Međunarodna zajednica je ograničila suverenitet Srbije i Crne Gore, dajući sebi mogućnost dominantnog uticaja na buduća politička zbivanja. Očigledna nezrelost i neznanje političkih i intelektualnih elita pred izazovima nastalim poslije pada Berlinskog zida, doveli su Srbiju i Crnu Goru u ovakav položaj.

Sporazum u Beogradu koji je odredio novu državnu zajednicu Srbije i Crne Gore logičan je epilog dvanaestogodišnje promašene politike koju su vodile vlasti ovih republika. Dakle, završeno je pakovanje bivše, velike Jugoslavije. Izuzev Slovenije koja je pokazala civilizacijski iskorak u odnosu na svoju južnoslovesku braću, sve bivše republike SFRJ se, sasvim s razlogom, nalaze u direktnom ili posrednom protektoratu međunarodne zajednice.
Slovenija je na pragu EU, sa uspješno dovršenom tranzicijom, jakim državnim institucijama, visokim demokratskim standardima, efikasnom tržišnom ekonomijom. Slovenija je bila ta koja se zalagala za ukidanje štafete i kulta ličnosti J. B. Tita, preciznije, za radikalni raskid sa komunističkim sistemom u SFRJ, ali je, u to vrijeme, dobila samo sankcije na svoje proizvode iz Srbije i Crne Gore.

Hrvatska se, poslije dobijanja nezavisnosti i nacionalnog zanosa usljed pobjede u ,, domovinskom,, ratu, našla u surovoj post-tuđmanovskoj eri. Međunarodne institucije, prije svih MMF, radikalnim rezovima pokušavaju spasti što se spasiti može u razorenoj ekonomiji usled negativne tranzicije, što je, između ostalog, i posljedica kobne Tudjmanove opsjednutosti granicama Velike Hrvatske. Sva snaga demokratske ,, šestorke,, nije bila dovoljna da se Hrvatska oporavi od negativnih trendova , te je me-djunarodna zajednica morala pritegnuti konopce i natjerati hrvatsku vladu na bolju saradnju sa Haškim Tribunalom. To je za nacionalni ponos Hrvata bilo bolno, gotovo koliko reformska ekonomska politika za njihov svakodnevni život.

Bosna i Hercegovina i Kosovo su pod direktnim protektoratom, jer je usled ratova, prisustvo međunarodnih mirovnih snaga jedini garant mira i njegove stabilnosti. Makedonija je u sličnoj situaciji, sa neizvjesnim epilogom krize koja je počela u jesen 2001.g.

Na kraju ovog kratkog presjeka, dolazimo do Srbije i Crne Gore i već pomenutog sporazuma o budućim osnovama nove državne zajednice. Dakle, u sporazumu se međunarodna zajednica pominje kao svjedok u liku gospodina Solane, ali i kao arbitar u eventualnim sporovima oko sprovođenja sporazuma. S obzirom da su Srbija i Crna Gora direktno vezane za finansijsku pomoć od EU i SAD-a, uloga arbitra dobija na posebnom značaju, koji mnogo više liči na protektorat.

Promjena vlasti u Srbiji 5. oktobra je bila tektonski poremećaj, naravno pozitivan, za političku sliku u regionu. Ipak, uprkos velikim naporima međunarodne zajednice, prevashodno SAD-a, koji velikim dijelom stoje iza ovih promjena, nova politička elita je i dalje u bitnoj korelaciji sa starim režimom. Naravno, više ne u političkom pogledu, ali, svakako, da u finansijskom. Evidentno je da su djelovi ratno profiterskog kapitala, izraslog na prljavom finansiranju rata u bivšoj SFRJ, iznutra srušili Miloševićev režim, uviđajući da je upravo Milošević, koji ih je stvorio, najveća prepreka za opstanak njihovog prljavog novca. Milošević je to kasno uvidio i smijenio Jovicu Stanišića, svog do tada svemoćnog šefa SDB-a, koji je bio siva eminencija finansjske olig-arhije Srbije. Početak zaokreta protiv Miloševića desio se u jesen 1996., nakon demonstracija opozicije zbog Miloševićeve krađe na lokalnim izborima. Da li je slučajno, baš u tom trenutku, dio DPS-a na čelu sa Đukanovićem i Marovićem okrenuo svoju politiku protiv Miloševića? Da li je Maraš stvarno sam mogao da promijeni volju glavnog odbora DPS-a, pošto je na prvom sastanku ogromna većina podržala Momira Bulatovića. Jaka srpska UDBA, koja je drmala Balkanom, nije mogla da sačuva Momira Bulatovića, t.j. mirno je posmatrala kako Maraš mijenja političku volju glavnog odbora DPS-a. Odgovor na pitanje - kako je došlo do toga - je jasan: Đukanoviću i Maroviću, u sukobu sa Bulatovićem, glavnu pomoć je pružio upravo Jovica Stanišić i finansijska ratno profiterska oligarhija, koju je u političkom životu Srbije reprezentovao Milorad Vučelić.
Ako znamo da je međunarodna zajednica morala izabrati manje zlo i srušiti Miloševića, sasvim je logično da je morala sebi omogućiti određene poluge moći, znajući da je jedna ovakva država uvijek potencijalna opasnost za mir i stabilnost i eventualnu saradnju sa međunarodnim kriminalom i terorizmom. Iz tih razloga, međunarodna zajednica je ograničila suverenitet Srbije i Crne Gore, dajući sebi mogućnost dominantnog uticaja na buduća politička zbivanja.Očigledna nezrelost i neznanje političkih i intelektualnih elita pred izazovima nastalim poslije pada Berlinskog zida, doveli su Srbiju i Crnu Goru u ovakav položaj.

Kada je riječ o crnogorskoj nezavisnosti, koje je direktno bilo povod za pravljenje sporazuma, moramo napomenuti par bitnih stvari.

Gospodin Đukanović je, poslije pobjede nad Bulatovićem, mogao krenuti u sveobuhvatne reforme, ali to nije uradio. Namjerno je i pitanje nezavisnosti samo simulirao preko velikog dijela nevladinog sektora koji je služio kao propusni ventil za politiku Vlade RCG. Đukanović, do 5. oktobra nikada javno nije pomenuo nezavisnost, ali mu je promjenom vlasti u Be-ogradu sužen manevarski prostor, te je morao preko noći napraviti zaokret i promijeniti političku retoriku od demokratske Crne Gore u demokratskoj Jugoslaviji ka nezavisnoj Crnoj Gorei. Namjerno je pomenuta riječ retorika, jer su i Đukanović i glavni ideolog njihovog DPS-a Svetozar Marović bili glavna opstrukcija kako demokratiji tako i nezavisnosti. SNP im je bio odličan alibi u vrijeme vlasti Miloševića.

U posljednjih godinu dana sve maske su pale. Dakle, priča o nezavisnosti Crne Gore i fingirano zalaganje za nezavisnost bili su samo kupovina amnestije kako za Đukanovića, tako i za Marovića. Cijena je bila - prodaja Crne Gore i njene šanse za nezavisnost. Afera "Nacional" i mnoge dr-uge koje su mogle biti otvorene, govorile su o cjenovniku za ukid-anje svih šansi crnogorskoj nezavisnosti.

Naravno, ostaje da se vidi sljedeći potez Marovića koji zadovoljno trlja ruke iza leđa, već dobro potrošenog političara Đukanovića. Da li Marović ponovo traži novog političkog partnera? U svakom slučaju, ovoga puta će, ipak, za sve morati biti konsultovan gospodin Solana.

Saša Marković