovi srpske pravoslavne
crkve, pred svojom bogomoljom u Podgorici, lani su, za Blage dane,
tanko popijevali: "Romanijo, goro nad gorama, sačuvaj nam brata
Radovana".
Mržnja kao sredstvo jednom može imati imati oružje, drugi put pjesmi
ili aplauz. Puška se, nekako, čovjeku može oduzeti, ali - šta sa
pjesmom i aplauzom?
Vladimir Kosić
|
