Čovjek koji razmišlja o nagomilavanju novca, ne može da shvati umjetnost, ne može da shvati nešto što obogaćuje na način koji nije njegov o Njihovi slikari su ona četvorica koje znaju kroz nindža kornjače o Oni iz prvih redova uopšte ne gledaju predstavu. Oni su tu za kamere, poziraju. Njih pozorište u suštini ne interesuje o Postoji jedna ekipa kritičara, pozorišnih i likovnih, koji pričaju laži. Ne može biti dobar kritičar neko ko za godinu dana otvori trideset izložbi i za svaku od njih ima jedan šablon o U svijetu postoje pošteni ljudi, koji kažu - ja ne znam, pomognite mi. Ovdje svi kažu - ja znam najbolje.


Može li se "u pristojnom društvu" u Crnoj Gori govoriti o perspektivi mladog umjetnika?

Ovdje ništa ne finkcioniše. Možeš ti da radiš ma šta, ali ti se ne nadgrađuješ. Za ljude je najbitnije da cirkulišu. Ti ovdje ne možeš da dobiješ vizu, ne možeš da zaradiš pare da odeš, da vidiš. Ovdje se mladi ljudi satiru. Uništava se kreacija. Ako, na primjer, bilo gdje u svijetu, radiš performans, postoje ljudi koji ti to omogućavaju, ulažu, znaju da prepoznaju kvalitet, ako ga ima. Ovdje te gledaju kao budalu. Kao - što će ovaj umjetnik, makni mi ga tamo.

Zašto je to tako?

To je teško pitanje. Svi ti ratovi i uopšte, posljednjih deset godina, svakako su uticali na ovo što se događa. Ipak, mislim da smo, u suštini krivi mi, koji nećemo da se borimo, da guramo naprijed. Lako je upirati prstom i tražiti krivca za situaciju koja je nikakva, ali, daj da pokušamo da to promijenimo. Mislim da je Crna Gora veoma plodonosan prostor. I istorijski je tako. Imamo, recimo, jednu Marinu Abramović, svjetski priznatog umjetnika sa Cetinja. Ali, ona je otišla. Mnogi ljudi su morali da odu odavde. Svi koji su ostali, zaboravljeni su. Nije nam kriva ni Evropa, ni Amerika, ni Srbija, krivi smo samo mi. Ovdje je uništena svijest o kulturi, o lijepom.

Šta je to, zapravo, uništeno?

Nikšić je poslije rata bio fin grad - postojalo je pozorište, ljudi su bili fini, nosili su šešire, pozdravljali jedni druge. Bila je dobra atmosfera, postojao je lijep život. Industrijom, modernizacijom, na naš način, uništena je kultura. To je odraz čovjekove gluposti. Posljednjih deset, dvadeset godina, sve je uništeno. Oni su potisnuli normalne ljude.. Onih koji su bili tu i držali tu kulturu, sad nigdje nema. Nikšićka gimnazija, u ex-yu priznata škola, zamijenjena je domom revolucije. Uništena je struktura, finih, normalnih ljudi. Bukvalno je uništena, maknuta.
Na kraju su se pojavili neki novi ljudi, neki novi bogataši, neobrazovani ljudi. Na važna mjesta došli su oni koji su uspostavili sistem - para sve vrti. Čovjek koji nema pojma, otvori galeriju. Ljudi koji nemaju pojma uzimaju pozorište.

U razgovorima koji bi trebali imati veze sa kulturom, u Crnoj Gori se redovno govori o "urbanom".

Kad čovjek dođe iz Nikšića i vidi Podgoricu, grad koji se razvija, pita se što je sa njegovim gradom, u kojem se ništa ne gradi. A onda, kad malo bolje pogledaš, vidiš tu čuvenu Hercegovačku ulicu, i skontaš da je to samo fasada - sa druge strane su straćare, smeće. Ne postoji ozbiljan arhitektonski projekat velikog grada. Prave nefunkcionalne kuće, koje su, isto kao oni sami - prevara.
Ne možemo pričati o urbanom na takav način. To je nametnuti sleng. Ti si kao urban, a nijesi. Nametnuti su poremećeni kriterijumi, čak i kad je riječ o oblačenju, frizurama, automobilima. Kao proizvod, imamo uniformisane ljude. Oni su onda, ustvari ,totalno ruralni, a kažu da su urbani. Kako kriterijume mogu da nameću oni što nijesu prošli ni srednjoškolski rok end rol, nijesu nikad ni razmišljali o tome?

Reklo bi se da to nije naš jedini problem sa kriterijumima.

Zna se ko i kako uspostavlja kriterijume. Njihovi slikari su ona četvorica koje znaju kroz nindža kornjače. Oni nam nameću kriterijume, oni govore koja je slika dobra, a koja nije, koja predstava valja, koja ne, ovaj koncert može da ide, ovaj ne može. Može Ceca, ne može LTJ Bukem. Ne dešava se ništa. Ne možemo pričati o pojmu urban, kad u Podgoricu, glavni grad, nikad nije došao nijedan ozbiljan svjetski bend, nijedan ozbiljan dj. Ne možemo da pričamo jedno, a radimo drugo. Da se hvalimo kako smo napravili čudo, kako napredujemo, a ništa se ne dešava.

Istovremeno se na sve strane govori o "događajima".

Kad otvoriš "Vijesti", sve cvjeta, sve ide, sve je krenulo. Ustvari, sve je velika laž - ništa ne mrda, ništa se ne dešava. Mi smo zapravo, negdje uništeni. Mladi ljudi su sistematski uništavani, godinama i sad je, naravno, ljudima problem da krenu, da naprave nešto, da neko ispliva. Samo, problem je i u njima. Moraš se žrtvovati. Ako imaš cilj, moraš ga ostvariti, bez obzira na prepreke. Makar te niko ne shvatio.

Poremećeno se odrasta. Kad sam ja bio u srednjoj školi, konsantno sam pokušavao da stvorim neki bend, da se nešto radi, da kupim neki novi album, da čujem nešto novo. Danas toga nema. Ljudi su u nekom letargičnom stanju, samo se spava. Spavanje, alkohol, droga, sex, opet spavanje. To nije život. U međuvremenu, nađu neki posao koji ih smara, koji nije kreativan i tako se vozaju godinama i na kraju - što si napravio - ništa ? Nema nikakvih novih iskustava, ne vidi se svijet, nema što da ih ispuni.

Kako ti izgleda ovdašnja publika, koja bi, u nekoj verziji, trebala biti, ne samo neko kome se prikazuje umjetničko djelo, već i neko ko u njemu učestvuje.

Kod naše publike postoji problem neznanja, neobrazovanja... Bilo što da napraviš, nađeš čovjeka koji će da te ishvali, da kaže da si najbolji mladi umjetnik. Pokupiš neke ljude od kojih ćeš dobiti aplauz, onda se kaže - ovo je nešto dobro, ovo je nešto novo. Tako je i sa predstavama. Oni iz prvih redova uopšte ne gledaju predstavu. Oni su tu za kamere, poziraju; oni su, kao, u kulturi.
Plaćene su im te karte, kad se predstava završi, ona je naravno, odlična, izuzetna... a njih pozorište u suštini ne interesuje. Nametnuto je da visoko društvo, elita, mora da ide u pozorište, kopira se neka engleska, francuska elita... Njih, zapravo, to ne dotiče. Ne može ih ni doticati, kad se ti ljudi bave novcem, kad su oni bolesni. Ne mogu njih da interesuju lijepe stvari, neke fine stvari, kultura. Čovjek koji razmišlja o nagomilavanju novca, ne može da shvati umjetnost, ne može da shvati nešto što obogaćuje na način koji nije njegov. Oni tamo stoje kao marionete.

Što je još veća tregedija, takvi su i kritičari. Ne može svaka predstava biti dobra, ne mogu sve izložbe da budu dobre. Ja ne znam kako se to uopšte dešava. Od pedeset predstava, samo je jedna dobra, od sto izložbi, samo dvije valjaju. Mi smo u povoju i zbog toga je sve što ponudiš dobro. To je nemoguće.
Postoji jedna struktura umjetnika koja kreira, oni se vrte. Oni su postavljeni kao kriterijumi, lažni kriterijumi ali ljudi vjeruju u to. Sve je to nametnuto, a sav je problem u tome što je ovdje svijest čovjeka uništena. Niko ne razmišlja svojom glavom. Razmišljaju tuđom glavom, jednom glavom, koja nemeće, daje uslove, utvrđuje kvalitete. Ona postavlja kriterijume.

Zar to ne bi trebao biti posao kritičara?

Kod nas postoji ekipa kritičara, pozorišnih i likovnih, koji pričaju laži. Ne može biti dobar kritičar neko ko za godinu dana otvori trideset izložbi i za svaku od njih ima jedan šablon, svaki put govori istim rječnikom, koji je sam ustanovio. Kad su podebno nadahnuti, naprave malu oscilaciju, gore-dolje, eventualno primijete na slici kobinovanu tehniku, ubace nekoliko stranih termina i to je to. Oni su tu, na tim pozicijama, dobro im je, pišu neki tekst, imaju neku kintu od toga i ne oslikavaju pravo stanje stvari. Malo sam puta, možda čak nikad nijesam, primijetio da neki kritičar, ili nazovi kritičar, uđe u suštinu problema tvoje slike, ili performansa, predstave.
Uvijek samo ide tim ustanovljenim jezikom - trta-vrta - priča neku priču, samo da bi bila ispričana, da bi te ishvalio. Onda ljudi vjeruju tome. Vrlo je mala grupa ljudi koji su osjetljivi, koja kapira tu stvar. Ona bi trebala da promijeni ovo stanje, ali ne može, jer je mala i jer je teško.
Teško je, jer treba ovih devedesetpet posto ubijediti, ili ih maći. Oni su ustoličeni, a ovi drugi su uništeni. Postavlja se pitanje, kako uništiti tu lažnu ekipu, koja koči promjene. Proces koji bi vodio do promjena je dug, teško da će se uopšte desiti.

Ima li u Crnoj Gori povlaštenih i onih drugih umjetnosti?

Pozorište je povlašteno. Ali to nije otkad je ovaj ministar, nego otkad je otvoreno Crnogorsko narodno pozorište. Privilegovanje jedne umjetnosti znak je neprosvijećenosti, neozbiljnosti, nekulture. Ministar kulture koji je glumac, samo je još više doprinio tome. To je od onoga "da bi Podgorica bila veliki grad, treba da postoji pozorište" i sva sredstva su gurnuta u njega.
Silom na sramotu hoće da naprave predstavu, dovode ljude, hoće da urade neku produkciju, ulaže se gomila novca. Došlo je do toga, da ako hoćeš ikad da vidiš pare od likovne umjetnosti, moraš da radiš scenografiju. Na drugoj strani, kod likovnih umjetnika, imamo problem ateljea, problem galerija, problem izložbi.

Mi konstantno odbacujemo najvjednije što imamo. Kvalitetni ljudi su opasni za ekipu, koja je lažna. Zato te odmah skrajnu, da ne smetaš. Po tradiciji, trebalo bi najviše ulagati u likovne umjetnike jer Crna Gora ima svjetski priznate likovne umjetnike. Nema nijednog svjetski poznatog glumca ili muzičara.
Ali, ovdje se likovna umjetnost, jedino po čemu smo slavni, nimalo ne njeguje. Umjesto da su privilegovani, studenti likovne akademije imaju užasne probleme, čak i sa smještajem. Ateljei su u fazi raspada, hladni su.

Pozvan si na ovogodišnji Cetinjski bijenale.

Bio je raspisan konkurs. Selektori biraju ljude koji će da se pojave. Dolaze neki ruski istoričari umjetnosti, razni stranci i, naravno, ljudi odavde. Njih je najmanje. Mislim da je upravo trebalo staviti akcenat na ljude koji su odavde, na ljude sa akademije.Ove godine sam prvi put pozvan na bijenale, možda zbog nekog mog angažovanja, ali ja mislim da je bilo još mnogo ljudi koji su imali što da pokažu.
Vrlo je malo prostora za tu manifestaciju, koja je jako ozbiljna, koja je na evropskom nivou i koja je naša. Trebalo je to proširiti na čitavu Crnu Goru. Jedina dobra stvar u tome je što je ministarstvo konačno odlučilo da da dio novca za taj događaj. Opet, trebali su da daju novac i prije dvije godine, pa prošle godine, a sve je ostalo samo na priči. Ovo je trebalo da bude drugo bijenale. Znači, ovo nije bijenale, već, ne znam, kako se to zove, kuatronale ili tako nešto.

Prošle godine si, u okviru "Lanca otkrivanja", napravio performans u Domu revolucije u Nikšiću.

Mislio sam da to uradim i bez "Lanca otkrivanja". Dom revoluije mi je ispred kuće. Pored njega prolazim svaki dan, bode mi oči onakav - velik i zapušten. Bio je, inače, zamišljen da parira nekom velikom evropskom centru. I mogao bi, da nije ostao nedovršen. Htio sam da nekako animiram taj prostor, da uđem i njega, da i sebi postavim pitanje - šta, kako s tim? Onda sam uletio u priču, koja je sociološka, politička koja je povezana sa stanjem u Nikšiću, državi...
Tema tog projekta su prostori i objekti koji nemaju pravu funkciju, moje ragovanje na njih. Dopao mi se taj prostor, zbog nevjerovatne zapremine, akustike, oblika. Bila je to priča o oslobađanju ljudi, od kreatora koji je zarobio ljude u Domu revolucije i koordinira čitavu situaciju. Postoje ljudi koji koordiniraju situaciju u državi, institucijama, koji imaju moć i zarobili su ljude. Taj projekat je priča o preuzimanju moći. Na videu je bio majmun, koji je vlasnik tog prostora i tih ljudi. Htio sam, jednostavno, da kažem - daj da skinemo te maske, da srušimo tog majmuna.

Kakve su šanse da Crna Gora sad da neke nove, svjetski priznate, umjetnke?

Ne znam, ušao sam skoro u jedan atelje gdje se crtalo. Izgledalo mi je mnogo neozbiljnije nego što smo mi radili. Zapravo, bilo mi je uniformisano. To je takođe nametnuto. Ljudi danas imaju potrebu da što prije budu moderni. Ja sam na prvoj godini iscrtavao obrve i trepavice da bi provalio sjeneke, konture, da bi, konačno, shvatio da dvije linije možda mogu da pokažu karakter čovjeka.
Kad sam prije pola godine bio tamo, oni su radili nekako šablonski. Sve mi je bilo isto. Moraš da prođeš neki pravilan put do crteža. Ako ga dobro ne istražiš, to se kasnije vidi. Odlaskom u druge tehnike rada, ne može se sakriti nesavladani crtež.

Koliko, po tvom mišljenju, umjetnost i društvo zavise jedno od drugog?

U Crnoj Gori ne postoji svijest o umjetnosti, koja ozdravljuje, opominje, utiče, preporađa. U normalnoj državi umjetnost je nešto čime se predstavljaš, bez umjetnosti nema ni države, nema ničega. Ako si umjetnik, dato ti je nešto što treba da se cijeni, osjeti i njeguje. Mi to ovdje to šamaramo - aj ti bježi, ti si budala. Umjetnost bi trebala biti najznačajniji faktor koji formira svijest ljudi.
Ako imaš pozorišta, ako postoji balet, ako ljudi vole da idu na izložbe, da slušaju muziku, svijest im se mijenja. To im oplemenjuje život. Kad ljudi nemaju odnos da prema umjetnosti, moraju biti osakaćeni.

Problem je što ne postoje mali centri - skupimo se nas pet i imamo svoju produkciju, i naša je stvar čime ćemo da se bavimo - hoćemo li da radimo muziku, ili da slikamo ili da miksamo sve to. Da postoji, recimo, u Podgorici deset tih manjih centara, produkcijskih kuća, da postoje u Nikšiću, na sjeveru, po cijeloj Crnoj Gori, mogle bi se umrežiti i stvoriti strukturu koja bi vremenom postala jaka.
Onda ne bi bilo frke sa zvaničnim institucijama koje ne funkcionišu. Tu se vraćamo na problem letargije, anemije kod ljudi koji nemaju osjećaj da se bore za nešto, da bi mogli da urade nešto. To je kod ljudi uništeno. Zatrovani smo dobro. Ja mislim da smo mi dobro, dobro obolio narod.

Postoji li izlaz?

Kreativni rad je jedini način da ostaneš normalan. Jer, nije lako biti normalan, u ovakvoj sredini, gdje ti neprestano ne daju, lome te... Sve je pogrešno. U svijetu postoje pošteni ljudi, koji kažu - ja ne znam, pomognite mi. Ovdje svi kažu - ja znam najbolje. Ako mu kažeš da ne zna, odmah se uvrijedi. Namještaju se poslovi drugovima, iako oni ne znaju to nešto da rade. Onda dobiješ to da se svi poltronišu za posao.

Treba stalno nešto da se dešava, izložba, performans, predstava, dobar dj. Mora da se okreće. Jedan događaj u pola godine, kratkog je efekta. Sve je pitanje volje, ako je tvoja potreba jaka, ako imaš volju da nešto nađeš, vidiš, čuješ, ta je volja jača od njihove volje da ti zabrane.

S.P.