|
|
 |
kampanje
Vladimir Bošković - Pisac zakona je izuzetnu pažnju posvetio zaštiti onih koji trenutno koriste imovinu koja nije njihova, ustanovivši u pravu nepoznat institut trajnog prava korišćenja, nijedan od zakona o građevinskom zemljištu ne poznaje - trajno, već samo - pravo korišćenja, te je titulare ovog instituta ispravnije nazvati: sadašnji vlasnici tuđe imovine
|
LIBERALNI SAVEZ CRNE GORE
Veliki kabinet LSCG
Vladimir Bošković
Podgorica, 22. Mart 2004. godine
(Podgorica, 22. Mart 2004. godine) - Povod ovom press-u je Vladin Predlog zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju.
Naše predviđanje da će se tuđa imovina u naredne dvije godine privatizovati i prodavati u bescjenje , uopšte nije bilo teško dokazati. Zato smo računali na ovakav pravni sadržaj predloženog zakona, posebno od trenutka kada je petočlana inkvizicija Demokratske partije socijalista, u junu 2003 po nalogu Vlade Crne Gore, jednoglasno odlučila da se iz Zakona o pravednoj restituciji izbrišu tri člana i 11 stavova kako bi se onemogućila njegova primjena. Da raniji imaoci svojinskih prava, odnosno raniji vlasnici ne bi imali nikakavu dilemu: isti sastav Pseudoustavnog suda se oglasio nenadležnim po Predlogu da ocjenjuje ustavnost i zakonitost odluke o privatizaciji “Jugopetrola”, sa obrazloženjem da se radi o pojedinačnom aktu!?
Podsjetiću ranije vlasnike da je crnogorska Skupština 20 juna 2001. usvojila Zakon o pravednoj restituciji sa kvalifikovanom većinom, što je trebalo da obezbjedi dodatne garancije za njegovo sprovođenje. U vremenu koje je uslijedilo, Crna Gora se legitimisala kao vjerovatno jedina "demokratska" zemlja u kojoj izvršna vlast odbija da sprovodi odluke zakonodavne vlasti. Crnogorska Vlada je u bezakonju odbila da formira Fond za restituciju, iako je prema pomenutom Zakonu bila dužna da to učini u roku od dva mjeseca nakon njegvog usvajanja.
Ono što je u Predlogu novog zakona odmah uočljivo jeste da rok za osnivanje ovog Fonda nije čak ni vremenski oročen, ali je suština priče u načinu obeštećenja koji, kao osnovni izvor novca za ovu namjenu, predviđa akcije koje su po propisima o privatizaciji privrede opredjeljene za obeštećenje ranijih vlasnika. Napominjemo, da je članom 3. Zakona o privatizaciji izričito utvrđemo da svaki godišnji Plan za privatizaciju mora da sadrži, između ostalog, broj i procenat akcija u svakom preduzeću – koje će biti zamjenjene za staru deviznu štednju i denacionalizaciju. Bilo bi prirodno da su ova sredstva izdvajana svake godine, čekajući na usvajanje propisa o restituciji. Naravno, u nijednom godišnjem Planu za privatizaciju, od prvog iz 1999 do poslednjeg iz 2003, ova sredstva nijesu ni pomenuta - što znači da u ovom i bilo kom drugom trenutku u budućem Fondu neće biti ni jednog centa za korisnike obeštećenja.
Posebno treba upozoriti bivše vlasnike, koji imaju tu “sreću” da potražuju neizgrađeno građevinsko zemljište, da ne gaje bilo kakve iluzije u pogledu bilo kakve naturalne restitucije, jer je pravosnažnost rješenja o vraćanju ovog zemljišta moguća tek šest mjeseci nakon formiranja Fonda koji bi trebao novčano da obešteti one kojima zbog objektivnih okolnosti nije moguće vratiti imovinu. Uslovljavanje naturalne restitucije predhodnim stvaranjem uslova za novčano obeštećenje ranijih vlasnika jeste logički apsurd, ali je ono zbog zaštite interesa naručilaca ovoga Zakona krajnje svjesno stavljeno u Predlog. Takođe, prema Predlogu, rok za formiranje Fonda, odnosno za donošenje podzakonskih akata u tu svrhu, je najmanje devet mjeseci, i to od strane iste Vlade koja nije ispoštovala predhodni dvomjesečni rok. Ipak, poseban specijalitet koji očekuje korisnike ove pravne kuhinje sadržan je u članovima 2, 7 i 17, koji insistiraju na vraćanju samo onog zemljišta koje je obuhvaćeno planskim aktom: ova okolnost je posebno interesantna za Budvu gdje više od polovine centra Budve nije obuhvaćeno nikakvim urbanističkim planom, što znači da takvo zemljište neće biti ni tretirano u postupku povraćaja. Sam postupak je, takođe obesmišljen međusobno kontradiktornim rješenjima u članovima 33, 34, 35 i 44, koji se odnose na rokove i radnje u postupku, i koja odišu pravnim rječnikom koji je nepismen, neodgovoran i besmislen, pri čemu je očigledno da se u dopisivanje osnovnog nacrta uključivao svako ko je stigao.
Uz sve navedeno, pisac zakona je izuzetnu pažnju posvetio zaštiti onih koji trenutno koriste imovinu koja nije njihova, ustanovivši u pravu nepoznat institut trajnog prava korišćenja. Treba reći da nijedan od zakona o građevinskom zemljištu ne poznaje - trajno, već samo - pravo korišćenja, te da je titulare ovog instituta bilo ispravnije nazvati: sadašnji vlasnici tuđe imovine.
Da zaključim: ovaj Predlog zakona ne dozvoljava nikakav povraćaja imovine u naredne dvije godine. U tom periodu će biti, saglasno ovom Predlogu – dozvoljeno da se tuđa imovina prodaje u bescjenje – jer On, za razliku od postojećeg Zakona, ne propisuje zabranu otuđivanja ove imovine do njenog vraćanja. Naravno, svjedočili smo da se postojeća vlast ne usteže od krađe sitnijih stvari, zanemarljive upotrebne vrijednosti, tako da možemo biti sigurni da mutanti mafijaša i komunista nestrpljivo čekaju usvajanje ovakvog teksta kao normativno pokriće za predstojeći lopovluk u odnosu na imovinu čija vrijednost prelazi milijardu eura.
Na kraju, valjalo bi se obratiti i građanima, posebno onom dijelu koji nije svjestan situacije: ovaj zakon je pripremljen na osnovu pritiska Savjeta Evrope, koji je prošle godine donijetom Rezolucijom 1096 insistirao na hitnom regulisanju neriješenog statusa privatne svojine koje je, prema Rezoluciji, osnov za razvoj kriminogenih struktura. Prodaja ukradenog ili otetog je u zemljama koje su donijele ovu Rezoluciju krivično djelo, a preprodajom ukradenog se bave kriminalci, a ne države. Dakle, u ovom trenutku Crna Gora izlazi još "crnjeg obraza" pred strane investitore sa svjesnim rizikom da ih uvuče u pravno nesigurne poslove, u kojima im se kao neželjeni, ali mogući partneri jednoga dana mogu pojaviti bivši vlasnici. Teško je vjerovati da ino investitori neće imati saznanje o načinu na koji je legitimisano vlasništvo u Crnoj Gori, što potvrđuje da će se kupci u ovom lopovluku pronaći isključivo u Crnoj Gori. Međutim, neophodno je znati da će i Crna Gora u budućnosti morati da postane pravno civilizovan prostor. Kada se to bude dogodilo, posledice ovakvog zakona prema potomcima ranijih vlasnika otplaćivaće potomci onih koji budu imali “sreću” da žive u pravno uređenoj državi.
Podgorica, 22. Mart 2004. godine
|
Azurirao: Aleksandar Aleksic
|
vrh
Copyright © Liberalni savez
Crne Gore, 2003
|
|
