Od 1999. do 2002. godine, radnici "Oboda" su nekoliko puta štrajkovali, dva puta demonstrirali ulicama Cetinja i jednom blokirali raskrsnicu Cetinje-Podgorica-Budva. Imali su samo jedan zahtjev - da počne proizvodnja. Nakon vremena praznih priča, ostaje da Đukanović i ostali objasne kako je, u "vremenima razvoja i socijalne pravde", "Obod" 1988. godine proizvodio 600.000 proizvoda, 1999. godine samo 11.000, a 2001. godine nijedan.
U novinama je ovih dana osvanuo tekst kojim se najavljuje početak proizvodnje u nekad jednom od najvećih crnogorskih preduzeća - cetinjskom "Obodu". Proizvodnja će početi "najkasnije do kraja neđelje" i to u dvije fabrike, "Fabrici klasičnih hladnjaka i horizontalnih zamrzivača". Zahvaljujući tome, biće angažovano oko 500 radnika, koliko je planirano za rad u pomenute dvije fabrike. U ekonomski i socijalno uništenom Cetinju to će biti izuzetno značajno. Zvuči lijepo, samo je problem što više nije lako prebrojati - koji put.

U vrijeme kada su Mladi, Lijepi i Pametni počeli da vladaju Crnom Gorom, jedan od njih je objašnjavao crnogorskim komunistima što je prioritet zagovornika Nove Razvojne Filozofije. Milo Đukanović je u junu 1989. godine, povodom zaključaka 10. vanrednog kongresa SK Crne Gore sadržanih u separatu "SK Crne Gore i nova razvojna filozofija", rekao sljedeće: "Na programu ozdravljenja privrede mora se istrajati i po cijenu da naš mandat bude skraćen. Nebitan je kormilar. Značajno je ostvarenje ideje".
Kako su održali riječ i koliko su ostvarili svoje ideje o ozdravljenju privrede, najbolje svjedoče radnički frižideri. Međutim, zbog toga se Norfilovci nijesu nešto mnogo sjekirali, niti su vraćali ili skraćivali mandate. A, ni kormirali se nijesu mijenjali.

Na brodu, koji će ubrzo doživjeti brodolom svake vrste, jedan od kormilara nastavio da objašnjava što je zapisao u programu svoje Vlade. U aprilu 1991. godine, kao pripravnik na mjestu predsjednika vlade Milo Đukanović je boravio u "Obodu" i objasnio: "Naš centralni zadatak je zaustaviti pad proizvodnje, odnosno oživljavanje proizvodnje. I to smo tako zapisali u programu naše vlade".

Da nije jedne sitnice, ova bi izjava mogla biti i beznačajna. Naime, 1989. godine je govorio o "ozdravljenju privrede", a prilikom posjete "Obodu" 1991. godine, priča o "oživljavanju preduzeća". Za manje od dvije godine, od "ozdravljenja" se stiglo do "oživljavanja". To što su bili zacrtali, očigledno nije bilo dobro, jer je bolesnik bio sve bliži grobu.

- Strpljenje i nada

Međutim, bez obzira na to, radnicima su upućene optimističke poruke. Momčilo Dapčević, jedan od mnogih generalnih direktora "Oboda", u junu 1992. godine je procijenio: "Ja lično, bez obzira što se dešava oko nas, ne vidim vrijeme koje bi moglo da spriječi "Obod", bez obzira na moguće teškoće, čak i privremene obustave rada, da ne bude jedna solidna firma primjerena svjetskom tržištu". U decembru iste godine, u novogodišnjem intervjuu Internom biltenu, Dapčević je objasnio na čemu zasniva svoj optimizam: "Više puta sam tokom protekle godine ukazao na dvije osobine koje bi trebalo da znaju, u ovom vremenu, svi radnici Oboda. To su strpljenje i nada".

U to vrijeme, oko nas je buktao rat, a tvorevini pod imenom SRJ Ujedinjene nacije su zavele sankcije. U "Obodovom" Internom biltenu ostalo je zapisano da je sedamnaestoricu radnika "Oboda", stavljajući im glave u torbice, neko poslao da iz Mostara, preko ratnog područja, dopreme, u dvije ture, oko 11.000 kompresora. "Kao znak zahvalnosti za učinjeni podvig, direktor im je uručio ručne satove".

Nasljednik Momčila Dapčevića na mjestu generalnog direktora, gospodin Branko Vujović je u decembru 1992. godine (zadužen za prestrukturiranje u "Obodu"), utvrdio da je "vrijednost Obodove imovine toliko velika, da je radnici zaposleni u njemu ne mogu otkupiti putem svojih dionica".

Sve je pomalo ličilo na američki san, naročito ako se doda i ono što je gospodin Milo Đukanović u martu 1994. godine izjavio na sjednici Upravnog odbora i Predsjedništva sindikata "Oboda": "Znali smo da Obod ima svoju kapitalnu vrijednost, ne samo za sebe, nego za Cetinje i Crnu Goru, za razvoj tehnologije u Republici, u prvom redu".

Dakle, "Obod" je, po riječima tri stručnjaka (Đukanović, Dapčević, Vujović), preduzeće koje ima "kapitalnu vrijednost", njegova "imovina je ogromna" i "može postati solidna firma primjerena svjetskom tržištu". Trebalo je samo malo "nade i strpljenja". Još niko nije objasnio zašto to - nije tako.

- Pošto socijalni mir

Kako napretka nije bilo, počela je kupovina socijalnog mira. Posebno pred održavanje izbora. Stalno se pominjala "teška situacija", pa onda "programi izlaska iz krize". U martu 1997. godine, kada se birao novi direktor "Oboda", na sjednici Upravnog odbora tog preduzeća, čulo se da njegov program "predstavlja osnovu za prevazilaženje problema poslovanja i garantuje najbrži izlazak Oboda iz krize". Istovremeno je Upravni odbor zahvaljivao bivšem direktoru, koji je "bio veoma dobar direktor u izuzetno teškim uslovima rada za Obod". Što bi tek rekli da je ostavio preduzeće u dobrom stanju?

Propadanje "Oboda" se nastavilo. Godine su prolazile, a šanse za oporavak ovog preduzeća bile su sve manje. Međutim, pred održavanje bilo kakvih izbora, "Oboda" su se rado sjećali - od republičkih do lokalnih vlasti. Uvijek je bio omiljena igračka DPS-ovaca.

Tako smo, u aprilu 1998. godine, pred majske izbore, od tadašnjeg gradonačelnika Cetinja, gospodina Sava Parače, mogli saznati i to da je Vlada Crne Gore nesebično pomagala cetinjskom "Obodu": "Privredna situacija na Cetinju je izuzetno teška. Gotovo svi privredni subjekti, svi radni kolektivi su u izuzetno teškom položaju. U prvom redu, ovdje bih istakao "Obod" kao nosioca privrednog života ovog grada. "Obod", u kome danas radi 2600 radnika, nalazi se u dosta teškoj situaciji.

Dosadašnji rad "Oboda" isključivo je bio vezan za pomoć vlade Republike Crne Gore, koja je nesebično pomagala ovaj kolektiv, da ga spasi i sačuva. I ovih dana u vladi Republike Crne Gore vode se izuzetno žive aktivnosti kako bi se "Obod" kvalitetno i trajno sanirao, kako bi on postao ponos Cetinja i Republike". O tome da li je "Obod" saniran i sačuvan, i da li je postao ponos Cetinja i Crne Gore, nema smisla ništa pričati kada se zna da je još 1997. godine ovom preduzeću blokiran račun, što se u prevodu zove - bankrot!

- Gigant na plećima

Međutim, bilo je republičkih funkcionera i ministara koji su donekle znali stanje u "Obodu". Jedan od njih, ministar Vojin Đukanović je na sastanku sa poslovodstvom ovog cetinjskog preduzeća, na kom je bio i premijer Vujanović, 21. maja 1999., bez uvijanja, rekao: "Možemo mi pričati da su Obod, Željezara i drugi naši kolektivi veliki sistemi, ali nijesu ni jedan ni drugi. Takvi sistemi, sa takvom tehnologijom i sa takvim radom, odmah se zatvaraju"! Ovakva izjava ministra Đukanovića je uslijedila nakon izjave tadašnjeg gradonačelnika Sava Parače da je "Obod" cetinjski i crnogorski gigant. Samo je zaboravio da doda - na plećima.

Ali, ministar Vojin Đukanović ipak vjeruje u "Obod" i nudi pravo rješenje: "Jednom moramo definitivno raščistiti može li Obod tržišno da opstane ili ne. Lično sam ubijeđen da može, pod uslovom da ino-kapital uđe u Crnu Goru. To podrazumijeva da ovu politiku, koju sada zagovara predsjednik Crne Gore, podrže građani Crne Gore, a i da ima podršku Evrope". Sve se, dakle, vrti oko DPS-a i glavnog kormilara u Crnoj Gori. Kakva ekonomija - važna je podrška predsjedniku.

Na tom sastanku, premijer Filip Vujanović je objasnio: "Mislim da je vlada, prije svega, veoma kadrovski pomogla Obodu. Vi znate da je na čelu Upravnog odbora Oboda u jednom dugom periodu bio prvo ministar trgovine, pa ministar rada i socijalnog staranja, a sada starješina Zavoda za zapošljavanje. Kroz tu vrstu komunikacije, mislim da je postojala mogućnost pristupa vladi u svakom danu, u svakom satu, što se objektivno moglo koristiti i što se objektivno koristilo. Prema tome, vrlo smo često bili u prilici da, upravo zbog toga, imamo i u ministarstvu i u vladi raspravu o situaciji u Obodu i po potrebi da se Obod kroz njihovu procjenu pomogne".

Kojoj su partiji pripadali ti ministri, nije teško zaključiti. Nije zagonetka ni to kojoj su političkoj partiji pripadali i većina generalnih direktora. Da se ne zaboravi - nakon "uspješnih rezultata", direktor sa početka devedesetih, nakon odlaska iz "Oboda", postavljen je na čelo Sekretarijata za razvoj, a njegov nasljednik, prvo za ministra trgovine, pa onda na mjesto direktora Agencije za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja.

- Kad ministra zaboli duša

No, u Cetinju se desilo nešto što je malo ko primjetio. Naime, ministar finansija Miroslav Ivanišević je na zboru radnika "Oboda" 01. 10. 1999. godine demantovao svog šefa, to jeste, predsjednika vlade Filipa Vujanovića: "Nema grada, ni privrede u njemu, u kojoj je situacija tako složena kao što je to na Cetinju. Ja sam došao da vam kažem da vlada neće dozvoliti da Obod nestane. Takođe želim naglasiti da je vlada, prvi put u zadnjih sedam godina, na dnevnom redu imala stanje i situaciju u nekom od preduzeća Crne Gore.

Učinjeno je to na sjednici od 30. septembra, kada se raspravljalo o kompletnoj situaciji u Obodu". Vrlo interesantno. Predsjednik Vujanović kaže da se o "Obodu" raspravljalo u Vladi vrlo često, dok ministar finansija kaže da se o tome pričalo "prvi put u zadnjih sedam godina". Neko nije govorio istinu. Međutim, i dalje su na vlasti, pa se imaju kad dogovoriti ko je obmanjivao Cetinjane. No, možda će na to pitanje biti lakše odgovoriti kada ljudi budu pročitali kroz što je sve prolazio tih dana Miroslav Ivanišević, nekadašnji direktor "Trgoprometa" i savezni ministar zdravlja, a današnji ministar finansija u vladi Crne Gore: "Mene, kao Cetinjanina, boli muka Obodovih radnika, muka njegovih porodica, muka radnika i građana Cetinja!".

Ministrovi duševni bolovi su posebna priča. Inače gospoda iz DPS-a često pate od toga. Tako osjetljivi, umjesto sedativa u apoteci, lijek traže sudskim postupkom. Sva sreća da gospodin Ivanišević nije tražio pomoć preko suda. Radnici "Oboda" mu ne bi mogli isplatiti ništa. A oni su, zajedno sa ostalim cetinjskim radnicima, po njegovim riječima, uzrok njegove patnje.

Ministrova jeftina demagogija, ipak, nije impresionirala cetinjske radnike. Naprotiv. Jedan ga je upitao kako se usudio doći u "Obod" kad radnici mjesecima ne rade i ne primaju plate: "No, nijeste samo vi (obraćajući se Ivaniševiću i Drecunu), funkcioneri, iz Cetinja u Vladi. Imamo mi tamo Vujovića, Dapčevića, Paraču. Neka neko od njih izađe pred radnike "Oboda" i kaže što je napravio za Cetinje od kada je u Vladi. Mogu li što pozitivno reći? Po meni samo su kvalitetno doprinijeli da se pojedine firme zatvore. Ko je za sve kriv za ovako teško stanje nego svi vi zajedno?".

- Strategija praznih priča

Od 1999. godine do 2002. godine, radnici "Oboda" su nekoliko puta štrajkovali, dva puta demonstrirali ulicama Cetinja i jednom blokirali raskrsnicu Cetinje-Podgorica-Budva. Imali su samo jedan zahtjev - da počne proizvodnja. Ali, pojedini kormirali ponovo pričaju o ozdravljenju cetinjske privrede. Tako je Milo Đukanović u martu 2002. godine "podsjetio da je Vlada Crne Gore posljednjih godina u Cetinje dosta ulagala, ali da su efekti tih ulaganja izuzetno skromni, upravo zbog toga što nije bilo strategije ozdravljenja privrede".

Predsjednik Đukanović je "iznio uvjerenje da određene inicijative oko aktiviranja proizvodnje i afirmacije preduzetničke aktivnosti na novim osnovama u Obodu i Košuti nude garanciju da Cetinje pronalazi sopstvenu strategiju razvoja i da će ono biti značajan kulturni, obrazovni i diplomatski centar". Iako je predsjednik Crne Gore i DPS-a rekao da su efekti ulaganja "izuzetno skromni", njegov neuspješni kandidat za gradonačelnika Cetinja je bio iskren. "Cetinjska privreda je u kolapsu" - rekao je, istog mjeseca dr Milovan Janković.

Pred održavanje lokalnih izbora, mnogi su DPS-ovci optuživali pripadnike drugih partija za sunovrat cetinjskih preduzeća. Po sistemu -
kad nešto ne valja, evo i vama dio, "da ve častimo". Vlast, i to apsolutnu imali su u svojim rukama, a odgovornost bi da dijele?

Vremena praznih priča, ipak su, po svemu sudeći prošla. Ona vremena kad je Milo Đukanović obećavao: " "Kad pobijedi Savez Komunista, počinje vrijeme mira i slobode, razuma i demokratije, razvoja i socijalne pravde". Nakon svega, ostaje da Đukanović i ostali objasne kako je, u "vremenima razvoja i socijalne pravde", "Obod" 1988. godine proizvodio 600.000 proizvoda, 1999. godine samo 11.000, a 2001. godine nijedan?

Milorad Taki Latković

- Vojo Vujović, predsjednik sindikata "Oboda"

Kako komentarišete najavu o pokretanju proizvodnje u "Obodu"?

Vujović: Proizvodnja je nekoliko puta najavljivana, a mi nekoliko puta varani. Ne bi ni ovu proizvodnju obezbjedili, da nijesmo rekli prije nekoliko dana da ćemo izvesti radnike pred zgradu Vektre i resorno ministarstvo.

Tek poslije toga je novac stigao. Inače, Obod i dalje gubi trku sa tržištem i ide neminovnom stečaju. Ovaj pokušaj smatram još jednim eksperimentom. Javnosti je poznato da je proizvodnja trebala biti pokrenuta 07. januara ove godine. Januar je prošao, kao i februar, i mart, a proizvodnje nije bilo, jer nije bilo novca, koji je obećan.

Sad je stiglo 900.000 eura. To je za pokretanje proizvodnje u ove dvije fabrike. Iako smatramo da je ovo još jedan eksperiment, cijenimo to kao još jedan napor. Međutim, to sve kasni. Mi, radnici, štrajkovali smo da bi radili i prihvatićemo i ovaj pokušaj. Vlada ima šansu. Ovo je stari proizvodni program i ne znamo hoćemo li uspjeti proizvesti u iduća dva-tri mjeseca planiranih 20-30.000 jedinica.

Ima još nekih pitanja - da li će biti još novca, da li će se moći davati plate od ove proizvodnje, to jeste da li će se moći napraviti obrtna sredstva za nabavku reprometarijala. To je sve pod velikim znakom pitanja.Vlada je u posljednje četiri godine kupovala socijalni mir (iako je bilo bolje uložiti u neki proizvodni program koji bi nam dao perspektivu i budućnost). Mi smo to prihvatili i, nažalost, došli u situaciju da "Obod" ide pod stečaj.

Da li je najnovija priča o pokretanju proizvodnje još jedno kupovanje socijalnog mira - prije tačno godinu dana, Milo Đukanović je obećao pokretanje proizvodnje do 01. septembra 2001.

Vujović: Nažalost, možemo to tako gledati. Mi se bojimo da će ponovo biti tako. Međutim, menadžerski tim je pokrenuo proizvodnju sa nule na ovom starom proizvodnom programu. Mi tražimo kroz ovaj program da se odmah na početku uplate sredstva, pa tek onda stupi u modernizaciju "Oboda", i to do kraja ove godine. Naredne godine, mi nemamo šansu sa ovim programom. Ako to ne uradimo, odlazimo pod stečaj.

Vlada Crne Gore nikada nije imala iskrenu namjeru, bar se tako stiče utisak. Da jeste, odavno bi, kao što su rekli 1997. godine, u Obod dovela menadžerski tim, i to stranih eksperata, i dala pare za modernizaciju i investicije, što je obećao i predsjednik Đukanović 1996. godine, tada kao predsjednik Vlade. Iz njegovih usta se moglo čuti - "da Oboda nema, gradili bi ga".

To je, uz pivaru "Trebjesa", jedini proizvođač finalnog proizvoda, koji je imao perspektivu. Međutim, nije rađeno ono što je trebalo, što smo je sindikat godine tražio. Ponavljam - kupovali su socijalni mir.

Da li će radnici Oboda, ako i ovaj početak proizvodnje bude odložen, napraviti neki radikalan radnički protest?

Vujović: Ako je riječ o izlasku na ulice, moramo da vodimo računa, kao i dosad, da naši protesti ne budu ispolitizovani. To su zahtjevi socijalne kategorije. Svi zahtjevi i svi štrajkovi su bili da bi se pokrenula proizvodnja, da bi radili. Mi ćemo prihvatiti i ovaj pokušaj. Korektno ćemo odraditi, sa osnovnim zahtjevom da Obod stane na noge.

Već smo najavili da će, ako do tada ne stignu pare za modernizaciju "Oboda", u septembru biti štrajk. Mi znamo da je ovo samo premošćivanje problema. Možemo opet doći na ono staro. Naši su protesti i izlasci na ulice bili čisti, socijalnog tipa. Ovoga puta, mi ćemo ići pred mnistarstvo privrede, ispred zgrade "Vektre". Tamo ćemo tražiti uhljebljenje za dvije hiljade radnika i 5-6 hiljada članova njihovih porodica.

Ako "Obod", kao jedini privredni subjekt u gradu i jedan od najvećih u Republici, sa Željezarom i KAP-om (nažalost, mi nijesmo dobili tretman kao ta preduzeća), bude uništen, neminovan je stečaj. Istorijsku odgovornsot snosiće vlada Crne Gore i fondovi kao vlasnici.

Željko D. Vušurović