Kako je propuštena jedinstvena prilika da Crna Gora postane nezavisna (2) / Respekt 8, izašao 17. Maja 2002. godine

Sve njihove platforme

Izloženi, sa jedne strane, pritisku Zapada da održe obećanje i preurede federaciju sa Srbijom, a sa druge strane, pritisku liberala da održe obećanje dato independentističkim biračima i raspišu referendum, Đukanović i DPS pojačavaju retoriku. Sve u stilu: "Nezavisnost je jedino pravo rješenje za Crnu Goru", "Referendum sa jasnim pitanjem ce biti u prvoj polovini 2001." itd. Zapadni listovi objavljuju autorske članke Đukanovića i Lukovaca sa takvim porukama. Državni i 'nezavisni' mediji, na udarnim mjestima, prenose te članke. U susretima sa visokim predstavnicima Zapada, lideri DPS-a ponavljaju isto. Barem nas tako informišu ti isti mediji. Kasniji potezi Đukanovića ostavljaju sumnju da su DPS-ovci bili tako odlučni u razgovorima sa predstavnicima zapadnih država i organizacija. Možda jednog dana saznamo pravu istinu. Cilj pojačane retorike je ostavljanje utiska o odlučnoj borbi za nezavisnu Crnu Goru i prikrivanje da DPS radi upravo suprotno. On, gubljenjem vremena, propušta jedistvenu priliku koja se ukazala Crnoj Gori. Nekome ko je navikao na DPS prevare bilo je jasno da je pojačana retorika paravan za izostanak akcije. Brižljiviji posmatrač je mogao zapaziti da i 'najodlučnije' izjave depesovaca sadrže izvjesna ograničenja. Uvijek se dodavalo: "Ako se predhodno ne dogovorimo sa Beogradom…" Ili nesto slično. Ta ograničenja su otkrivala pravu 'politiku' DPS-a - čekati dok neko ili nešto ne spriječi referendum. Na kraju se to i desilo 14. marta 2002. Beogradski sporazum ne samo da je logičan kraj politike DPS-a, nego je upravo kraj kakvom je DPS svo vrijeme svjesno težio.

Konačno, da neutralizira dvostruki pritisak, kao neku vrstu 'kompromisa' DPS krajem decembra 2000. izlazi sa novom Platformom. Naravno, pravog kompromisa nije moglo biti jer su data obećanja međusobno protivrječna. Pravi razlog za novu Platformu je bila potreba DPS-a da umiri independentističke birače čijim glasovima su dobili republičke izbore 1998 i lokalne izbore 2000. To nije bilo moguće bez 'izbijanja' argumenata LSCG-u da DPS sprema prevaru independentista. Zato platforma deklarativno ide jako daleko. Ona predviđa nezavisnu državu Crnu Goru koja bi to postala na referendumu. Crna Gora bi trebala imati sopstvenu vojsku i voditi sopstvenu spoljnu politiku. Naravno, to podrazumijeva i mjesto u Ujedinjenim Nacijama. Doduše, nezavisna Crna Gora treba da stupi u savez sa nezavisnom Srbijom i da ima zajedničko tržište sa njom. Platforma je pun pogodak za Đukanovi-ćevu propagandu koja je, u prvom redu, usmjerena prema DPS glasačima. A oni su listom za nezavisnu Crnu Goru. Platforma, i oficijelnoj i kafanskoj, DPS propagandi umnogome olakšava posao dokazivanja da liberali nijesu u pravu i da DPS hoće nezavisnu Crnu Goru. To ide otprilke ovako: "Stolica u UN-u je ključni dokaz. Platformom, DPS ne dokazuje samo da je za nezavisnu Crnu Goru, nego ponovo pokazuje političku vještinu u borbi za ostvarenje toga cilja. Ona daje nezavisnost, a, opet, ostavlja mogućnost veze sa Srbijom. Tako da Zapad ne može reći da su zahtjevi Crne Gore nerazumni ili isključivi. Još i bolje, DPS nudi Srbiji upravo model na kojem je građena Evropska Unija. Nezavisne države sa zajedničkim tržištem i koordiniranom politikom kroz tijela Unije. Crna Gora time ništa ne gubi. Ionako će, skupa sa Srbijom, na kraju završiti u Evropskoj Uniji. Tako radi Milo Đukanović koji je pravi političar koji će svojom političkom mudročću dovesti Crnu Goru do nezavisnosti. A ne kao liberali! Oni jesu, doduše prvi počeli priču o nezavisnoj Crnoj Gori. I borbu za nju. Ali, što je bolje kad ne znaju kako! Kad nijesu političari nego autisti".

Potpuno nezavisne stolice

No, istina je drukčija. Jeste da Platforma predviđa nezavisnu Crnu Goru i da je savez sa Srbijom paravan. Ali, to vidi i Koš-tunica. I naravno, neće mu pasti na pamet da je prihvati. Jednako tako to vidi i Zapad. Evropska Unija je savez nezavisnih država koje je u bilo kojem trenutku mogu napustiti. Rješeje po uzoru na EU koje nudi DPS nije Zapadu obećana zajednička država. Njime Crna Gora postaje nezavisna jer, ako je već Savez pravljen po modelu EU, Podgorica bi ga mogla napustiti kad god hoće. Nemoguće je da DPS nije predvidio kakva će biti reakcija Zapada na njihovu Plat-formu. Po svoj prilici, Đukanović je Plaformu iznio kao početnu licitaciju prema Evropi računajući i sam da će morati popuš-tati. Recimo, odustati od zajedničke vojske za određenu samostalnost u spoljnoj političi i stolicu u Ujedinjenim Nacijama. Taman toliko da ne izgubi svoje birače. Stolica u UN će postati kjučni atribut nezavisnosti za independentiste. Independentistička š tampa se znala hrabriti pričama o stolicama Ukrajine i Bjelorusije dok su bile dio SSSR-a. Ali to je iz doba prije hladnog rata i danas potpuno nebitno. Jedna država - dvije stolice u UN bi izazvala ogromne komplikacije za Zapad. To bi bio presedan koji bi čak i u Evropi otvario Pandorinu kutiju. Za očekivati je da bi Katolonije, Baskije, Korizike, Škotske… kojih u Evropi ima puno, a u ostataku svijeta i više, uskoro počele tražiti mjesta u Ujedinjenim nacijama. Zato bi svako na Zapadu rađe pristao na nezavisnu Crnu Goru nego na dvije stolice u UN. Kao što svi znamo, Zapad jasno preferira zajedničku državu. U mjesecima koji su slijedili, u Crnoj Gori će se početi upotrebljavati sintagma 'potpuna nezavisnost' u značenju Crna Gora koja nije u savezu sa Srbijom, kao što je predviđala DPS platforma. To je apsurdna sintagma. Sa sta-novišta međunarodnih odnosa, država je ili nezavisna ili nije. Nema potpuno nezavisnih i djelimično nezavisnih država.

Argument da je ponuđeni savez dobar, pošto je zamišljen po uzoru na Evropsku Uniju je falš. Formalno, on je tačan. Što više, za nekoga ko želi nezavisnu Crnu Goru samo iz emotivnih i romantičnih razloga, on je potpuno na mjestu. Ali, praviti nezavisnu državu na početku 21. vijeka iz romantičnih pobuda je apsurdno. Nezavisna Crna Gora je pružala više mogućnosti za ubrzane reforme i demokratizaciju crnogorskog društva. To je jedini valjani razlog iz kog se isp-latilo boriti za nju. Crna Gora sa Srbijom, makar i u Savezu kak-av predviđa DPS platforma, može sprovoditi reforme samo onom brzinom kojom to radi Srbija. Zapravo, nesto sporije, jer je osuđena da kaska za centrom. A politika Srbije će, još zadugo, imati velika opterećenja koja će kočiti reforme. Osim iracionaln-og, još živog, velikosrpskog mita, tu su i vrlo konkretni problemi: status Kosova, politika prema Republici Srpskoj, ratni zločini, saradnja sa Hagom i, konačno, današnja predstava o Srbiji u demokratskom svijetu. Srbiji će trebati decenije da uvjeri javno mjenje na Zapadu da su Vukovari, Sarajeva, Srebrnice… aberacije koje pripadaju prošlosti. Jedan od najvažnijih razloga protiv bilo kakvog političkog saveza sa Srbijom je upravo izbjegavanje da se sa Srbijom dijele posljedice velikosrpske politike iz devedesetih.

Krajem 2000. i početkom 2001, DPS je mogao biti zadovoljan propagandnim efektom nove Platforme. U znak protesta, NS prelazi u opoziciju. Propagandno, to perfekno odgovara DPS-u. Doduše, DPS-SDP vla-da postaje manjinska, ali, kao što vidimo ovih dana, vlada DPS-a, pomanjkanje skupštinske većine ne smatra naročitim problemom. DPS odmah prebacuje loptu liberalima. 'Vijesti', 29. decembra 2000., pišu: "LSCG odlučuje hoće li se desiti izbori prije referenduma"! Vijesti impliciraju da je nova Plat-forma veliki korak ka referendumu i da su posljednja prepreka liberali koji bi, valjda iz 'lične netrpeljivosti', mogli prolongirati njegovo raspisivanje. A 'Vijesti' nijesu drugo do dio DPS propagande sa zadatkom da pridobijaju independentističke birače za Đukanovićevu politiku.

Pirova pobjeda

Na veliku žalost DPS-a, već sjutradan po objavljivanju Platforme, Vesna Perović, tadašnji portparol liberala, izjavljuje da su izbori gubljenje vremena i da treba što prije raspisati referendum. Ona kaže da DPS-SDP vlada može računati na podršku liberala do raspisivanja referenduma. Jedini uslov je jasno referendumsko pitanje. Takav stav liberala ne iznenađuje. On je potpuno u skladu sa ponudom LSCG-a za formiranje crnogor-skog bloka koja je upućena mjesec i nešto prije toga. Njima je jasno da vrijeme ne radi za pokret za nezavisnu Crnu Goru i da treba što prije raspisati referendum.

No, Đukanović svjesno oklijeva. Taman kao i u novembru 2000. on ne želi koaliciju independentista koja može dovesti do nezavisne Crne Gore. On želi kolaciju independentista koja neće imati nikakve realne šanse da ostvari nezavisnost. Liberalima treba oslobađanje medija i prestanak miješanja policije u politiku. To, u decembru 2000., nije moguće bez kooperacije sa DPS-om. Nije moguće, jer proces rušenja komunizma traži vremena, a situacija nalaže hitan referendum. Naizgled, DPS je tada imao ozbiljnu priliku da krene putem demokratije i državne nezavisnosti. Liberali bi morali podržati takav zaokret DPS-a. Nekoliko mjeseci kasnije, pisanje Nacionala će potvrditi da DPS, zapravo, i nije imao izbora.

DPS, s druge strane, želi koaliciju sa liberalima da bi eliminisao opoziciju među independentistima i time nesmetano doveo pokret za nezavisnost u ćorsokak. Sa liberalima vezanim uz njih i propagandno policijskom mašinom, to bi, za Đuka-novićev režim, bio rutinski posao. Svi nesporazumi izmedju liberala i DPS-a, od Đukanovićevog zaokreta 1997. naovamo, svodili su se na isto. Da li će independentistički birači vjerovati u DPS prevaru ili liberalima koji na prevaru ukazuju. I da li će DPS, propagandno policijskim pritiskom, prisiliti liberale da popuste. Do Beogradskog sporazuma, DPS je, u tom sukobu, bio uspješniji. Svejedno, nikada nijesu dobili taj politički rat i prisilili liberale na popuštanje. Na kraju će, ipak, liberali pobijediti. Poslije Beogradskog sporazuma svima je jasno da su oni bili u pravu. Ali, pošto je bitka za nezavisnu Crnu Goru izgu-bljena, to je Pirova pobjeda.

Namjerno gubljenje vremena

U januaru 2001. 'dilema' - da li prvo izbori ili referendum - dominirala je političkim životom Crne Gore. DPS je od početka naginjao izborima uz opravdanje da je to referendum prije referenduma i da, ako oni pristanu na izbore, SNP može pristati na referendum. Takvim držanjem, DPS je, uz ostalo, dizao samopouzdanje srpskom bloku pokazujući da referenduma ne može biti bez pristanka SNP-a. Odlučna independentistička politika je morala biti - referenduma će svakako biti, a vi iz SNP-a i NS-a ste dobrodošli da insistirate na demokratskoj proceduri. Ovako, DPS im je, naprosto, nudio mogućnost da ucjenjuju.

SNP je, u početku, pristajao na referendum, ako se prvo raspišu izbori. Bio je, navodno, spreman da prihvati istovremeno raspisivanje i izbora i referenduma. SDP je bio za hitno raspisivanje referenduma sve dok nije došlo do glasanja u Skupštini. Onda su, ipak, glasali za raspisivanje izbora i ostavljanje novom parlamentu da odluči o referendumu. Jedino su liberali, od poče-tka do kraja, tj. do skupštinskog glasanja, bili protiv izbora, a za hitni referendum.

U januaru je i Koštunica izašao sa svojom platformom. To, naravno, nije pogodovalo independentistima koji su već uveliko bili izgubili inicijativu tako da više nije moglo biti riječi o brzoj pobjedi. Ubrzo će u Crnoj Gori nastati pat pozicija u kojoj će se vrćeti isti argumenti i kontra-argumenti, za i protiv nezavisnosti, bez ikakve šanse da se o nečemu odluči. Danas je potpuno jasno da je to i bio cilj DPS-a. Tekst nove Platforme je bila muzika za uši većine independentista, pogotovo onih manje upućenih u političke mahinacije DPS-a. Istovremeno, konkretni politički potezi DPS-a svodili su se na davanje vremena srpskom bloku da se konsoliduje i traži raspisivanje izbora umjesto referenduma. Izbore 2001., kao i sve druge, DPS je imao namjeru da projektuje. Propaganda DPS je, kao razlog za izbore, predstavljala potebu za uvjerljivom pobjedom independentista. Takva pobjeda bi svima, i u Crnoj Gori, i u Srbiji, i na Zapadu, pokazala da građani hoće nezavisnu Crnu Goru. Referendum koji bi uslijedio bio bi samo formalnost. Stvarni cilj izbora, osim gubljenja vremena naravno, bio je - neuvjerljiva pobjeda crnogorskog bloka. Time je trebalo smanjiti očekivanja independentista i izbjeći raspisivanje referenduma. Postojao je još jedan cilj. Jednom kad je referendum ozbiljno doveden u pitanje, trebalo je namamiti liberale u vlast tako da oni aktivno učestvuju u njegovom odlaganju na neodređeno vrijeme. Tako ih je, jednom zauvijek, trebalo ušutkati.

Sredinom januara 2001., Otavijano Del Turko je iznio vrlo oštre optužbe na račun Đukano-vića i crnogorske vlasti. Milo Đukanović je, na istoj konferenciji za novinare, 25. januara, objasnio sve 'prednosti' tek raspisanih izbora i tražio od Del Turka da iznese dokaze. Da je, u jesen 2000, predsjednik Crne Gore bio independentista čiste prošlosti, vjerovatno bi referendum bio raspisan. Sa Milom Đukanovićem, Crna Gora, zapravo, i nije imala šansu.

Ivan Martinović