Liberalni savez Crne Gore
Predsjednik LSCG Slavko Perović
Skupština Republike Crne Gore
Podgorica, 25. Jul 1994. godine

Dame i gospodo,

(Podgorica, www.lscg.cg.yu, 25. Jul 1994. godine) - Prije nego što pređem na elaboriranje same ideje o nuđenju jedne ovakve deklaracije o pomirenju, moram sebi i vama, kao uvod, postaviti nekoliko pitanja:

Kako i zašto je moguće da nekada jedinstvene snage koje su tajno organizovale a javno izvele tzv. antibirokratsku revoluciju u Crnoj Gori, danas prevashodno prepoznatljive u DPS-u i Narodnoj stranci, pet i po godina nakon tog čina, faktički, jedna drugoj nude deklaracije o pomirenju? Podsjetiću vas da je današnja vlast u Crnoj Gori došla na talasu pokreta čiji je stvarni smisao odmah dešifrovan preko temeljnih zahtjeva koji su deseterački saopštavani na antibirokratskim mitinzima: NE TRAŽIMO NIŠTA NOVO NEGO CARSTVO DUŠANOVO i pjesama ĐURIŠIĆU MLAD MAJORE KOMANDANTE CRNE GORE te SVUD SU ČETE SVUD SU STRAŽE ĐENERALA DRAŽE. Podsjetiću vas da su isti ljudi sa takvim pjesmama na usnama, nosili jugoslovenske trobojke sa petokrakama i slike Josipa Broza tražeći smjenu ondašnjih, kako su govorili jagnjofukaca, što je onda uzimano kao velika grješka ondašnje vlasti. I podnosioci predloga deklaracije, dakle sadašnji vrh NS, sadašnji vrh DPS-a, odnosno ondašnjega SKCG kao i ondašnji i današnji vrh SRS-a onda u istom frontu, nošeni istom idejom ostvarenja ciljeva meteora srpke politike g. Slobodana Miloševića i njegovih mu učitelja - srpskih akademika. Upravo zbog takvog vašeg ondašnjeg jednoglasja, pomirenosti i horskog jedinstva i nastao je LSCG, jer smo bili uznemireni našim crnim predviđanjima do kakvih katastrofa na jugoslovenskom prostoru može dovesti jedan potpuno neprirodan brak između petokrake, kokarde i srpske pravoslavne crkve kada se on odvija u jednom miljeu koje nema slobodne demokratske institucije, tačnije rečeno, on je jedino i bio moguć u takvom društvenom necivilnom miljeu te kakave sve to tragične posljedice može imati po crnogorski narod.

Dalje, moramo se zapitati: zašto je virpazarski trinaestojulski govor jednog od aktuelnih podpredsjednika DPS-a sadržao dva sloja - jedan gornji, navodno pomiriteljski, i jedan donji, koji svom žestinom rasplamsava sve anahrone i arhaične, stare i nove crnogorske podjele i zašto je taj govor do u detalj identičan bilo kojem govoru bilo kojeg poslijeratnog crnogorskog komunističkog funkcionera prilikom proslave bilo kojeg 13. jula do danas? Moramo se zapitati: zašto je DPS izlio toliko žuči na deklaraciju Narodne stranke kad je upravo DPS ona politička snaga koja je ostvarila sve temeljne postavke programa Narodne stranke, kada se to tiče državno-pravnog statusa Crne Gore i nacionalnog pitanja Crnogoraca, do te mjere da bi nezavisnom posmatraču odmah postalo jasno kako su, kada se to tiče budućnosti crnogorske države i crnogorske nacije, obje stranke identične u temeljnim stavovima, a razlike su, po tom pitanju isključivo kozmetičko-ideološke prirode?

Moramo se zapitati: kako to da se DPS odjednom, naprasno, vraća 13. julu i njegovim komunističkim tekovinama i ne samo njemu već i 4. i 7. julu kada smo svjedoci da se u ovom parlamentu već pet godina silno vrijeđaju NOB i njegove tekovine, a da se ovom prilikom ne pominju režimski i drugi mediji koji dolaze iz Serbije i da se ne pominju ponižavanja mrtvog Josipa Broza bez kojeg ne bi bilo ni 4., ni7., a ni 13. jula? Sjetimo se dalje koliko se iza ove govornice za ovih pet godina izlilo nacional-šovinističkog otrova, koliko je puta govoreno jezikom primitvca o drugim narodima, drugim državama, raznim vjeroispovjestima itd.- sjetimo se koliko je puta sa ove govornice primitivno negiran crnogorski narod, crnogorska nacija, a da se niko nikada iz redova nasljednice KPCG znači današnjeg DPS-a, nije usudio za, makar smjernu repliku, a da ne govorim o onoj energiji i koncentraciji koja je prije neki dan uložena u ovom istom parlamentu zbog odbrane imena i djela nekih čelnika DPS-a? Jedno je sigurno - 13. jul je bio za crnogorski narod, do duše u komunističkoj ideološkoj varijanti. Bio je protiv etničkog čišćenja, a za nacionalnu i vjersku toleranciju, bio je za Jugoslaviju od Triglava do Đevđelije.

Odakle naprasno sjećanje na žrtve u Lazinama dok poštu odaju vojnici na čijim kapama bliješte znamenja, gotovo potpuno slična onima što su ih noslili ljudi koji su ih strijeljali?

Zato što nema naoko, logičnih odgovora, moramo se zapitati: da li to naprasno vraćanje komunizmu nije u nekoj vezi sa gospođom Mirjanom Marković i njenom generalskom partijom čiji su se čelnici, ovog 4. maja, naprasno sjetili da im je vrhovni komandant bio Josip Broz, pa su na njegov grob, u najačem generalskom sastavu, poslije šest punih godina, položili buket crvenih karanfila u čijem se centru, kao nekad, sijala zvijezda petokraka, naprasno zaboravljajući vlastiti krunski doprinos ruženju Brozovog djela posebno rušenju jugoslovenske države od Triglava do Đevđelije, sprječavajući svojim akcijama i svojom užasnom moći akumuliranom u mehanizmu bivše JNA, demokratsku transformaciju bivše Jugoslavije u istinsku demokratsku zajednicu modernog evropejskog profila? Ima li sve to neke veze sa, do juče nezamislivom činjenicom, da TV Srbije, tog istog dana emituje filmski zapis, kako supruga pok. Broza, na grob svojega muža polaže buket cvijeća, a da sve to prođe bez ijednog pogrdno-posprdnog komentara svjetski poznatih komentatora ove svjetski poznate TV kuće zadužene za dezinformisanje vlastitog naroda? Da li sve to ima veze sa aktuelnim događajima u Bosni i sušenjem jednog stabla na kojem su izrasle dvije grane današnje srpske politike - S.Milošević i R.Karadžić?
Da bi se priješlo na odgovor, mora se učiniti kratka istorijska eksplikacija.

Dame i gospodo,
Crnogorski su partizani prvi u Evropi ustali protiv fašizma. Bio je to jedinstven ustanak u istoriji, a 30.000 crnogorskih ustanika bili su tada jedina oružana snaga koja se suprostavila Hitleru u porobljenoj kontinentalnoj Evropi. 13. jul je ugradjen u bedeme Staljingrada 1942; on je ugradjen u desantne čamce koji su iskrcali saveznike na obale Normandije; on je ugradjen u juriš svakog pripadnika antifašističke alijanse, on je velika civilizacijska tekovina crnogorskog naroda. Kada je prije dvije godine slavljena pedesetogodišnjica staljingradske bitke, g. Boris Jeljcin je, metaforično govoreći, kazivao i u ime 13. jula i u ime crnogorskog naroda. U ime 13. jula, nedavno su, na obalama Normandije, govorila i gospoda Klinton, Miteran i Mejdžor, jer je 13. jul svojom veličinom neizbrisivo ugrađen u same temelje antifašističke koalicije i predstavlja veliku tekovinu svjetskog antifašističkog pokreta.

Ali,mi liberali izražavamo žalost što ove svjetske dimenzije 13. jula nijesu iskorišćene za izgradnju jedne demokratske i prosperitetne Crne Gore, već je njegov značaj reduciran do najniže mjere pedestogodišnjeg očuvanja jednog retrogradnog komunističkog režima, bez obzira što je Titov komunizam bio drugačijeg tipa od komunizma jednog Staljina, Mao Ce Tunga, Čaušeskua ili Enver Hodže. Crnogorski su komunisti vratili Crnoj Gori samo onaj stepen autonomije koji im je omogućavao učešće u dijeljenju ogromnih privilegija saveznog jugoslovenskog kolača, ne brinući pri tom da Crnoj Gori vrate neophodne atribute državnosti potiskujući rasprave o crnogorskom nacionalnom pitanju.

Dame i gospodo,
12. jula 1941. je jedna grupa crnogorskih očajnika, koje je međuratni okupatorski srpski režim progonio samo zato što su bili Crnogorci i što im je crnogorski narod vjerovao sve do visina moralne poruke belvederskih događaja iz 1936.g., pokušala da restauriše crnogorsku državu u saradnji sa italijanskim okupatorom. Bio je to kolaborantski čin Krsta Popovića, Sekule Drljevića i Savića Markovića - Štedimlije. Ovaj čin je, od strane poslijeratnih komunista, njegovom ideoško- propagandnom, pragmatskom, dnevno-političkom manipulacijom korišćen za anatemu prema svima onima koji su tražili raspravu o stvarnim crnogorskim interesima. Isti metod se koristi i danas.

Dame i gospodo,
stvarni crnogorski interesi nijesu se nikada nalazili u tekovinama 12. jula, ali mi na taj čin ne možemo pljuvati, baš kao što ne možemo pljuvati na našu dojučerašnju komunističku prošlost ili na četničku kolaboraciju. Ne možemo, jer je čin pljuvanja sam po sebi neproduktivan. Tim metodom se uvijek služe oni koji žele da zamute kako bi u mutnoj vodi lovili. Naprotiv, sve te pojave moramo rasvijetliti zracima naučne spoznaje, kako bi prema njima imali racionalan, a nikako emotivan odnos. A sve to, opet, može da uradi samo civilno društvo i demokratska država. S druge strane, nijedan narod na svijetu, počev od norveškog koji je imao Kvislinga, preko ruskog koji je imao Vlasova pa do francuskog koji je imao Petena - ne slavi svoje kolaborante niti traži njihove rehabilitacije. Niđe u svijetu se ne pokušava čin kolaboracije izjednačiti sa činom borbe protiv okupatora.

Dame i gospodo,

Sve strane u ondašnjim jugoslovenskim sukobima, tokom II svjetskog rata, neke prije, a neke kasnije, doživjele su ili vojni, ili politički poraz. Zbog kolaboracije sa okupatorom četnici su izgubili početnu naklonost antihitlerovske koalicije, a zatim su vojno potučeni od strane partizana. Jugoslovenski komunisti borili su se na strani antihitlerovske koalicije i zahvaljujući toj osnovnoj činjenici, došli su na vlast koju su držali gotovo pedest godina. Međutim, propast komunizma kao svjetske ideje zatekao je gro srpskih i crnogorskih komunista mentalno i obrazovno nespremne i nesposobne da shvate i prihvate neizbježnost suštinskih društvenih promjena. Rezultat toga je tragično vidljiv - oni, njihova vođstva i njihova armija, glavni su krivci za sadašnji rat i raspad ondašnje SFRJ. Dakle, učešće u antihitlerovskoj koaliciji nikako ih ne može osloboditi krivice za užas koji su ovog puta uradili i uslovili. Ali, slom komunizma ne može rehabilitovati četnike za kolaboraciju i sve ono što su uradili tokom II svjetskog rata.

Dozvolite da to pojasnim na ruskom primjeru. Učešće Sovjetskog Saveza i njegova primarna uloga u slamanju hitlerovske vojne mašine nikako pred istorijom ne može rehabilitovati sibirske logore ili pakt Ribentrop-Molotov, ne može rehabilitovati jezivi zločin koji je crvena armija počinila nad hiljadama i hiljadama poljskih oficira u Katinskoj šumi, ne može rehabilitovati odnos iste te armije prema varšavskom ustanku; ili okupaciju Češke ili Avganistana.
Sve ovo do sada rečeno pomaže nam da shvatimo, uvjeren sam, civilizovani i demokratski odnos LSCG-a prema stvarima prošlosti i da shvatimo da na osnovu takvog shvatanja prošlosti mi na sljedeći način vidimo sadašnjost u svijetlu prijedloga deklaracije.

Dame i gospodo,

po našem uvjerenju nuđenje deklaracije NS upravo sada i žestoki odgovor DPS-a na nju su samo jedan od bezbroj potvrdjivanja da su NS i DPS uvezene stranke u Crnu Goru i da je podjela inače jedinstvenog bloka kada se to tiče životnih crnogorskih interesa zapravo samo čin svrstavanja iza i ojačanja njihovih beogradskih centrala. Narodna stranka baštini tradicije obrenovićevsko-karađorđevićevskog velikosrpskog anticrnogorstva koje je permanentno radilo na uništenju crnogorske države, crkve, dinastije Petrović Njegoš i potiranju crnogorskog nacionalnog subjektiviteta, kako bi se tim postupkom zakrpila crna rupa petstogodišnjeg srpskog robovanja tehnologijom pretvranja crnogorskog naroda u srpski narod i time obezbijedila istorijska podloga za realizaciju velikosrpskog državnog projekta i njegovog izlaska na crnogorsko more što je, sa gledišta njegovih tvoraca još od 1844. g, za nas razumljiv, ali i neprihvatljiv postupak. Mjereno aršinima morala i političke principjelnosti, preciznosti i iskrenosti političkog djelovanja, ja duboko poštujem Narodnu stranku kao nastavljača takvog projekta u Crnoj Gori i smatram je časnim protivnikom političkog projekta LSCG-a.
Za razliku od NS, DPS je stranka jednokratne upotrebe, stranka zadatka, pa zato i stranka bez ideje, bez misli, pa zato i bez budućnosti. Suštinski, ona je samo drugačijim metodama radila na ostvarenju projekta NS. Za razliku od NS, ona će trajati tačno onoliko koliko bude trajao i njen beogradski izumitelj i nalogodavac. Od januara 1989. ova stranka crpi svoju snagu na stalnom proizvođenju i oživljavanju starih i novih crnogorskih podjela. U dosadašnjim izborima ona je manipulisala: kominističke strukture koje su pristale da naprasnim mijenjanjem stava sačuvaju svoje privilegije; iskorišćeni su kadrovi JNA iz prostog razloga jer su pod komandom Beograda; iskorišćeni su neočetnici na čijim je krilima i došli na vlast; iskorišćeni su ibeovci kojima je dala trgove i ulice umjesto istinske zakonske pojedinačne rehabilitacije i po tom osnovu materijalne naknade štete itd. Ostao je neiskorišćen partizanski resurs kojemu je na ovaj ili onaj način za ovih bučno četničkih pet godina ućeran strah u kosti. On se sada, opisanom tehnologijom, želi ohrabriti kako bi se stavio u službu očuvanja koalicije SPS-DPS. Zašto? Zato što stvari u Bosni, bez obzira na odbijanje ili prihvatanje mirovnog plana idu loše po Srbe uopšte, a posebno po Slobodana Miloševića, jer su svi prekodrinski Srbi za Karadžića i Šešelja, Koštunicu i Đinđića. Takođe oni uživaju značajan ugled i u samoj Srbiji. Oni svi baštine Dražu Mihajlovića i reže na g. Miloševića koji im nije dao, njihovim aršinima mjereno, punu i otvorenu podršku u Bosni. Kako Milošević može otkloniti tu prijetnju? Tako što će se u pomoć prizvati stare dobre partizane i stari dobri komunizam. Zato Mirini generali polažu cvijeće na grob svojeg ispljuvanog i poniženog maršala, zato se u Srbiji i Crnoj Gori ponovo ove godine slavio tiho njegov rođendan, zato su 25. maja beograđani viđeli na Terazijama već davno zaboravljene, a faktički, kao znamenja antisrpstva zabranjene crvene zastave sa srpom i čekićem. Zato se u Crnoj Gori naprasno slavi 13. jul od onih kojima je na dubrovačkom ratištu Šešelj vršio smotru brigade SAVA KOVAČEVIĆ dok su preko petokraka imali svježe nalijepljene kokarde. E, oni tada nijesu mislili ni na 13.jul, ni na Savu koji se u grobu prevrtao...

Dame i gospodo,

Zato što u ponuđenoj deklaraciji, kao i odnosu DPS-a prema njoj vidimo najnoviji čin najnovije političke manipulacije sa unesrećenim crnogorskim građanima koji ponovnim suludim podjelama na četnike i partizane treba da zaborave na svoj ponižavajući položaj u koji su ih dovele one strukture koje su složno napravile januar 1989; zato što je ova podjela u funkciji zloupotrebe i partizanskih i četničkih ghrobova radi borbe za vlast onih struktura koje su nas zajedničkom akcijom gurnule u kob građanskog rata i izopštile nas iz čitavog svijeta zamračujući nam civilizacijsku perspektivu, uvodeći nas u bijedu i poniženja sramotnih razmjera i zbog još mnogo razloga koje prevazilaze kapacitet jednog skupštinskog izlaganja - mi, kao ozbiljna politička stranka centra u toj ujdurmi raskopavanja grobova učestvovati nećemo. Mi smo za dostojanstvo groba, pa ma čiji bio. Mi nećemo vaditi davne žrtve iz tih grobova, kako bi još jednom poginule u današnjim dnevno - politikantskim obračunima. Mi se nijesmo ni sa kim svađali, pa nemamo potrebu da se bilo s kime mirimo.

S druge strane svjesni smo da Franko nije mogao pomiriti Špance, već ih je pomirio kralj Huan Karlos stvarajući od Španije demokratsko civilno društvo. Hitler nije mogao da pomiri Njemce, niti Musolini Italijeane. S druge strane, neće pomiriti ni Milošević ni Karadžić Srbe, ni Tuđman Hrvate, ni Bulatović Crnogorce. Tu ulogu mogu samo da urade demokratske institucije jednog društva, njegova utemeljenja na civilizacijskim dometima demokratije i poštovanja ljudskih prava. Zato što je LSCG stranka političkog diskontinuiteta u Crnoj Gori, stranka poštovanja crnogorskih sudbinskih interesa - zato su se članovi LSCG-a, bez obzira da li potiču i iz zelenaških, bjelaških, partizanskih, četničkih, ibeovskih, komunističkih porodica našli pomireni u vrhunskim civilizacijskim dometima liberalne demokratije, primjenjenih na Crnu Goru kako u odnosu na njenu prošlost, tako i u odnosu na njenu sadašnjost i budućnost. Zato kažemo - građani Crne Gore ne nasijedajte na najnovije manipulacije onih koji su u suštini isti kada se to tiče Crne Gore i njenih interesa, isti u namjeri da sa vama manipulišu radi suve borbe za vlast u interesu njihovih beogradskih centrala. Zato građani Crne Gore nađimo se zajedno okupljeni oko ideje izgradnje Crne Gore kao sloboodnog, demokratskog, otvorenog, bogatog i prosperitetnog društva.

Dame i gospodo,

LSCG neće učestvovati u raspravi po ovoj tački dnevnog reda, niti će naš klub biti prisutan u sali. Kada budete ponovo raspravljali o onih 16 hiljada maraka za svakog crnogorskog punoljetnog građanina, kada budete raspravljali o načinu skidanja sankcija, kada budete raspravljali o stanju ljudskih prava u Crnoj Gori kada budete raspravljali o tome kako Crnu Goru vratiti u svijet, kada budete raspravljali kako građane Crne Gore učiniti dostojnim srećnog života ovđe u Crnoj Gori, mi ćemo ponovno biti tu.

Pozdravljam vas.

Podgorica, www.lscg.cg.yu, 25. Jul 1994. godine

vrh

Copyright © Liberalni savez Crne Gore, 2003