Nova klasa, nikla u njedrima ratova, ekonomsku moć, evo, uspješno transformiše u - društvenu. Prvo smo ih gledali kao privide sa zlatnim sindžirima i razdrljenim košuljama, onda su tutnjali kraj nas novim limuzinama, mogli smo ih primjetiti dok nadgledaju kako im niču bijeli dvori - logično je stepenište da na putu pune dominacije društvom zagospodare - medijima. Nemojte da se pravimo da ne vidimo: najmoćniji među njima već su investirali mukom stečeno - kako treba. U medije, u razglašavanje svoje moći kao duštvene vrijednosti.

Zazirem od skupova posvećnih novinarima i novinarstvu u Crnoj Gori. Nikako poslije nijesam načisto - imamo li mi to viška pameti pa je ispucavamo u prazno, možda viška vremena pa ga liframo uživajući u čarima dangubice, ili, ipak, ponavljanjem znanih stilskih figura, već priznajemo: složila su se vremena tako da izlaza za sebe i svoju profesiju ne vidimo. Zato i ne pokušavamo da formulišemo suštinska pitanja novinarstva u Crnoj Gori na rješiv način.

Za takvo "formulisanje" potrebna je zavidna doza hrabrosti. To obavezuje na nekoliko međusobno veznih koraka: inventar fakata, suočavanje s njihovim uzrocima, i akciju da se oni usklade sa ciljem koji želimo postići.

Moderno crnogorsko društvo nema šansi da nastane ako se ne stvore stabilni sistemski uslovi za zasnivanje i održivost slobodnih medija. Korak dalje - pošto su danas ta dva procesa nerazdvojiva - savremena država Crna Gora neće postojati, niti ima ozbiljnog smisla da postoji, ako javni poslovi u njoj ne budu pod kontrolom javnosti.

Kažem slobodnih medija, a pri tom, prije svega, mislim ekonomski isplativih medija. Novina, Radio i TV- stanica, koji na regularan način mogu izdržavati sami sebe i biti isplativi njihovim osnivačima.

Sve je kod nas na samrti komunizma krenulo naopačke, pa je,u međuvremenu, izokrenuta i naša logika. Počeli smo praviti nezavisne medije usprkos stvarnosti, usprkos objektivnim šansama da uspijemo. Bila je to nužna cijena. Ali, prihvatiti da je "herojsko" sinonim za slobodno novinarstvo - danas znači zacimentirati poraz. To znači ne primjetiti da su, u ovih deset godina, stvoreni novi društveni identiteti, nove strukture, koje su istakle kandidaturu da postanu trajne.

Nova klasa, nikla u njedrima ratova, ekonomsku moć, evo, uspješno transformiše u - društvenu. Prvo smo ih gledali kao privide sa zlatnim sindžirima i razdrljenim košuljama, onda su tutnjali kraj nas novim limuzinama, mogli smo ih primjetiti dok nadgledaju kako im niču bijeli dvori - logično je stepenište da na putu pune dominacije društvom zagospodare - medijima. Nemojte da se pravimo da ne vidimo: najmoćniji među njima već su investirali mukom stečeno - kako treba. U medije, u razglašavanje svoje moći kao duštvene vrijednosti.

To ne bi bilo toliko strašno kad bi osnivanje i takvih medija, bilo isplativ poslovni potez. Prosto: ne otvara radionicu za obuću onaj ko uživa u modnim detaljima kondri, nego onaj ko hoće nešto da zaradi. To je zdrav motiv. Kod nas je obrnuto. Dogod su ovakvi zakoni - a Crna Gora će u dogledno vrijeme biti zemlja sa 600 000 - 700 000 stanovnika, sa zavidnim procentom nepismenih - motiv za pokretanje medija dolaziće iz nekih drugih - hajdmo reći - uzvišenih sfera.

Glasila će moći da pušta u pogon samo onaj ko bude imao dovoljno para i dovoljno interesa da na njima gubi dio kapitala. To je najbolji način da nova klasa vrati dug svom bogu tvorcu - političkoj eliti. Kad se još više oplode te dvije moći - šanse da se začne drugačiji glas u Crnoj Gori biće manje nego devedesetih. Tada ćemo još jače moći da razgorijevamo patriotiski plamen, da slavimo pregnuća vlade i vladinih svojti, ali da vjerodostojno svjedočimo o činjenicama i njihovim značenjima - teško.

- Emotivni bogalji

Novinari ne mogu proizvoditi ni nove bogataše, ni svoje poslodavce. Mogu pomoći sebi, ako kao životno pitanje nametnu temu drugačije poreske i ukupne sistemske politike, neophodne za osnivanje i održivost privatnih medija. Valja se okaniti još jedne zablude: tu bitku novinari i njihove asocijacije ne mogu sami dobiti. Bez pomoći ostalih segmenata civilnog sektora, ništa nećemo napraviti. U tom smislu, dobro je što ovakav skup organizuje Matica.

Mi nemamo, a moramo steći, iskustvo kako se planiraju demokratske institucije, kako se koordiniraju i kako usredsređuju njihove akcije da bi im, kao polugama koje se podupiru, ojačala moć. Podjela - novinari o novinarstvu, profesori o školstvu, Matica o istoriji, baštini i ne znam čemu - neinteligentna je.

Ovo sam već napisao u "Monitoru", ponoviću: za budućnost novinarstva u Crnoj Gori korisnije je promijeniti važeći obrazovni sistem, nego ispisati zakon o informisanju najljepši na kugli zemljaskoj. Društvo koje u školama proizvodi emotivne bogalje, predisponirane za predrasude, unaprijed obesmišljava posao novinara.

Isto tako, društvo koje dozvoli da ukupni status novinara, bude takav kakav je kod nas i ne zaslužuje bolje novinarstvo od ovog kojeg imamo. A, kriterijumi u crnogorskim medijima, s mjesečevim mijenama, opadaju i opasno klize prema samom dnu.

Ne zamjeram mnogo novinarima koji su se dali u službu. Ne služe oni ništa predanije no bilo koji najamnik kojeg slabo plaćaju, kojem zakidaju osigranje i staž, koji sjutra može dobti otkaz, što može propratiti mukla tišina ili, još gore, nemoćna graja prigodne solidarnosti. Novinarsko službovanje samo se bolje vidi. Jedino, zamjeram novinarima kad ovakvo stanje proglašavaju stanjem osvojene slobode. To pozlaćivanje okova je najgora vrsta podaništva, najgrdnija ilustracija umrle potrebe za pobunom.

- Privid demokratije

Nedavno sam se vratio iz SAD. Svako izbivanje iz kuće u svijet isto je što i putovanje kroz vrijeme. No, jedno je reći, a drugo osjetiti. Zapalo nas je vrijeme koje, u svom civlizacijskom središtu, obilježava moć komunikacije. I nigdje se tako ne vidi naše klaparanje kao u sferi javnosti medija.

Uživo, susret različitih vremena, izgleda ovako - Kakav imate odnos sa glasnogovrnicima vlade, skupštine, predsjednika, da li se oni pridržavaju pravila da javno mogu slagati - jednom; desi li vam se da nadležne institucije na vrijeme ne dostave sve neophodne podatke koji zanimaju javnost? Tako oni pitaju. - Ne, mi smo pošteđeni tih nevolja. Naše visoke adrese nemaju glasnogovornike, naše nadležne institucije nemaju svijest o obavezi da svaki podatak od javnog interesa učine dostupnim javnosti. Da prostiš, mi i nemamo javnosti. - To ja adekvatno uzvraćam.

Nikada mi nijesmo poveli ozbiljnu raspravu - šta zaista znači graditi društveni sistem otvoren za javno komuniciranje. Predlažem da se organizuje niz skupova o tome, da sve nevladine organizacije krenu u zajedničku akciju za otvaranje skrivenih banki podataka, i da se, kao oblik pritiska, ako bude trebalo, organizuju i ulični protesti. Zatvorenost izvora informisanja je jedno od najvažnijih izvorišta sa kojih se - prigodno prosijanim povjerljivim dojavama - napajaju paradržavni medijski paraziti.

Količina nedostupnih informacija predstavalja građevinski materijal za zidanje mistrijom moći, koja duštvene institutucije, koje bi trebale da budu prirodna spona između pojedinca i države, pretvara u goli kostur. Ni ova, i nijedna vlast u Crnoj Gori, neće začetke građanskog društva više daviti batinom i golim rukama. Smišljen je bolji plan: svo polje javnog djelovanja gotovo je prekriveno mrežom paradržavnih institucija. Njihovo je da igraju periku, da stvore privid: izdalje kad pogledaš, sve liči na pravo, buja demokratija na valove.

- Prljave ruke

Dug je naš put. Jednom će, možda, doći dani kad će i domaći politički trudbenici razumjeti da je dovoljno da se sastanu njih četvorica - bilo gdje, bilo kojim povodom - u krčmi, na plaži, u hladovinama zavičajnih krajolika - pa da o tome moraju obavijesiti medije. Sad, zamislite: ako im se omakne, pa prešute, novinari su dužni da ih, pojedinačno i kolektivno, na tenane propituju za detalje tajnovitih šaputanja. Onaj ko odbije takav tretman, samo razglašava poreskim obveznicima da mu, na narednim izborima, ne tovare breme upravljanja zajedničkim poslovima. Ovo nije bajka, stvarnost je - drugih.

A onda - da se vratimo mi Americi - nije baš ugodno gledati kako se ozbiljni ljudi tamo, iz učtivosti, pretvaraju da razumiju naše nevolje. Ne znači da je sve tamo potaman, nego je riječ o novoj, trećoj ili pedesetoj generaciji iskušenja sa kojima se oni suočavaju. Oni se bave civlizacijskim izazovima, mi civlizacijskim nusproduktima. Na vodećim Univerzitetima u SAD, studenti kritički raspravljaju o učincima pokreta za "korektnim političkim govorom". To, naravno, ne znači da su oni protiv njegove glavne tekovine - osjetljivosti na drugačije, na različito. Oni samo ispituju granice i traže nove mogućnosti potpunijeg međusobnog komuniciranja.

Kad im govorite o našem iskustvu s učincima "govora mržnje" i njegovim tekućim manifestacijama, upotrebljavate neke slične termine, ali njihov sadržaj i kontekst je neporediv.

Niko na svijetu nije dobio naše bitke, niko nije za nas prešao most, ništa nas negdje ne čeka. Ako se ne suočimo sa stvarnošću, pred nama će se, u strašnim prizorima, raspadati i ova pseudostvarnost. Dio te pseudostvarnosti je i šareniš od medija - biva, cvjeta Crnom Gorom medijski pluraralizam, kao bagremlje. To je samo replika na stanje iz devedesetih, s početka političkog pluralizma, kad je kod nas našatancovano stranaka, dosta za pola svijeta. Bar znamo: takvo obilje istoga, ništa nije smetalo da se utemelje monopoli vlasti, jači nego u komunizmu.

Privid postojanja srednje klase, privid, kakve takve, medijske nezavisnosti, još se može održavati dok pristiže pomoć međunarodne zaejdnice. I ovaj skup je moguć zahvaljujući Fondu za otvoreno društvo. Kad se povuku te fondacije, pitanje je hoćemo li moći da organizujemo rasprave da se siti - samosažljevamo. Ostaćemo sami sa domaćim vlasnicima naših sudbina, sa svim njihovim umijećima da namiruju i odrađuju svoje dugove i da nepogrješivo odabiraju među novinarima one koji umiju da služe.

Ko će se usuditi, sred blještavila salona, da prepozna nekadašnje prljave ruke; dok se bude osmjehivala našminkana stvarnost - ko će se usuditi da primijeti tamu što se se vani valja pločnicima. Sem, možda, neki budući demagozi. Samo, neki od nas negdašnjih pionira nezavisnog i antiratnog novinarstva u kutu, biće srećni ljudi - pripušteni na taj bal.

To nije neizbježna sudbina. Korak nas dijeli od nje.

Esad Kočan

Sa Okruglog stola Matice crnogorske "Mediji u Crnoj Gori - Kako do javnog dobra", održanog 26. April 2002. godine. Materjal sa skupa biće objavljen u časopisu Matica koji ovih dana izlazi iz štampe.