Kako je propuštena jedinstvena prilika da Crna Gora postane nezavisna (1) / Respekt 4, izašao 19. Aprila 2002. godine
Milošević je pao, što da se radi?
U oktobru 2000., poslije pada Miloševića, Crna Gora je imala izuzetnu priliku da postane nezavisna. Priliku kakva se ukazuje jednom u dvjesta godina! Velikosrpstvo, glavni protivnik nezavisnosti Crne Gore, bilo je na koljenima. Poslije deset godina rata, sankcija i izolacije, umjesto Velike Srbije Milošević je donio Srbima potuni poraz, osiromašenje i posvemašmnji civilizacijski nazadak. Dok su druge komunističke zemlje iskoristile tih deset godina za ekonomske i političke reforme, Srbija je bila mnogo dalje od njih nego u trenutku pada berlinskog zida.
Crna Gora je trebala pokazati da je toliko odmakla u ekonomskim reformama i demokratizaciji od takve Srbije, da je dalje ostajanje u fedara-ciji, za nju gubljenje vremena. Nikada neće biti lakše pokazati Zapadu da Srbija koči Crnu Goru nego što je bilo u oktobru 2000. Na žalost, reformisani DPS je bio proćerdao predhodne tri godine tako da je razlika bila skromna. Crnogorski režim se, doduše, distancirao od Miloševićevih zločina, ali je, isto tako, stekao reputaciju kleptokratije. Nije čudno da ta kleptokratija nije ni izbliza bila na visini istorijskog zadatka.
Uzaludne šanse
Prestiž Srbije u svijetu, u oktobru 2000, bio je nikakav. Možda malo bolji od Iraka, a možda ni to. Većina civilizivanog svijeta je doživljavala Srbiju kao zemlju koja ima želju da tlači okolne balkanske narode i koja u postizanju toga cilja ne bira sredstva. U takvim prilikama, inače teški zadatak pridobijanja međunarodnog javnog mjenja za nezavisnu Crnu Goru, bio je drastično olakšan. Zapadni političari, gotovo uvijek skeptični prema stvaranju novih država, teško da bi mogli opravdati svojim biračima protivljenje prirodnoj težnji Crne Gore da se odvoji od zemlje koja tako nisko kotira kao Srbija.
Padom Miloševića, rizik izazivanja nemira u Crnoj Gori od strane Srbije bio je potpuno uklonjen. Da stvari budu povoljnije za Crnu Goru, protivnici osamosataljenja su bili vjerni sljedbenici Miloševića do za-dnjeg trenutka. Ponovo jedna izuzetna povoljnost u, uvijek teškoj propagandnoj bitci, koju svaka zemlja na putu do nezavisnosti mora dobiti. I da budu stvari još povoljnije, srpski blok u Crnoj Gori je bio u totalnom haosu. Narodna stranka se već odavno bila distancirala od Miloševića i samim tim od SNP-a, koji je, opet, bio demoralisan Miloševićevim porazom i pocijepan svađama između Momira i Predraga Bulatovica. Pozdanih istraživanja javnog mjenja u Crnoj Gori nikad nije bilo. Ipak, masovan bojkot netom završenih saveznih izbora je ukazivao da je podrška nezavisnosti bila blizu vrhunca. Sasvim sigurno, to nije bilo 80 odsto kako se DPS hvalisao, ali teško da je bilo manje od 60, pa možda čak i 65 odsto. Dakle, u oktobru 2000 independistima se ukazala nevidjena prilika. Trebalo je samo učinjeti odlučni korak ka nezavisnosti. Upravo ono što je Milo Đukanović, svim silama, izbjegavao da učini.
Naknadna pamet
Danas, 18 mjeseci kasnije, kad je poslije usvajanja Beogradskog sporazuma u crnogorskom parlamentu, ta prilika nepovratno ispuštena, ima znaka da sve više pobornika nezavisne Crne Gore shvata i povoljnost prilike i razloge zašto je propuštena. Tako Miloš Pavićević u Monitoru broj 588 kaze: 'Bar dvije stvari su posljednjih godina ostavile poseban pečat. Prva je, svakako, propuštena šansa da se vrijeme od 5. oktobra i pada Miloševića iskoristi za afirmaciju državnog suvereniteta Crne Gore. Za to su postojali mehanizmi i nije bilo nemoguće doći do neophodnih 60-65 odsto gradjana Crne Gore koji bi glasali za nezavisnost. I drugo, da je crnogorska politička elita zaista ozbiljno krenula u taj posao, promovišući reforme, a ne braneći se od afere "Nacional", vjerovatno bi i odoljela pritisku EU i Beograda da se održi država sa Srbijom'. Dakle, nije bilo pravog pokušaja da se pridobije preko 60 odsto građana za nezavisnost, a to je broj koji niko na svijetu ne bi mogao ignorisati, a afera 'Nacional' je uzela prioritet kada ga je borba za nezavi-snost morala imati. Pavićević ne ide potrebni korak dalje. U tome nije jedinstven. Osim liberala, gotovo svi oni koji danas žale za propuštenom prilikom previđaju da se nije radilo o pogrešnoj procjeni, slučaju ili spletu nepovoljnih okolnosti. Po srijedi je bila svjesna sabotaža pokreta za nezavisnost. Po srijedi je bila brižljivo prevara koju je planirao Svetozar Marović i efikasno sproveo Milo Đukanović.
Obmanjivanje independista od strane Đukanovićevog dijela DPS-a je počelo još 1997 godine, ali ono dramatično dobija na intezitetu iza Miloševićevog pada. Do tog trenutka, Milo Đukanović je mogao obećavati međunarodnoj zajednici da će gradititi demokratsku Crnu Goru u demokratskoj Jugoslaviji i, paralelno, među independistima stvarati atmosferu da se on, doduše zaobilazno, ali vrlo mudro i vješto bori za nezavisnu Crnu Goru. Poslije pada Miloševića morao je izabrati ili jedno ili drugo. Afera 'Nacional' će po-kazati da je Đukanović, zapravo, mogao izabrati samo prvo. Ali, reći independistima da ih je obmanjivao je značilo izgubiti vlast. Možda bi to još nekako i išlo da nije bilo liberala koji su od prvog dana Đukanovićevog 'demokratskog preobražaja' dokazivali da je on trojanski konj crnogorskog bloka. Svi drugi u crnogorskom bloku su bili ili nijemi ili davali glasnu podršku dok je Đukanović gubio vrijeme i sticao reputaciju kleptokratije za Crnu Goru. Svima njima je Đukanović mogao reći: 'Dovde sam došao uz vašu pomoć!' Liberalima nije! U mjesecima koji su uslijedili, glavna strategija DPS-a je - ne ostvariti nezavisnu Crnu Goru, nego uvući liberale među svoje saučesnike. Tako da se i njima može reći da dijele odgovornost za situaciju u kojoj je Crna Gora.
Koštunica je tražio manje
U trenuku Miloševićevog pada, DPS-ov službeni stav o državnom pitanju je bila jedna od njihovih nakaradnih platformi. Cilj te plaforme je bio samo da je Milošević odbije tako da se Zapadu može reći da je to njegova krivica, a crnogorskim biračima da Đukanović vješto prisiljava Miloševića da Crnu Goru istisne iz Jugoslavije. Na žalost DPS-a, nakon Miloševićevog pada, u Beogradu najviše vlasti nije dobio Đinđić, za kojega su procjenjivali da je spreman da prihvati njihovu smiješnu platformu, već Koštunica. Novi predsjednik, insistirajući na federaciji sa ograničenim brojem saveznih funkcija ili razlazu, odbija pl-atformu. Broj funkcija koji je Koštunica tražio je manji od onoga što nam je sporazum od 14. Marta donio.
Situacija postaje teška za Đukanovića. Zapad ga pritiska da se dogovori sa Koštunicom, a liberali ga pritiskaju da učini odlučne poteze ka nezavisnosti. Pritisak Zapada je nešto slabiji od očekivanog zbog kompikacija oko izbora američkog predsjednika. To je još jedna nenadana pogodnost koju su independisti imali u jesen 2000. No, svejedno, SRJ je, nakon osam godina postojanja, postala međunarodno priznata država. To je moralo biti upozorenje za sve u crnogorskom bloku da vrijeme ubrzano ističe. Nažalost, u jesen 2000, većina to tako ne vidi. Ekspert za međunarodno pravo dr. Nebojša Vučinić tada je rekao da smatra kako priznanje neće imati značajnijeg uticaja na šanse Crne Gore da se osamostali. Sigurno je dr Vučinić, sa stanovišta međunarodnog prava, bio potpuno u pravu. No, kao što je i sam rekao prije neki dan, kad je u pitanju priznavanje nezavisnih država, politika je u praksi daleko bitnija od međunarodnog prava. Zato je ono priznanje SRJ bilo sve, samo ne beznačajno. Ono je pokazivalo da Zapad nepovratno mijenja odnos prema Jugoslaviji. Od nepriznatog državnog provizorija, to ubrzano postaje država kao i svaka druga tj. međunarodna zajednica čini sve da je političkim sredstvima sačuva.
Korak nazad
Pritisak liberala, koji su svjesni jedinstvenosti prilke, u to vrijeme bio je veći nego ikada. Dali su direktnu ponudu Đukanoviću da će ga podržati, ako stane na čelo independističkog bloka pod jednim jedinim uslovom - da odlučno krene ka nezavisnosti. Svjesni poteškoća liberali dodaju da će prihvatiti i manje povoljno rešenje za Crnu Goru, ako se prvo sve učini da se dobije nezavisnost. Teško da se išta ovoj ponudi može zamjeriti. Bitno je isto tako što ponuda ne pominje korupciju i prošlost DPS-a. Liberali su, s pravom, ranije napadali i jedno i drugo. I jedno i drugo će u konačnici biti razlozi zbog kojih će Crna Gora propustiti priliku.
Potpuno očekivano, DPS odbija ponudu. To će biti slučaj i sa svim ponudama liberala u budućnosti. Razlozi za DPS-ovo odbijanja su jasni. Ponude liberala su uvijek bile takve da obavezuju DPS da se bori za nezavisnost. A DPS nikada nije htio da ode dalje od glumljenja borbe za nezavisnost. Ponude liberala su davale šanse pokretu za nezavisnost na uspjeh. DPS nikad nije htio prihvati rizik da borba za nezavisnost uspije. Uspjehom borbe za nezavisnost DPS bi prevario Zapad, što bi dovelo do njegovog nestanka. Zato DPS-u nije prestajalo ništa drugo, nego da odbija ponude LSCG-a. Posljednji primjer je zakon o referendumu iz novembra 2001. DPS ga nije prihvatio, zapravo bio je uzdržan, što je tipično DPS politikanstvo, jer je taj zakon davao šansu Crnoj Gori da postane nezavisna. Jednom kad je, usvajanjem sporazuma taj zakon postao nebitan, DPS pokazuje spremnost da ga prihvati. Otud takva ponuda liberlima prije desetak dana.
Za odbijanje liberalnih ponuda DPS je uvijek nalazio nekakav izgovor. U jesen 2000. 'problem' je bio rječnik kojim su liberali uputili ponudu, te 'uvjerenje' da bi stvaranje crnogorskog bloka dovelo do stv-aranja srpskog bloka, te da Đukanović ne želi otuđiti pristalice zajedničke države. Pred prevarnošću ovoga izgovora, staje pamet. Komentarisati jezik je izlišno, a srpski blok je ionako stvoren nekoliko mjeseci kasnije. I, umjesto da independisti budu korak ispred pristalica zajedničke države, oni će, zahvaljujući svjesnoj opstrukciji DPS-a, uskoro biti nekoliko koraka iza njih.
Svjesno gubljenje vremena
Ako je reakcija DPS-a na ponudu liberala bila očekivana, reakcija nezavisnih independista i SDP-a bila je, blago rečeno, iznenađujuća. Umjesto da izvrše pritisak na DPS, da hitno stvori crnogorski blok, oni manje - više i dalje ostaju na liniji aktivnog čekanja i podrške DPS-u u njegovim diletantskim platforama. Gotovo svi oni koji danas, kad je prilika nepovratno propala, gorljivo zagovaraju jedinstvo independističkog bloka, u jesen 2000. nijesu našli za shodno da podrže više nego korektnu ponudu liberala. Zbog čega su se tako ponašali? Političko sljepilo? Strah od nezavisnosti? Konformizam koji nalaže da se ne uznemirava vlast? Direktna povezanost sopstvenih interesa sa interesima DPS-a? Vjerovatno od svega pomalo i za svakoga pojedinačno drukčije. Možda se većina njih danas osjeća kri-vim, pa otud takvo gorljivo podržavanje jedinstva, sad, kad je sve gotovo.
Neko drugi, ko zna što hoće, kome je cilj dobro Crne iskoristio bi priliku, hitno raspisao referendum i do početka 2001. bio nezavisan ili u posljednjoj fazi razgovora sa Zapadom i srpskim blokom - kako garantovati prava znatnoj manjini od oko 35 odsto građana, koji su protiv nezavisnosti. Za očekivati je da bi te garancije bile posljednja prepreka prije priznanja Crne Gore.
Crna Gora je, zbog Đukanovićevog svjesnog gubljenja vremena, dočekala 2001. sa novom DPS plaformom, njihovim najavama vanrednih parlamentarnih izbora i obećanjima da će referendum, sa jasnim pitanjem, biti raspisan najkasnije do juna 2001.
Ivan Martinović
