Konfuzija u crnogorskom bloku / Respekt 3, izašao 12. Aprila 2002. godine

Zamajavanje naroda

Umjesto demokratskog i reformskog skoka i popravljanja odnosa između dva bloka u Crnoj Gori, tokom posljednje četiri godine vlast je tenzije dovodila do usijanja, a reforme su se svodile na onemogućavanje Beograda da pravi probleme bogaćenju novopečene oligarhije. Rezultat je Beogradski sporazum. Sad će Crna Gora ići naprijed onom brzinom kojom dozvoljavaju neriješena pitanja Kosova, Republike Srpske i Makedonije

Dok je, 26. Marta, u Skupštini pokušavao da 'obrazloži' prednosti koje independistima i Crnoj Gori donosi prevara potpisana u Beogradu, Milo Đukanović je, između ostalog, rekao: "Doda li se tome i više nego transparentna konfuzija u političkom bloku koji zastupa tu ideju, posebno u vremenu nakon parlamentarnih izbora, jasno je da je uoči najavljenog referenduma, u Crnoj Gori konstituisan nepovoljan politički ambijent koji je nalagao oprezne poteze, kako se ne bi ugrozio postojeći reformski demokratski potencijal, i time doveo u pitanje i državni projekat".

Izjava koju je malo poteže pratiti, kao, uostalom, i većinu Đukanovićevih izjava, napada konfuziju, ali tako da tu istu konfuziju povećava. Analizirajmo je od kraja, gdje Đukanović podrazumijeva da su za ostvaranje državnog projekta potrebne reforme i demokratizacija. To je neosporno tačno! Samo - DPS propagandna mašinerija je konstantno širila uvjerenje da prvo treba stvoriti nezavisnu Crnu Goru, a potom je napraviti demokratskom. Liberali, koji nijesu nikada smatrali da je nezavisnost ostvariva bez demokratije, karakterisani su kao partija koja ne umije da postavi prioritete.

Đukanović dalje pominje 'postojeći reformski demokratski potencijal'. Ne kaže ko čini taj potencijal, ali se sa sigurnošću može pretpostaviti da tu ubraja DPS i 'nezavisne' pojedince i institucije kontrolisane od njega. Svaki građanin Crne Gore je svjestan koliko su mršavi rezultati toga demokratskog 'potencijala'. Teško da bi bilo i toliko rezultata, da nije jakog pritiska Zapada. Saznajemo takođe da je stvoren ambijent koji ugrožava taj 'demokratski potencijal'. Što će reci da liberali neće pa neće da prepoznaju u dpsovcima reformiste i demokrate, što opet čini da se dpsovce osjecaju ugrozenim. I, konačno, to nepodržavanje DPS-a od strane liberala, tj. ta 'konfuzija' koju stvaraju liberali, je nagnala DPS da povuče oprezan potez - prevari birače i odustane od referenduma. To je tipični Đukanović!

Od džemperaša do državnika

DPS-ov oprezni potez se svodi na nezamjeranje Zapadu kad je u pitanju nezavisnost, u nadi da će Zapad, zauzvrat, ponovo dati pare koje DPS neće morati da pravda i da Zapad neće pritiskati DPS oko reformi i demokratizacije. Pare kojima se DPS nada treba privremeno, na vještački način, da kupe socijalni mir i time, do daljnjega, režim održe na vlasti. Đukanovićeva izjava je data da bi se izazvala konfuzija tj. zabuna i zbrka. Bez zabune i zbrke DPS ne bi mogao prevariti građane. Zato je stvaranje konfuzije uvijek bio prvi potez u DPS-ovim prevarama.

Na isti način su u januaru 1989. organizovane demostracije pod parolom pomoći ugroženim Srbima na Kosovu i za rušenje nesposobne birokratije, koja pljačka narod. Stvarni cilj je bio stvaranje velikosrpskog bloka u okviru ondašnjeg predsjedništva SFRJ. Taj blok će kasnije, posatati najomraženiji režim u Evropi od Hitlera na ovamo. Izazvaće rat, počinjeti ratne zlocine i etnička čišćenja i totalno osiromašiti Crnu Goru i Srbiju. Mladi džemperaši će, jednovremeno, postati mnogostruko korumpiraniji i bogatiji, nego ljudi srušeni toga januara.

U oktobru 1991., velemajstor demagogije, Svetozar Marović, će pozvati u: 'Rat za mir!' Ta orvelovska sintagma odlično je poslužila cilju - izazivanju zabune ko ratuje i zasto ratuje. Posljedice su bile pljačka Konavala i bombardovanje Dubrovnika - i jedno i drugo 'neophodni' za stogodišnji mir Crne Gore i Hrvatske. Danas se, naravno, ekzekutori te politike odriču svog djela. I šampion demokratije Marović i reformator Đukanović bježe od odgovrnosti. Na žalost, to im uveliko uspijeva. Na još veću žalost, ljaga koju su Crnogorci ta-da zaradili trajaće decenijama, ako ne i vjekovima.

Kad je lukavi Đukanović shvatio da može ostati na vlasti i sačuvati stečeno samo ako se odrekne Miloševića i zajaše independisticki blok, konfuzija se i dalje širila. Doduše, na drugi način i drugom re-torikom. Danas bi svakome trebalo biti jasno da je ono pravljenje državnika od Mila Đukanovića, koje je dostiglo vrhunac posjetom Jelisejskoj palati, bitno doprinijelo žalosnoj situaciji u kojoj se crnogorski blok danas nalazi. Priče: 'Eto, Mila primaju svjetski državnici. Ko nam drugi može donijeti nezavisnost', bile su fatalne za Crnu Goru. Iluzija da je Đukanović poštovani državnik je strahovito otežavala ukazivanje da DPS-ova politika vodi Crnu Goru u ćorsokak. Zato nije čudo da je svoj 'državnički' vrhunac Đukanović doživio u Parizu.

Aktivno čekanje ničega

Ipak, ništa u tom periodu nije stvaralo konfuziju kao tz. 'politika aktivnog čekanja'. Umjesto da iskoristi vrijeme da pripemi Crnu Goru za relativno bezbolno osamostaljenje, kada Milošević jednom padne, rukovodstvo DPS-a je gubilo vrijeme i dizalo tenzije sa srpskim blokom oko trećerazrednih pitanja. Jedino u čemu je bilo aktivno je stvaranje uslova za dalje neumjereno bogaćenje onih koji su po mjeri vlasti. Malo je koja politika imala tako katastrofalne posljedice za Crnu Goru kao gubljenje vremena u periodu od 1997-2001. Tokom tih godina je trebalo napraviti značajni demokratski i reformski skok naprijed u odnosu na Srbiju i što je moguće više popraviti odnose između dva bloka. Da je to učinjeno, mogla se razbiti skeptičnost Zapada u odnosu na nezavisnost i moglo se pokazati da sa Srbijom Crna Gora ide unazad, kao i da su srpski i crnogorski blok sposobni da samostalno i demok-ratski riješe državno pitanje. Umjesto toga, učinjeno je suprotno - tenzije su dovođene do usijanja, a reforme su se svodile na onemogućavanje Beograda da pravi probleme bogaćenju novopečene oligarhije. Rezultat je Beogradski sporazum. Sad će Crna Gora ići naprijed onom brzinom kojom dozvoljavaju neriješena pitanja Kosova, Republike Srpske i Makedonije. Uz otežavajuću okolnost da Beograd ne pokazuje naročitu želju da ubrza rješavanje tih pitanja.

DPS i pomagači i danas šire konfuziju. Naravno, parole su izmijenjene ali cilj je isti - ponovo prevariti narod. Žalosno je da je Žarko Rakčević još na usluzi DPS-u kada treba varati gradjane Crne Gore. Ne libi se izjaviti da je Đukanović, doduše, pogriješio što je potpisao sorazum u Beogradu ,ali da ne treba sumnjati u njegovu iskrenu odanost projektu nezavisne Crne Gore. Rakčević želi da spriječi građane da uvide da se radilo o sistematskoj i brižljivo pripremanoj prevari.

Ipak, u ovom trenuku, za DPS je najvažnije izazvati zbrku oko onoga što sporazum zapravo znači. Tako Miško Vuković predlaže da se, na istom zasijedanju Skupštine, ratifikuje sporazum koji obavezuje na odlaganje referendumske proc-edure na tri godine (a i onda je ostavlja samo kao mogucnost, i u zaključima) i utvrdi datum budućeg referenduma. To je DPS! To je tipično njihovo pravljenje konfuzije! Obavezati se ugovorom na jednu stvar, a za domaću publiku zalagati se za drugu. Kad, za tri godine, neko sa Zapada kaže da zaključak o datumu referenduma ne obavezuje ili da je suprotan spora-zumu, DPS ce slegnuti ramenima i reći independistima: 'Probali smo, ali se nije moglo!'. Vukovićev prijedlog ide samo malo dalje od onoga što svaki lider DPS-a, uključujući i Đukanovića, radi kad tumači sporazum kao garanciju da će rezultate referenduma za tri godine svi priznati.

Ovjereno "Nacionalom"

Na primjedbe KZJ da DPS potpuno pogrešno tumači sporazum i da Zapad to sluša, Đukanović je spremno odgovorio: 'Brisel nije nezadovoljan DPS-ovom retorikom'. Još jedan odgovor koji ima za cilj da izazove konfuziju. Nije Đukanović rekao da se Brisel slaže sa DPS-ovim tumačenjem sporazuma. Nije ni mogao to reći, jer bi to značilo prekršiti sopstveni potpis. Daleko od toga da Đukanovića potpis obavezuje na nešto. Zaboga, on je Miloševićev đak. a Milošević je potpisao toliko sporazuma, koje nije imao namjeru da poštuje. Brisel je naučio da potpis Miloševića i njegove đake ne obavezuje, i zna da mora imati nacina da prisili Đukanovića da sporazum sprovodi. Ne mora se KZJ bojati. Pridržavaće se Đukanović onoga što je potpisao. Brisel će ga prisiliti na to. Ako ne bude druge, može biti štampan novi nastavak u 'Nacionalu'. Zato Đukanović kaže da Briselu ne smeta DPS retorika, a ne kaže da Briselu ne smeta DPS tumačenje sporazuma. Retorika je ono što nikoga ne obavezuje. Retorika je ono što se predstavlja Briselu kao priča sopstvenim biračima ili, kako bi Milošević rekao, kao 'tehnolgija' sprovođenja sporazuma.

Svi lideri DPS-a izjavljuju da je sporazum put do referenduma. Svi osim jednoga - Sveta Marovića. Za Marovića je sporazum put u Evropu, a ne put do referenduma. Ko god želi da zna što je stvarna politika DPS-a treba da sluša Marovića. On nikada nije omanuo. U sva-koj crnogorskoj kafani, oni, od Maraša zaduženi za ulično širenje DPS propagande, pričaju: ' Milo bi učinio više, ali mu Sveto ne da'. To je najperfidniji način širenja zbrke i zabune među crnogorskim biračima.

Marović je kreator i portparol stvarne DPS-ove politike. Đukanović i svi ostali su tu da zamajavaju narod. Do sad su bili uspješni. Nadajmo se da će, konačno, svima postati jasno da su Sveto i Milo uigrani prevarantski par koji je u prošlosti bio savršeno uspješan u očuvanju vlasti i varanju independistickih glasača. Nadajmo se da je tome došao kraj, jer, u suprotnom, nema nade za Crnu Goru.

Ivan Martinović