Crna Gora ima realnu šansu da postane novi "tamni vilajet" Balkana, nerazvijena zemlja poput Albanije, zavisna od strane pomoći i vodjena političkom elitom, koja bi, možda, negdje duboko u komunističkim vremenima, bila sposobna voditi - opštinu Plužine…

"Pa, što to ti radiš u Crnoj Gori, jesi li normalan?".
Ovakve riječi čovjek, koji je "toliko lud, da se u centar Praga bavi Crnom Gorom" (riječi jednoga Crnogorca) mora slušati vrlo često. Bilo da je to u cetinjskoj kafani, na ulcinjskoj plaži ili u katunu na Durmitoru. Eto - ima i ovakvih, koji smatraju da ništa nije prirodnije, nego da se svi bave Crnom Gorom, odnosno Jugoslavijom.
"Ja smatram, da je Jugoslavija centar svijeta", rekao mi je, potpuno ubijedjen u svoju tvrdnju, jedan Rovčanin na Kapi Moračkoj. Ništa novo - govori srpski, da te čitav svijet razumije. Uvjerenost u vlastitu posebnost i cjelosvjetski značaj kod Crnogoraca je prilično rasprostranjena. Posebno kod onih, koji u životu nijesu bili dalje od Niša.
Rame uz rame s tim ide uvjerenje, da je svijet, (posebno zli Ameri i švabe) odgovoran za sve nesreće, koje su ovu zemlju potrefile.

Možda su u pravu oni koji smatraju, da čovjek mora biti lud da bi se bavio Crnom Gorom. Ili zemlja u kojoj me je hapsila Vojna policija, zemlja u kojoj sam, Boga zna zašto, na putu Bijelo Polje - Berane, morao, ne znam kako dugo, gledati u cijev pištolja nekog Vas-o-jevića; zemlja u kojoj je jedan cetinjski šaner zamalo silovao curu moga druga - ipak ima u sebi nešto posebno. Ima nešto, što tamo vuče čehe od 19. vijeka.

Tada su prvi moji zemljaci dolazili u Crnu Goru, oduševljeni (često potpuno nekritički) herojskim svijetom starih Crnogoraca. Tog svijeta više nema. Ostala je samo lijepa legenda. Crna Gora je tada bila zemlja u kojoj se čovjek osječao sigurnim, u kojoj je kralj Nikola zabranio ja-vno psovanje, i u čijoj prijestonici-Cetinju, nije smijelo biti ni jednoga otpatka na zemlji. Od toga, stvarno, nije mnogo ostalo, ali nešto, nešto neidentificirano i logički teško objašnjivo - ostalo je - i vuče čovjeka da u toj zemlji svake godine provede dva-tri mjeseca, da sa drugovima osnuje Udruženje prijatelja Crne Gore u češkoj, troši vreme, energiju i novac, samo da bi toj zemlji na neki način pomogao. A to nije lako.
Svako, ko hoće pomoći Crnoj Gori, mora računati sa tim, da je sve moguće. To zna svako iz dijaspore. Onaj ko sredi predsjednikovu prvu posjetu nekoj zemlji, na primjer, mora računati na to da o njegovom drugom dolasku uopšte neće biti obaviješten. Taj, ko je sredio sve živo (uključ-ujući i besplatan plac) za turističku prezentaciju Crne Gore u znač-ajnom zapadoevropskom gradu, treba da računa da će na kraju da sjedi sam u prostoru za prezentaciju, pošto su gospoda, za to zadužena, otišla u šoping. Ili - kako da se osjeća čovjek, koji preporuči svojim prijateljima da dodju u Crnu Goru a onda ih, nakon više od hiljadu kilometara i prelazaka tri granice, Crnogorci ne puste preko Debeloga Brijega, zato što je čovjek išao kolima svoga brata. Baš smiješno u obećanoj zemlji kradenih kola.

Sve u svemu, kad god pišem članak za češke novine, kad kod nastupam u radiju ili televiziji, u teškoj sam dilemi. želim da Crna Gora ima turiste, ali mogu li sa čistom sviješću preporučiti ljudima da idu dolje? U hotele bez vode, u gradove bez turističkih informacija, na plaže sa gomilom smeća? Kako ih pozvati da krenu putevima na kojima će ih policija zaustaviti pet puta za sat vremena? Kako privrednike uputiti tamo, kad im policija pravi probleme, pošto, tobož, njihovi dokumenti nijesu u redu (obično imaju saobraćajnu dozvolu pisanu na firmu, dok je na vozačkoj ime vozača, što je češto neriješiv problem)?
Malo ko može da zamisli dilemu, u kojoj se nalazim, posebno kad treba da opišem političku situaciju i opšte stanje u zemlji. Ako bi do detalja opisao taj Apsurdistan, koji ona jeste, Crna Gora bi izgubila sve simpatije. šverc cigareta, kradenih kola, korupcija, izbori na kojima glasa cura u ime sestre, gdje glasaju 17-godišnji momci, gdje se glasovi kupuju za brašno, privilegije ili pretnjom da će izgubiti posao… A, u novinama i na televiziji samo optimističke izjave poput: "Premijer otvorio novih pet kilometara seoskih puteva u opštini Bijelo Polje" (mada najvjerovatnije za novac EU) ili: "U šavnik stigao prvi veterinar" ili: "Počinje akcija čiščenja grada".

Sve se, naravno, dešava pod vladom, koja ima nadimak "reformska". I sa opozicijom, koja nema od reformi ni taj nadimak i pod kojom bi vjerovatno bilo još gore. Onda se pokaže slika totalno beznadežne zemlje ukopane izmedju dva bloka i prosječni čitalac ili gledalac se samo pita - što će još ovakvima referendum i nezavisnost? Nije takav samo glas laičke publike, i stručna javnost gleda sve više ka Srbiji, kao puno perspektivnijem partneru.
Srpske delegacije u svijetu čine uglavnom mladi, dinamični ljudi, stručnjaci, koji govore strane jezike i ostavljaju dobar utisak. Za razliku od crnogorskih političara, nova srpska elita, poput Djindjića, Labusa, Dinkića, Svilanovića itd., uprkos svim rezervavama koje prema njima treba imati, sposobna je napraviti od Srbije stratešku zemlju. Na drugoj strani, nažalost, Crna Gora ima realnu šansu da postane novi "tamni vilajet" Balkana, nerazvij-ena zemlja poput Albanije, ovisna od strane pomoći i vodjena politi-čkom elitom, koja bi, možda, negdje duboko u komunističkim vremenima, bila sposobna voditi - opštinu Plužine…

Matyáš Zrno