Program
Struktura
Istorijat
Liberali u Parlamentu
Liberali u Republickoj Upravi
Liberali u Lokalnoj Upravi
Zene Liberali
Mladi Liberali
Mitinzi
Izdavastvo
Foto Arhiva
Postavite Pitanje
Anketa
LSCG za vasu stranicu
Vasa Pisma
LSCG Shop
Linkovi
Arhiva
Liberali u Dijaspori

 






Uvod
 
Konferencija
Mali Kabinet
Veliki Kabinet
Lider
Predsjednik
Riznicar
Portparol
Utemeljivac
Pocasni Predsjednik
 
Opstinski Odbori


 


   

Počasni Predsjednik LSCG

[Biografija] [Privatno] [Uloga] [Clanci i Izvjestaji] [Intervjuji]
[Konferencije, Skupovi] [Arhiva Slika]

Clanci i Izvjestaji


Aksiom Milana Popovića


(Brajton, www.lscg.cg.yu, 25. Maj 2003. godine) - U ‘Vijestima’ od ponedjeljka, Dr Milan Popović, jedan od najistaknutijih ‘nezavisnih’ intelektualaca DPS režima, daje analizu postizbornog političkog trenutka u Crnoj Gori. Iako su opservacije i zaključci tipični za Popovića tj. svode se na – režim nije dobar, ali ga ne valja mijenjati, on nikada ranije nije tako očigledno pokazao da je jedini smisao njegovog produžavanje života korumpiranom režimu Mila Đukanovića.


 

 

Ovoga puta, članak jasno pokazuje da se ne radi o Popovićevim pogrešnim procjenama ili ‘drugačijem mišljenju’ nego o potpuno svjesnoj pomoći režimu.

Na samom početku Popović ponavlja jednu, danas vrlo popularnu, obmanu svih ‘nezavisnih’ intelektualaca u Crnoj Gori. Tvrdi da je Crna Gora pod protektoratom i implicira da je to razlog katastrofalne situacije. Vjerovatno i dalje, da pošto je Zapad nametnuo protektorat on i snosi krivicu za sadašnje stanje. Kao prvo Crna Gora nije pod protektoratom. Ona doduše nema slobodu odlučivanja u stavrima koje se mogu ticati spoljašnjeg svijeta, što jeste tipična karakteristika protektorata. Ali, Crna Gora nema protektora koji će progurati unutrašnje reforme i prevazići stanje koje je dovelo do gubitka slobode odlučivanja. Nama svoga Štajnera. Tu je Crna Gora prepuštena sama sebi, bolje reći Đukanoviću, DPS-u i njihovim ‘nezavisnim’ intelektualcima. Dakle, imajući sve negativne strane protektorata i nijednu pozitivnu, status Crne Gore je bitno gori od statusa bilo kojeg protektorata. Drugo, nije Crna Gora u jezivoj unutrašnjoj situaciji zbog toga što joj je nametnut taj, u mnogo čemu ponižavajući, status nego je taj status nametnut zbog karaktera Đukanovićevog režima i jezive situacije do koje je on doveo Crnu Goru.

Poslije toga, tipično ‘nezavisnog’, uvoda slijedi izvršni opis stanja u Crnoj Gori, doduše uvijek uz oprez da se ne upotrijebi prava riječ. Popović kaže sljedeće: ekonomija i društvo su na ivici kolapsa, od reformi je ostao samo marketing (Marketing je jedino u čemu je DPS koliko toliko kopirao Evropu), politički marketing ima pozitivne efekte samo ako ga slijedi politička akcija koju DPS nije nikada započeo, za pozitivne reforme su potrebni politička volja i demonopolizacija (pravo ime za de demonopolizciju je rušenje kriptokomunizma), reforme trebaju da budu suštinske, dubinske i strukturalne (to je kompletna demontaža režima), u Crnoj Gori se oporezuju siromašni, a ne bogati, ekstra profit je zapravo ratni i genocidni profit, DPS funkcioniše kao tajno bratsvo (tj. vlada kao komunistička pratija bez ikave javne kontrole), postoji i sve veći rizik od raspada svakog sistema, kadrovska kombinatorika se predstavlja kao politika, praznina kao (politička) priča…

Pročitavši ovu dijagnozu duboko bolesnog crnogorskog društva neko naivan bi mogao pomisliti da Popović namjerava pristupiti LSCG-u, jer upravo to isto liberali ponavljaju godinama. Mogao bi se ponadati da je autor konačno, doduše sa neshvaljivim zakašnjenjem, dokučio smisao i domete Đukanovićevih ‘reformi’ i karakter njegovog režima i da će skrušeno priznati da je pogriješio i pozvati na rušenje DPS-a. No ko god bolje poznaje ulogu koju igra Popović nije iznenađen onim što slijedi.

Kao prvo, Popović jedino kaže o izborima da su bili nezanimljivi, a o opoziciji da se samouništila. Nije primijetio da je tokom kampanje istovjetan opis stanja u Crnoj Gori, skupa sa pozivom za stvaranje najšireg fronta za njegovo prevazilaženje dolazio od opozicionog kandidata Živkovića. Nije primijeti ni da je Živković dobio 70000 glasova, od kojih znatan broj KZP birača, što je veliki korak ka stvaranju ujedinjene antimafijaške opozicije. Možda je Popović to i primijetio, ali u svakom slučaju ne smatra vrijednim pomena, čak ni u komentaru čija je tema upravo katastrofala situacija u kojoj se nalazi Crna Gora.

Što više, poslije sjajne dijagnoze stanja u Crnoj Gori, dijagnoze iz koje je očigledno da je ono posljedica dugogodišnje politike DPS-a, Popović besramno kaže: “Do skoro je važio aksiom: bez DPS nema reformi i nezavisnosti.” Teško je shvatljivo da u okviru istog članka neko može napisati dvije tako kontradiktorne svari – opis katastrofalne sitacije u Crnoj Gori i tezu da je DPS bio garant reformi. Da nije tragično bilo bi komično!

Pritom Popović perfidno izvlači nezavisnost, tu već odavno izlizanu, kartu Đukanovićevih ‘nezavisnih’ intelektualaca. Valjda računa da su independentisti zaboravili da je Đukanovićeva borba za nezavisnost donijela Beogradski sporazum. Zašto je onda pominje? Da pokaže dosljednost ili uspješnost DPS-a? Nikako! Popoviću su jasne implikacije Beogradskog sporazuma. Radi se o pokušaju da se oživi podjela na independentiste i federaliste. Jer tom podjelom se zamagljuje jedina što je danas značajno u Crnoj Gori – kako srušiti korumpirani kriptokomunistički režim. Jasno je da ni reforme ni nezavisnost nikada nijesu interesovale DPS. Reforme i nezavisnost su političke fraze koje dobro služe ostvarenju pravog cilja DPS-a – očuvanju političkog monopola i omogućavanju, u svakom pogledu sumnjivog, bogaćenja.

Pominjanjem nezavisnosti Popović pokušava da vrati točak vremena u Crnoj Gori u, za njega i DPS, ‘srećno’ doba kad je isti ovaj režim, sa istovjetnom politikom i načinom vladanja, bio dovoljno bolji od Miloševićevog da dobije ne samo političku i finacijsku podršku Zapada, nego i uvjeravanja zapadnih predstavnika da su oni impresionirani Đukanovićevim reformama. Koliko su bili impresionirani pokazuje svojevrsni politički karantin u koji je Zapad stavio Crnu Goru i koji Popović pogrešno naziva protektoratom.

Očigledno je što je cilj Popovićeve ‘analize’. Sedamdeset hiljada Živkovićevih glasova je dobro zabrinulo režim. Očigledno je da se nešto miče, da su glasači spremni za ozbiljnu reformsku koaliciju sa rušenjem kriminalizovane vlasti kao prvim ciljem. Čak što više stiče se utisak da su glasači KZP-a bitno spremniji za takav poduhvat od samog rukovodstva. Stvari postaju još alarmantnije kad se zna koliko bi nezadovoljnih DPS glasača potencijano moglo prići toj koaliciji. Taj pomak ne može proći nezapaženo ni kod stranih diplomata ni kod reformske vlade u Beogradu. Od zapaziti ga do prepoznati ga kao respektabilnu snagu koju valja podržati je samo korak. A taj korak je kraj režima. Otud angažovanje najistaknitijih crnogorskih ‘nezavisnih’ analitičara da pokažu kako je to sve beznačajno. Darmanović i Vlahović od trenutka zatvaranja biračkih mjesta, a Popović ovim člankom trube isto – izbori su bili nezanimljivi, ništa novo, DPS treba da se zabrine zbog izgubljenih 35000 glasova, ali ne previše… Živkovićeve glasove ili prešućuju ili naglašavaju da to nijesu glasovi LSCG-a. Kao da nije jedino bitno da su to glasovi za antimafijašku koaliciju, a činjenica da mnogi među njima nijesu glasovi liberala samo naglašava potencijalnu snagu takve koalicije.

Popović je svjestan da samo ignorisanje Živkovića nije dovoljno. Zato i daje onaj precizni opis katastrofalne situacije u Crnoj Gori. Živkovićev rezultat je pokazao da je to ono što je danas biračima bitno pa Popović grabi da se prikaze kao jedan od antimafijaša ne bi li stekao kredibilitet kod čitaoca za poruku koja potom treba da dođe. Priče o protektoratu, nezavisnosti i kasnije socijaldemokratiji SDP su tu da skrenu čitaočevu pažnju sa jedinoga što je bitno – socijalne bijede i prijetećeg društvenog i ekonomskog kolapsa. (Smatrati partiju kao SDP, koja je svojim učešćem u vlasti pomogla svođenju 80% stanovništva na nivo prosjaka omogućivši istovremeno enormno ilegalno bogaćenje 5% građana, socijaldemokratskom može samo Popović i slični.)

A Popovićeva poruka je, iako aksiom, da je DPS garant reformi (više) ne važi, ne znači da režim treba srušiti. Jer opozicija je navodno uništena, a u režimu postoji zdravi, reformski dio. Postoji SDP. SDP koji je uvijek služio Đukanoviću za popravljanje demokratskog i reformskog imidža. Vremenom je postajalo jasno svima koji oće da gledaju da je SDP integralni dio režima. Nije li SDP već sedam godina u svakoj vladi skupa sa DPS-om? Nijesu li oni skupa sa DPS-om vodili poliku režima od kako je Milo Đukanović postao ‘reformista’? Duduše, uvijek glumeći da to rade nevoljno. Nije li to svakome jasno? Jeste, ali pokušaj da se nađe novi SDP u liku Dragana Hajdukovića je neslavno propao. Vjerovati da Drecunova stranka u stvaranju može da posluži istoj svrsi je iluzorno. Ostaje samo SDP. Treba mu doduše povratiti kakav takav kredibilitet isceniranjem sukoba sa DPS-om. Sukoba, u kojima će SDP da ‘pobijedi’ pa onda da čujemo novu rundu obećanja od Popovića i sličnih, o tome kako je konačno režim počeo ozbiljno da sprovodi reforme. Jer to je aksiom njihovog angažovanja: pomoći režimu da sačuva vlast prikazujući ga reformskim i demokratskim.

Ivan Martinović,
Brajton, 25. Maj 2003. godine
www.lscg.cg.yu,
 

 

 


vrh


Copyright © Liberalni savez Crne Gore, 2003