Nagađalo se "kome pripadaju", "ko ih je spremio", "čiji su". Sve kod nas mora biti nečije, instruirano, izmanipulisano... Razumijevanje za autentične građanske akcije ne postoji, one su nam nešto strano... Taman koliko i samo građansko društvo.

ReAkcija je nastala 14. marta, samo nekoliko sati pošto je obznanjeno da je predsjednik Republike potpisao sporazum za koji nije imao nikakva ovlašćenja i čijim usvajanjem će biti prekršen Ustav i pravo građana Crne Gore da odlučuju u kojoj i kakvoj državi će živjeti. Nekoliko revoltiranih aktivista organizovali su se, odlučni da pokažu da u ovom društvu još ima svjesnih građana koji imaju hrabrosti i znanja da se usprotive flagrantnom kršenju najvišeg pravnog akta.

Prva akcija je bila okupljanje pred zgradom Mila Đukanovića, predsjednika Crne Gore, koji je iz Beograda u Podgoricu donio "Polazne tačke za preuređenje odnosa Srbije i Crne Gore". Kao dio podsjećanja na brojne izjave koje je Đukanović davao i nekoliko dana prije potpisivanja Sporazuma pripadnici ReAkcije su ostavili pred zgradom "UN rotirajući škanj i stolicu". Iako se nije našao nijedan političar da to saopšti građanima koji su ih birali i koji su im vjerovali, za pomen po svoj prilici sahranjenom Ustavu paljene su svijeće.

Više od stotinu ljudi stajalo je u znak građanskog protesta i građanske neposlušnosti. Dijeljene su i kopije Ustava sa označenim stavom 3, člana 2: "O promjeni državnog statusa, oblika vladavine i promjeni granice ne može se odlučivati bez prethodno sprovedenog referenduma građana", uz pitanje - da li će građani Crne Gore moći da odlučuju o manje bitnim stvarima kada im je ovo Ustavom zagarantovano pravo tako brutalno uzeto. Zaposleni u zgradi u kojoj stoluje predsjednik okupljene su pozdravljali sa odobravanjem, ali im se nijesu pridružili. Nijesu pobijedili strah.

Na ovom skupu bili su neki, ne pretjerano poznati, mladi ljudi. Intelektualci i istaknuti javni radnici, poznati analitičari, ovog puta su uz nekoliko izuzetaka ostali nijemi. Podijeljena su mišljenja o medijskoj propraćenosti ove akcije. Ako se uzme kvantitativna dimenzija, činjenica je da je ReAkcija dobila i prostor i vrijeme u medijima. Sa one druge, kvalitativne strane, bio je uočljuv pokušaj da se akcija na neki način etiketira i da se tako umanji njena vrijednost. Nagađalo se "kome pripadaju", "ko ih je spremio", "čiji su". Sve u našem bolno podijeljenom društvu mora biti nečije, instruirano, izmanipulisano...Razumijevanje za autentične građanske akcije ne postoji, one su nam nešto strano... Taman koliko i samo građansko društvo.

Nekoliko dana nakon toga, ReAkcija je građane pozvala na novo okupljanje gradjana, podsjećajući da se "u reforme ne može ići preko zgaženog Ustava i prava građana". Aktivisti ReAkcije takođe su, u svom saopštenju, ukazali: "Ovdje više nije važno naše političko opredjeljenje, nacionalna pripadnost, starosna dob, niti obrazovanje, već da hoćemo i da možemo da se borimo za svoja prava, Ako to sada ne uradimo, ako sada ne pokažemo da postoji u Crnoj Gori glas slobodnog građanina, da li ćemo sjutra biti u stanju da sačuvamo neko drugo pravo, da budemo istinski građani, a ne sredstva u rukama onih koji politiku doživljavaju kao zanat, odvojen od morala i etike, a sve nas kao pokorne podanike?". Protest je ovog puta bio pred zgradom Skupštine.

Simbolika je jasna. Narodni poslanici su na taj način trebali čuti i glas svog naroda. Građani su ostali bez ikakve podrške narodnih poslanika. Ni zlokobno crno platno dugačko desetak metara na kojem je bilo ispisano: "USTAV? CRNA GORA? GRAĐANI?" nije privuklo pažnju onih koji su se u taj ustav, u tu Crnu Goru u te građane kleli, pozivali i u ime kojih su sticali profesionalnu i ličnu slavu, korist... Marko Uljarević, portparol ReAkcije je okupljenima pročitao pismo upućeno poslanicima.
Srđa Brajović, jedan od aktivista pročitao je poruku slobodnom crnogorskom građaninu... I ponovo se vraćamo na ista pitanja: Koliko su poslanici saslušali ove mlade ljude? Koliko su oni važni? Koliko su njihove akcije bitne? Može li ReAkcija nešto promijeniti?

Odgovor na sve to vjerovatno je najbolje sažet u ciničnom plakatu koji se mogao vidjeti na skupu:

A, NEMOJ SAD...
A, MOŽDA NIJE DOBRO...
A, [TO ]E VAM TO...
A, IMA KO DA MISLI O TOME
A, SAMO DA JE MIR...
A, BI]E BOLJE...
3 + 3 + 3 i još 3...

ŽIVOT PROĐE!!!

Poznavaoci ovdašnjih prilika, kao i građani Crne Gore, sigurno će shvatiti gorčinu ali i istinitost koju nosi ova poruka...

U teoriji o nevladinim organizacijama nalazimo da one nastaju kada se organizuje grupa ljudi sa zajedničkim problemom radi njegovog rješavanja. Nakon ispunjenja svoje misije mogu prestati da postoje kao organi-zovana grupa ili postaviti sebi novu misiju.

Iz saopštenja ReAkcije se čita da je njihova misija borba za poštovanje Ustava Republike Crne Gore i zaštitu Ustavom garantovanih prava gradjanima ove zemlje. Da li će i kada svoju misiju ispuniti, isuviše je smjelo predviđati imajući u vidu generalno nizak nivo političke kulture u Crnoj Gori, nezrelost i nekompetentnost politickih elita.

Igor Jovanić