U poplavi izjava poslije potpisivanja ugovora u Beogradu, najdalje od istine je izjava Dragana Šoća: "Ovako smo mogli odmah nakon pada Miloševića". Šoć misli da je Milo Đukanović mogao pristati na federaciju još u jesen 2000.

Na prvi pogled, izjava Dragana Šoća je potpuno tačna. Đukanović je obećao Zapadu demokratsku Crnu Goru u demokratskoj Jugoslaviji. Demokratska partija socijalista i Đukanović su izašli na izbore 1998. na toj plaformi, a nekoliko mjeseci prije pada Miloševića, Đinđić i Vujanović su se dogovorili kako da preurede Jugoslaviju. Logika Dragana Šoća je potpuno na mjestu: "Ako je demokratska federacija bila dogovorena prije pada Milosevića, čemu je trebalo izgubiti osamnaest mjeseci". Svejedno, teško da neka izjava može biti dalja od suštine stvari, kao što je slučaj sa ovom.

Kao prvo, sve Đukanovićeve izjave prije pada Miloševića bile su zasnovane na uvjerenju da se režim u Srbiji neće izmijeniti još dugo. Uz takvu, kako se pokazalo, pogrešnu pretpostavku, lako je bilo davati obećanja o nekakvoj dalekoj budućnosti. Ona su ionako bila namijenjena ušima Zapada. Apsolutna kontrola Crne Gore, kao sopstvenog feuda, bila je i ostala Đukanovićeva stvarna politika. Priče o demokratiji, federaciji sa Srbijom, reformama, pa čak i protivljenje Miloševiću, bile su samo kozmetički ustupak novoj političkoj realnosti, u kojoj je Miloševićev režim bio u rapidnom slabljenju.

Zapad je, do pada Miloševića, podržavao Đukanovića, odnosno, glumio da vjeruje da je Đukanović napravio nešto na putu demokratije i reformi, samo zato što mu je borba protiv Miloševića bila apsolutni prioritet. Zato se okretala glava pred Đukanovićevim švercom, korupcijom, stanjem u državnim i 'nezavisnim' medijima… Naravno, to su Đukanović sa DPS-om, SDP, NS i kompletna garnitura takozvanih nezavisnih intelektualaca, tumačili kao vjerovanje Zapada u Đuka-novićeve demokratske potencijale. Nažalost, svojim držanjem u to vrije-me, i SDP, i NS i svi ostali navijači i simpatizeri Đukanovića pokazali su da nemaju nikakve predstave o tome kako treba da izgleda prava demokratizacija i prave reforme.
Ironija je da je, nakon Miloševićevog pada, Zapad od istog Đukanovića doživio da se protivi njihovom cilju - federaciji Srbije i Crne Gore. No, to je samo ironija, ništa više. Zapad je, pokazalo se, s pravom vjer-ovao da će na kraju, s manje ili više poteškoća 'ućerat Đukanovića u brazdu'. Znajući Đukanovićevu prošlost, ne čudi samouvjernost Zapada u tom pogledu. Ako ne čudi samouvjerenost Zapada, svakako čudi sljepilo velikog dijela crnogorske elite. Ona nije primijelila ko je Đukanović, gdje njegova politika vodi i, konačno, koliko je on i po karakteru i po prošlosti punoj kompromitujućih političkih epizoda podložan pritiscima.
Đukanović osamnaest mjeseci nije gubio vrijeme, nego se očajnički bori. Doduše, dobio je mnogo manje od očekivanog. Sporazum jeste i njegov poraz ili, preciznije, ozbiljan udarac Đukanovićevim, nadamo da od Crne Gore napravi svoj doživotni feud. Nadajmo se, na dobrobit Crne Gore, da će se sporazum pokazati politički fatalnim za Mila Đukanovi-ća, za njegove snove o sopstvenom feudu i za njegov korumpirani, kriptokomunistički režim.
Postoji još jedan, mnogo važniji, razlog - zašto federacija nije bila moguća u oktobru 2000. Iako je Milo Đukanović službeno govorio da je za demokratsku Crnu Goru u demokratskoj Jugoslaviji, on je bio izab-ran glasovima pristalica nezavisne Crne Gore. Naravno, da to postigne, trebalo je prikazati njegovu oficijelnu retoriku kao trik kojim on na mudar način, uz velike lične žrtve, kupuje vrijeme do postizanja 'pravog' cilja tj. nezavsnosti. Dakle, u oktobru 2000. njegov najveći problem je bio kako prodati federaciju crnogorskim glasačima. Nije mogao reći: 'Ja sam vas obmanjivao svo vrijeme. Ono što su vam ulični udbaši pričali, da ja imam nekakav tajni plan o otcjepljenju, da radim mudro na nezavisnosti - nije tačno. Tačno je ono što govori Sveto Marović. Naši potezi vode demokraskoj Crnoj Gori u demokrats-koj Jugoslaviji'. Ovo "demokratskoj" je diskutabilno, ali ovo Crnoj Gori u Jugoslaviji sigurno nije.

Dakle, što je DPS u tom tren-utku mogao napraviti? častan čovjek bi izašao na televiziju i rekao: 'Lagao sam vas. Dajem ostavku'! Siguran sam da niko nije ni pomislio da Đukanović to može učinjeti. On se odlučio na dva, međusobno kontradiktorna, smjera djelovanja. Pokušavao je da privoli, prisli ili podmiti liberale, jedine independiste koje nije već kontrolisao, da ovjere njegovu prevaru. Za to je trebalo poj-ačati independ-ističku retoriku, što je kulminiralo promjenom programa DPS-a. DPS je oficijelno postao partija koja se bori za nezavisnu Crnu Goru. (Kao da je DPS ikada ozbiljno shvatao svoj program.) Ta pojačana independistička retorika je, manje više, izazivala nedoumicu kod crnogorskih glasača. Oni vrše pritisak na liberale pitajući: 'što vi oćete? Pa evo je Đukanović rekao -referenduma će sigurno biti. A, čuste li što je Miško Vuković rekao? A, čuste li kako Milo napade Koštunicu'? Liberali su pravilno procjenjivali Đukanovićeve namjere. To, doduše, nije bilo teško, jer DPS retoriku nijesu pratili konk-retni politički potezi i akcije. Samo mjesec dana pošto su zvanično postali independisti dpsovci su bili protiv zakona o referendumu koji daje Crnoj Gori šansu za nezavisnost. Zalagali su se da ostane zakon kojim Koalicija Zajedno za Jugoslaviju može bojkotom srušiti referendum.

Paralelno je Đukanović pokušavao da snizi očekivanja crnogorskog bloka. Pošto je retorika već bila određena. Ostalo mu je da se izgovara da ima jaku opozicija u okviru DPS-a. Otud izmišljeni sukob sa Marovićem. Ono što je Marović zborio, to je bila stvarna politika DPS-a, ono što je Đukanović zborio je bilo obmanjivanje birača. Ostale su mu, naravno, i konstantne ankete, procjene itd. da crnogorski blok slabi. U želji da se prevare glasači da su liberali krivci za to, dodalo bi se da independistički blok slabi zbog nejedinstva. A, crnogorski blok, ako je uopšte slabio ( jačao sigurno nije), slabio je zbog naopake politike DPS-a i korumpiranosti Đukanovićevog režima. I, konačno, ostalo mu je da, kao i uvijek, podiže tenzije prema srpskom bloku i održava vještačku podjelu. U tome mu je KZZJ obilato pomagala. Bolje reći, djelovali su si-nhrononizovano.

Kao svaka kukavica koja se nađe u situaciji iz koje se ne može izaći na bezbolan način, Đukanović je čekao da se sitaucija sama od sebe riješi. čekao je nakakvo čudo. Onda je čudo došlo u obliku Solane. Koliko god je Solana prekratio Đuka-novićeve trenutne probleme, kreirao je nove, veće za istog Đukanovića. Glasači, konačno, shvataju da je on politički prevarant. Teško da će ga, ovoga puta, spasiti medijsko - policijska kampanja. Izgleda da Đukanović to još ne shvata. Ne shvata da je, politički govoreći, smrtno pogođen. Dok Đukanovićeva agonija ne završi, neće biti boljitka za Crnu Goru. Do sada, u trinaest godina koliko je u vrhu crnogorske politike, Milo Đukanović nije napravio ništa što se nije pokazalo kao nesreća za crnogorske građjane. Nadajmo se da će ovoga puta smoći snage da pobijedi svoj kukavičluk i prekrati muke i sebi i Crnoj Gori. U sličnoj situaciji Milošević nije imao snage da se povuče. I završio je u Hagu! Nadajmo se da će Đukanović, bar jednom, naučiti nešto pozitivno iz loših primjera svoga tvorca i mentora Slobodana Miloševića.

Gospodin Šoć, dakle, nije u pravu - Đukanović nije mogao pristati na federaciju u oktobru 2000. Farsa u zad-njih osamnaest mjeseci bila je neophodna da bi Predsjednik mogao reći crnogorskim biračima: 'Probao sam, ali se nije moglo više'! Ako mu povjeruju, biće to najveća pobjeda velikosrpstva od drugog svjetskog rata na ovamo. Crna Gora će, zavijek, biti posjed Srbije. Ako mu birači povjeruju, onda s pravom tako i treba da bude.