Program
 
Struktura
 
Istorijat
 
Liberali u Parlamentu
 
Liberali u Republickoj Upravi
 
Liberali u Lokalnoj Upravi
 
Zene Liberali
 
Mladi Liberali
 
Mitinzi
 
Izdavastvo
 
Foto Arhiva
 
Postavite Pitanje
 
Anketa
 
LSCG za vasu stranicu
 
Vasa Pisma
 
LSCG Shop
 
Linkovi
 
Arhiva
 
Liberali u Dijaspori
 
 
     

Br. 2, 05.04.2002 god.

Retorika mržnje
Ljubi zločinca svog
Pise: Vladimir Kosić

U zemlji gdje ljubitelji filma aplaudiraju Radovanu Karadžiću, gdje poetski duh obilježava domet "Oćemo li moj đetiću zapjevati Karadžiću", gdje se pravoslavlje budi pjesmom "Romanijo, goro nad gorama, sačuvaj nam brata Radovana", prirodno je smijati se vicu o čovjeku koji žali što mu je umrla žena, jer to znači glas manje za njegovu partiju.

I u Holivudu i u bioskopskoj sali "18. septembar" u Nikšiću, bosanski film "Ničija zemlja", ovogodišnji dobitnik Oskara za najbolji strani film, zaradio je aplauze. Bili su, istina, malo različiti. Nikšićka publika aplaudirala je kad su se na platnu pojavili kadrovi sa žrtvama bosanskog rata i kad se pojavila slika Radovana Karadžića.

Iako radovanje tuđoj nesreći i glorifikacija čovjeka optuženog za ratne zločine ne spada u red stvari kojima bi se valjalo ponositi - takvi smo i to nije ništa novo u Nikšiću. Slična stvar desila se i za vrijeme projekcije filma "Nož", što govori da je riječ o činjenici koja se, izgleda, ne mijenja.

Vesna Milović, klinički psiholog, u razgovoru za "Respekt" kaže da takva reakcija publike očekivana i da je riječ o ksenofobičnom, agresivnom i rigidnom ponašanju sa paranoičnim crtama ponašanju koje može pojaviti kao posljedica rata.

"Posrijedi može biti Kainov kompleks, pod kojim se u socijalnoj psihologiji podrazumjeva činjenica da su upravo grupe ljudi, među kojima su razlike male, u stanju da razviju najviše mržnje i uzajamne destruktivnosti", objašnjava Vesna Milović i, u pesimističnom viđenju cijele stvari, citira Iva Andrića koji se pita: "Da nije duh većine balkanskih naroda zauvek otrovan i da možda nikada više neće moći ništa drugo do jedno: da trpi nasilje ili da ga čini?".

Vesna Milović podsjeća da je pripadnost grupi bazična ljudska potreba: "U slučaju da se pojedinac osjeća uplašeno i nezaštićeno, on će nekritički birati grupe koje su sumnjivog moralnog profila". Na pitanje da li ovakva ponašanja mogu nestati sama po sebi i vremen-om ili im je potrebno pokloniti posebnu pažnju, psiholog Milović je rekla: "Na ovaj način saznajemo da je osjećanje mržnje još uvijek intezivno prisutno kod nas (naročito kada je grupa u pitanju), a treba učinite sve da momenat mržnje ne bude potisnut i sakriven, već treba raditi na tome da bude prevaziđen".

Vladimir Popovac, profesor sociologije, povodom aplauza Karadžiću, takođe kaže da se takvo što može smatrati očekivanim. Po njegovom mišljenju, uzroci se mogu naći u prisutnosti epske svijesti kod stanovni-štva sa ruralnim profilom, koje seš slabo privikava i snalazi u gradu, i ima jaku potrebu za epskim junakom. A kako je, kaže Popovac, lik Radovana Kara-džića već prisutan u guslarskoj poeziji (treba obratiti pažnju na stih iz guslarske pjesme novijeg datuma, "Oćemo li moj đetiću zapjevati Karadžiću"), očekivano je da je tom epskom liku, poklonjen aplauz.

O potrebi za epskim likom Popovac kaže: "Naše je društvo zapravo političko ili čak partijsko društvo, koje se našlo u vremenu tranzicije, za koju se pretpostavljalo da je pravolinijski put. Pokazalo se, ne samo da put nije pravolinijski, nego da je čak i izgubljen, a onda nije neobično ni da kod ljudi postoji osjećaj izgubljenosti. Zato se javlja potreba za vođom, aut-oritetom, junakom i epskim likom".

Popovac je na pitanje - da li masa sama izgrađuje svoj politički, moralni ili neki drugu stav - rekao da sama masa ne proizvodi političko mišljenje već to čini politička elita, a da se masa tu ponaša poput sunđera koji, uvučen u posudu sa vodom, prima dio sadržaja iz posude. "Na taj način, čovjek u ovom društvu prestaje da razmišlja u svoje ime, razmišlja onako kako razmišlja partija, postaje, čak i u egstencijalnom smislu, partijski čovjek u partijskom društvu", objašnjava Pupo-vac i, kao ilustraciju, pominje vic o čovjeku, koji žali što mu je umrla žena, jer to će biti glas manje za njegovu partiju.

Još je nešto u Crnoj Gori zabilježeno. Popovi srpske pravoslavne crkve, pred svojom bogomoljom u Podgorici, lani su, za Blage dane, tanko popijevali: "Romanijo, goro nad gorama, sačuvaj nam brata Radovana".

Mržnja kao sredstvo jednom može imati imati oružje, drugi put pjesmi ili aplauz. Puška se, nekako, čovjeku može oduzeti, ali - šta sa pjesmom i aplauzom?

Vladimir Kosić




vrh


Copyright © Liberalni savez Crne Gore, 2003