Br. 1, 29.03.2002 god.

"Pozorišna renesansa" u Crnoj Gori
Kad upravnik režira
Pise:

Velika pažnja uočljivog dijela medija u Crnoj Gori posvećena je tzv. 'pozorišnoj renesansi', koju, svojim nesebičnim aktivnostima, sprovodi upravnik CNP-a Branislav Žaga Mićunović i prepoznatljivi ljudi oko njega.
Svjedoci smo velikog uspjeha našeg nacionalnog teatra - koji je, evo, ovih dana svoju pozorišnu misiju širio i do bratske nam Južne Amerike, gdje je naše pozorište bilo na desetodnevnoj turneji po Kolumbiji (!). Sa ove i drugih dosadašnjih turneja - naša javnost je, pomoću medija u Crnoj Gori, bila marljivo obaviještena o svim mogućim vidovima uspjeha 'novog iščitavanja' reditelja i upravnika Mićunovića, a mnoge kritike i teatarski prikazi iz gradova i država u kojima je naše pozorište gostovalo - bili su preneseni ili citirani za potrebe naših medija.

Ipak, zasigurno nekom greškom, preskočena je jedna kritika beogradske premijere predstave Nora, koju, rediteljski smiono i nadahnuto, potpisuje sam Branislav Mićunović. Smatramo da je novinski tekst koji ovom prilikom prenosimo slučajno izostao iz naših medija, i u cilju ispravljanja nepravde i potpunije i bolje prezentacije rada našeg velikog umjetnika i upravnika CNP-a, ovom prilikom ga prenosimo, smatrajući da će izvjesni detalji iz analize ove inscenacije - bolje prikazati lik i djelo Branislava Mićunovića i prepoznatljivih umjetnika okupljenih oko njega.

Tekst je napisao prof. dr Petar Volk, jedan od najznačajnijih teatrologa velike nam bivše domovine (SFRJ), i smatramo da i zato treba obratiti pažnju na njegove birane riječi. Tekst, zbog prostora, prenosimo u skraćenom izdanju, izdvajajući najzanimljivije dijelove. Ukoliko neko bude zainteresovan da pročita ostatak - može se naći u novini Ilustrovana Politika, 12. Maj 2001. godine, broj 2208, strana 29.

NORA
pisac: Henrik Ibzen
reditelj: Branislav Mićunović
autor kritike: Petar Volk

Uništavanje pisca, komada i glumaca

Dugo smo čekali da se neko sjeti i na novi način osmisli ovo klasično delo, kakvo je komad Nora, kroz koji su prošle mnoge generacije evropskih i naših glumaca. Razumljivo je stoga da je izvođenje na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta pobudilo nadu i uzbuđenje.

Poslije izvođenja, međutim, osjećali smo se poraženim, postiđenim i povrijeđenim - jer je to bilo ravno ne samo kulturnom nego i društvenom skandalu. Ali, kako to već kod nas biva, našli su se koristoljubivi ljudi koji su i ovo proglasili uspjehom. Da to ne unosi zablude među ljubitelje pozorišta, možda bi bilo najcjelishodnije ignorisati.

Neumjesno je govoriti o umjetničkim projektima i vizijama, pogotovo što se one sve očiglednije izobličavaju ne samo u kulturni već i politički marketing. To je valjda razlog što poznati beogradski glumci, koji ne mogu, na žalost, da zadovolje svoje umjetničke ambicije na matičnim scenama, toliko hvale ove smicalice. Vrhunac tih lakomislenih igara je predstavljanje Nore Henrika Ibzena. Reditelj Branislav Mićunović je kao osnovu uzeo nekoliko fragmenata iz trećeg čina ove izuze-tne tragedije, tome dodao nekoliko replika iz drugih djelova teksta, neke su riječi i dopisane (vulgarne), a što je najvažnije: izmijenjen je smisao tog briljantno napisanog dela.

Pretpostavljalo se da je Jasmina Ranković glumica koja može da se približi Nori. Ali, ovo je daleko od svakog doživljaja, pa jedino što ona čini jeste da poništi u sebi i svaku pomisao na tragičnost lika i apsurdnost življenja u određenom društvenom ambijentu. Skoro nije viđeno ovakvo ponašanje pa je poraz bio neminovan. Slično je bilo i sa njenim mužem, koga je igrao Voja Brajović. On se zadovoljio rutinom, improvizacijom i nekom neobaveznom ležernošću, s tim da je gotovo cijelu ulogu odigrao u imitaciji, okrenut leđima publici. Zašto je to sebi dozvolio ovaj inače racionalno promišljeni glumac?

Veliki promašaj je i proizvoljnost Predraga Ejdusa, u tumačenju Rankea. Njegovo ponašanje je suprotno svemu što je pisac želio, pa deluje kao neki ostarjeli i površni zavodnik. Nasuprot njima, na drugom kraju pozornice, stajao je Kronštad u liku Baneta Popovića. Diletantska poza, dociranje, ucjene, samosažaljenje, ali pravog izraza nigdje. Najsmješnije je što se ovdje kao majstor scenskog pokreta nalazi Sonja Vukićević. Tehnički egzibicionizam i muvanje oko pepeljare!

Kad sve to vidite, pitate se šta je režija onda činila: uništavala pisca, komad i najzad glumce. Kako da se niko od njih ne pobuni protiv ovog scenskog samonegiranja? Zbog para su izgleda svi obnevidjeli. Sve je to toliko jadno i izvan domena umjetnosti da postavlja neka druga pitanja, posebno etička. Ko ima pravo na zloupotrebu? Ne ponovilo se!