Pravno i partijsko / Respekt 10, izašao 31. Maja 2002. godine

Opet su krečili

Čak i više od slobodnih izbora i slobode štampe, pravna država je temelj prosperitnih zapadnih društava. Bez nje, teško da bi uopšte bilo moguće zamisliti funkcionalnu demokratiju. Ustav i pravni sistem su tu da ograniče i omeđe djelovanje vlasti i time spriječe njenu zloupotrebu. Jer, zloupotreba vlasti je svojstvena ljudskoj prirodi. Otuda i potreba za kontrolom onih koji je imaju. Nije pretjerivanje ako se kaže, da su razvijanje pravnog sistema i pridržavanja zakona od strane onih koji imaju vlast, bili neophodni preduslovi za pojavu demokratije. I najrazvijenija demokratija će se ubrzano degenerisati ako vlast prestane da poštuje zakon.

Program za obmanu

U SFRJ, partija je bila iznad ustava i zakona. Ne oficijelno, naravno. Pogotovo ne u poznijoj fazi komunizma. Partija je, deklarativno, gradila pravednije društvo i vodila nas u svijetlu budućnost, upravo onako kako je njen program predviđao. Taj program se daleko rjeđe mijenjao nego ustav. Bio je stalniji od bilo kojeg zakona. Komparacije radi, američki ustav, iako ima preko dvadeset amandmana, nije suštinski mijenjan više od dvjesta godina i sve to vrijeme je stožer američkog političkog sistema. Koliko je SKJ u praksi sprovela od svoga programa? Jedva išta. On je bio skup želja i obećanja, a partija nije voljela da se postignuto upoređuje sa obećanim. A, upravo na osnovu obećanog, komunisti su davali sebi pravo da budu na vlasti i pritom krše sopstvene zakone. Jer zakon, makar i komunistički, bio je ograničenje jedinom njihovom cilju – očuvanju vlasti po svaku cijenu. Program je komunistima služio za obmanu naroda i poštenijih među njima. Taman kao što sva programska opredjeljenja, uključujući i ono o nezavisnoj Crnoj Gori, služe DPS-u danas.

Partija iznad bilo koje državne institucije, iznad bilo kojeg zakona i iznad ustava je, vremenom, postala svima prihvaljiva norma. Na primjer: u intervjuu 1990., pokojni Miko Tripalo je označio, kao početak uvođenja elemenata konfederalizma u SFRJ, raspravu na republičkom kongresu partije o spoljnoj politici. Nema sumnje da je, u to doba, bilo provokativno diskutovati na kongresu Ssveza komunista Hrvatske, dio politike isključivo rezervisan za Savez komunista Jugoslavije, ali teško da je republički partijski kongres trebao biti mjesto gdje se uvodi konfederalizam. To je morao biti hrvatski Sabor. No, kako je partija bila iznad bilo kakve državne institucije, Tripalo je bio u pravu u svojoj ocjeni.

U takvim uslovima, ustavi, zakoni i poslovnici nijesu morali biti pisani da budu funkicionalni, praktični i nedvosmisleni. Partija, komiteti i Tito su bili konačni arbitri, a ne sudstvo. Bez obzira što je zakon propisivao, njihova je bila zadnja. U Crnoj Gori jedva da se išta suštinski promijenilo od toga doba. SK se danas zove DPS, nemamo Tita, a imamo Mila, a sve reforme se svode na mazanje očiju Zapadu.

Gazda se zna

Jednom kad je pao berlinski zid, komunisti su bili prinuđeni da raspišu izbore, ali dalji razvoj je tekao različito u različitim republikama. U Sloveniji, gdje je partijska država već uveliko ustupala mjesto pravnoj, uspostavljanje demokratije je išlo brzo i sigurno. Tamo je pad zida samo ubrzao autohtoni demokratski pokret. Milošević, koji u to doba kontroliše Crnu Goru, prisiljen da raspiše parlamentarne izbore, to radi kao ustupak novom duhu vremena i samo onda kad je vještom transformacijom državne uprave, medija i partije osigurao da izbori ne mogu ništa promijeniti. Teško da ih, iko upućen, može nazvati demokratskim. No, oni su poslužili svrsi, pa je Milošević mogao pokazati ‘demokratsko' lice Zapadu. Rat koji je uslijedio ničim nije doprinio napuštanju partijske i prihvatanju pravne države. Naprotiv!

Od 1997. Milo Đukanović preuzima ulogu Slobodana Miloševića. U uljepšavanju fasade režima on ide dalje od svoga mentora. Suštinski, međutim, sve ostaje isto! Vladajuća partija kontroliše cio državni aparat. Još uvijek bilo koji državni službenik ili privrednik, i gotovo svaki privatnik može egzistirati samo ako je član, simpatizer ili tajni pomagač DPS-a ili onih partija koje su njegov servis. Pomanjkanje kritičnosti prema LSCG-u diskvalifikuje od državne ili sa državom povezane službe, a užasno otežava bilo kakav privatni biznis. Demokratija se svodi na dijeljenje pozicija u državnom aparatu članovima poslušnih partija. Naravno, uvijek se zna ko je gazda. O depolitizaciji državne uprave, policije, sudstva, državnih medija itd. nema ni govora.

Druge partije u najvećoj mjeri to prihvataju kao normalno. I za njih je država partijska. Pitanje je samo kojoj će partiji ili partijama država pripadati. Nasljeđe komunizma je zaštrasujuće jako! LSCG je prilično usamljen u svojim nastojanjima da depolitizuje državni aparat i izbori pravnu državu. Sada, kada je borba za nezavisnu Crnu Goru, čije bi uspostavljane neminovno ubrzalo proces demokratizacije, izgubljenja, na svakom koraku treba insistirati na pravnom, a protiv partijskog u vođenji državnih poslova. Za liberale je insistitanje na Vujanovićevoj ostavci upravo bio dio borbe za pravnu državu. U razvijenim demokratijama, premijerov gubitak parlamentarne podrške je rutinski događaj, a ono što slijedi poznato je svakom srednjoškolcu. U Crnoj Gori se trebalo izboriti za poštovanje ustava i zakona. Čak se pokazalo da postoji velika razlika u tumačenju ustava. Nije bilo jednostavno dokazati ni što konstitiše premijerovu ostavku. Očigledno su i zakon i ustav nedovoljno jasni. U protivnom, ne bi moglo biti takvih razlika u tumačenju. Vjerovatno su ustavopisci 1992. predviđali da će partija nastaviti da bude konačni arbitar pa pretjerana jasnoća nije bila ni potrebna ni poželjna. Srećom, liberali su na kraju ipak uspjeli, ali to ne sprječava DPS i Đukanovića da pad Vujanovićeve vlade dožive kao prolaznu poteškoću i nastave po starom.

Sam sebi sagovornik

LSCG je za formiranje nove vlade predložio proceduru koja je, ne samo u skladu sa ustavom i zakonom, nego i po uzoru na zemlje sa razvijenom demokratijom. Prijedlog liberala daje skupštini mjesto koje joj pripada u parlamentarnoj demokratiji. On predviđa da Predsjednik konsultuje šefove poslaničkih klubova parlamentarnih partija. Đukanović, po starom običaju, na izgled prihvata predlog liberala, ali tako iskrivljen da se njegova suština izgubila. On, naime, poziva lidere parlamentarnih partija na konsultacije. Liberali i SNP odbijaju poziv. Neko može pomisliti da liberali cjepidlače. Sve u stilu: ‘Đukanović je, eto, prihvatio prijedlog liberala, ali nije mogao prihvatiti sve. Pa, ipak je on Predsjednik. On se pita.' Takav način razmišljanja zaobilazi samu suštinu zahtjeva LSCG-a.

Predstavnici partija u parlamentu, a ne lideri partija, su na izborima dobili mandat da odlučuju o državnim poslovima. Shodno tome, šefovi poslaničkih klubova su jedini legitimni sagovornici Predsjednika države o novom mandataru. Razgovarati sa liderima partija, koji mogu i ne moraju biti poslanici, a u slučaju DPS-a lider je sam Đukanović, znači staviti partijsko ispred pravnog. Takav format razgovora je idealan za nuđenje dijela vlasti drugim partijama u državi koju niko nema namjeru da mijenja od partijske u pravnu, ali je potpuno neprimjeren konsultacijama oko formiranja vlade koja treba da sprovodi reforme. Pogotovo što je depolitizacija državne uprave, sudstva i policije najvažnija od svih reformi. Da bi prikrio smijuriju, Đukanović pravi jedini izuzetak sa DPS-om. Pošto je on njegov predsjednik, razgovara sa potpredsjednicima.

Na žalost, većina partija je prihvatila Đukanovićev poziv, i time pokazala da politiku još doživljava na komunistički način. Vjerovatno, barem dio njih, i ne vide da time pomažu DPS-u da ne napravi suštinske reforme, nego da samo još jednom uljepša fasadu crnogorskog političkog sistema. Ti razgovori su samo detalj u golemom poslu koji se zove transformacija društva. Svejedno, oni nijesu bili beznačajni za ishod te transformacije. Oni su prvi Đukanovićev politički potez poslije, s mukom izvojevanog, pada vlade. A taj pad, izazvan gubitkom parlamentarne podrške, prvi je korak ka pravoj demokratiji. Da su svi odbili Đukanovićev poziv, to bi bio znak da ono što je započeto odlaskom vlade dobija zamah i da će sljedeći važniji korak, u pravcu stvaranja pravne države, proći bez poteškoća. Ovako, pobjeda demokratske procedure, iako znači korak naprijed, dijelom gubi značaj, zato što je naredni korak bio unazad. Nema sumnje da je Milo Đukanović to imao na umu kad je iskrivio prijedlog liberala. Želio je svima poslati poruku: “Varate se ako mislite da je pad vlade nešto promijenio. “Ja sam s DPS-om još uvijek apsolutni gazda u Crnoj Gori.” Činjenica da nije mogao odbaciti predlog liberala, nego ga samo obesmisliti, govori da je i sam svjesan da kriptokomunizam, kojem je on na čelu, još jednom mora mutirati ako želi da ostane na vlasti. Da li će DPS ponovo uspjeti u namjeri da izbjegne suštinske promjene, u prvom redu zavisi od podrške koju će liberali dobiti od onih koji su deklarativno za reforme i demokratiju.

Ivan Martinović