Niti riječi, niti zapanjujuća drskost u vidu logistike, nijesu mogli odnijeti prevagu nad komemorativnom atmosferom koju je sa sobom nosio taj četvrtak. Ako je zadovoljstvo dominantan osjećaj koji je naš predsjednik imao prilikom potpisivanja sporazuma, onda mi u stvari i nijesmo bili na istoj strani.

Savezna Republika Jugoslavija je svoju napaćenu dušu ispustila u noći između 13. i 14. marta. Taj desetogodišnji državno-pravni provizorijum, na nebo su, iz stanja kliničke smrti, odaslali oni isti koji su održavanje u životu ostatka lešine, nekoć najače balkanske države, predstavljali svojim narodima (crnogorskom i srpskom), državnim i ekonomskim optimumom.
"Ni mlađeg mrca, ni manje žalosti", moglo se čuti na Cetinju tog 14. marta, na isto toliko celzijusovih. Sa nadom da su se Gospodari naših sudbina na dostojan način oprostili od svog čeda (noćno bdijenje i sve drugo što u tim prilikama sleduje) moglo se otići na ispijanje prve jutarnje kafe.

Međutim, priči tu nije kraj. Da će se noć koja je sobom nosila zadah truleži završiti isto takvim kompromisom nijesmo očekivali. Ono, nije da nijesmo, ali sami smo se dali prevariti. No, o tome neki drugi put...

Što se zapravo desilo? Previđajući sklonost tog tužnog skupa ka nekrofiliji, nije nikakvo čudo što je već istog jutra svjetlost dana ugledalo (tamo) njihovo novo čedo. S obzirom na šarolikost i broj učesnika u tom političkom orgijanju, stvorenje je na svijet došlo degenerično i do zla Boga kilavo. A uz sve to, čudovište bijaše i dvoglavo. Stoga je i dobilo i primjereno ime: Srbija i Crna Gora.

Sasvim dovoljno da vam prva jutarnja presjedne, ili da jednostavno odustanete od nje. Poslije dugačkog prebiranja po kanalima TV i radio stanica dočekasmo i konferenciju za novinare koju je upriličio Gospodar lično.

Niti riječi, niti zapanjujuća drskost u vidu logistike, nijesu mogli odnijeti prevagu nad komemorativnom atmosferom koju je sa sobom nosio taj četvrtak. Ako je zadovoljstvo dominantan osjećaj koji je naš predsjednik imao prilikom potpisivanja sporazuma, onda mi u stvari i nijesmo bili na istoj strani. Tog dana ruke je zadovoljno trljala neka druga Crna Gora. Ona desetaračka.

Džaba nam i monetarna i carinska, i neznam kakva sve ne, vrsta samostalnosti. U Beograd je predsjednik otišao da se izbori (ajde da ne cjepidlačimo) ne za samostalnu državu, već za ono što je nesporno obećao. A to je referendum! Pa onda, kom opanci, kom obojci!!! Zato je morao imati malo više razumijevanja za emotivnu reakciju "njegovog" puka na Cetinju, kada je bez borbe (čitaj: referenduma) izgubio i posljednju šansu za Državu!

Antibiotik u vidu preporuke da sačekamo par dana, da emocije splasnu, da pristignu ozbiljnije analize potpisanog sporazuma, jednostavno se ne da progutati. Pored ostalog, zato što bi se analize, možda, mogle usmjeriti ka novoj ambalaži, ali ka sadržaju nikako. Jednostavno, država je ista. Magla je magla.

Cetinje je te martovske večeri otišlo na počinak sa riječju "IZDAJA"na usnama. Bez iluzija da će nekog u vladajućoj nomenklaturi ubiti prejaka riječ.

"Novi dan, nova nafaka" - rekao bi narod. Ni treće jutro ne sačeka, a gospoda(r) zaključi da se narod uželio hljeba i igara. Raspisivanje lokalnih izbora došlo je kao kec na desetku.
Neko zlurad bi nevjerovatnu aktivnost ceti-njskih komunalaca ovih dana, "oživljavanje" proizvodnje u "Obodu", pokušaj regulisanja saobraćaja u gradu, te potpisivanje sporazuma o međ-usobnoj saradnji glavnog grada i prijestonice, lako mogao dovesti u vezu sa predstojećim izborima. Ovako, ostaje nam da sačekamo prve detonacije sa puta Cetinje - Milovo Selo - Nikšić čija izgradnja (započeta u prošlom vijeku) tapka u mjestu. Tad će nam sve biti mnogo jasnije.

Tanušnu nadu da je možda, ipak, o Cetinju moguće pisati, a da to ne bude u prošlom vremenu, ovih dana, i to samo zbog toga što je stranac, dao nam je jedan Turčin. Gospodin Husein Alpetkin je autor slogana ovogodišnjeg Cetinjskog Bijenala koji bi trebao početi u junu. U riječi "MOŽE", kao tipičnom cetinjskom odgovoru na pomalo izlizano pitanje "Kako si? ", čovjek je prepoznao Ono Nešto što ta riječ valjda uistinu znači! Optimizam ili Nada, može biti, nije daleko od pravog značenja.

S tim što gospodin Husein Alpetkin ne zna da kod Gospodara & svite "MOŽE", obično bude "MOŽE TO I GORE".

K. Ž.