Istorijat
Miroslav Vickovic, kandidat za gradonacelnika Podgorice
LIBERALNI SAVEZ CRNE GORE
Promotivni skup
Podgorica, 19. maj 2000. god.
Dragi prijatelji, dragi liberali,
Zelim da Vam prenesem moje veliko zadovoljstvo, srecu i cast sto sam
kandidat za gradonacelnika Podgorice.
Samo po sebi – to je veliko priznanje, a kada to priznanje dolazi od strane
partije koja se vec punih deset godina nalazi na pravom putu i na pravi
nacin, onda to dobija jos jednu, ako hocete, uzvisenu dimenziju, posebno
zbog toga sto ovi izbori u Podgorici nijesu obicni izbori.
To su izbori na kojima se nece odlucivati o drzavnom statusu Crne Gore,
nece se odlucivati ni o vojsci, ni o policiji.
To su izbori na kojima ce se ocitovati da li Crna Gora ima volje, poput
nedavno Hrvata, za vlastitu obnovu, u prvom redu moralnu. Vidjece se da
li gradjani Podgorice, kao republickog centra i Crne Gore u malom, hoce
da prepoznaju rezltate jedne desetogodisnje krive politike i krivog puta
na koji su nas, sve zajedno, bili Crnogorci ili Srbi, naveli i zaveli
politicari i politike koje personifikuju imena Bulatovica, Djukanovica
i Marovica.
To su izbori koji ce nas dovesti u poziciju da se suocimo sa samima sobom.
Izbori u kojima moramo, kao u ogledalu, pogledati vlastiti lik i zapitati
se – da li ja, personalno, kao taj i taj, imam vise prava da podrzavam
politike Momiura Bulatovica ili Mila Djukanovica. Imam li ja vise pravo,
kao sa svake strane ojadjeni gradjanin, da dajem podrsku politici koja
me ojadila?
Imam li vise pravo da dajem povjerenje ljudima kojima se nikako ne smije
vjerovati? Imam li paravo da dajem povjerenje onima koji se sa mojim povjerenjem
igraju ili ga izigravaju kako im se kad svidi?
Imam li pravo da dajem povjerenje Bulatovicu, koji mi dijete oblaci u
vojnu, ili Djukanovicu koji mi dijete oblaci u policijsku uniformu? Imam
li pravo da jos uvijek ne zelim vidjeti da je moj glas koji je bio davan
njihovim laznim obecanjima, temelj njihovog naopakog politickog djelovanja?
Smijem li i dalje zmuriti na cinjenicu da su se neki ljudi preko noci
obogatili, a da to nijesu zasluzili ni svojim znanjem, ni svojim radom,
dok moja porodica nema ni za dzeparac? Imam li pravo da ne uocim da je
danas najunosnije radno mjesto u Crnoj Gori, biti prijatelj ili rodjak
predsjednika republike? Imam li pravo da svakog dana prolazim pored boksova
sa cigaretama, a da se ne zapitam – kako smo do ovoga dosli. Kako smo
dosli do ovoliko poginulih na ulici, u saobracaju, kako nam je droga dosla
i u osnovne skole, a niko ne podnosi ostavku? Imam li pravo da ne vidim
da je manjina, apsolutna manjnina sita i bijesna, da se vise boga ne boji
ni ljudi ne stidi.
Imam li pravo da zazmurim da je najveci dio moga naroda i ja sa njima
– go, gladan i zeljan svega i svacega? Imam li pravo da ne vidim da se
ova vlast na najsvetijem mjestu za svaki narod demokratski, usred parlamenta,
sluzi ociglednim lazima i prevarama sipajuci ih u ogromnim kolicinama
meni pravo u lice? Mogu li da izdrzim da moj predsjednik, da ne trepne,
pred citavom Crnom Gorm kaze da nije bio na Dubrovnik? Imam li pravo da
sebi ne postavim pitanje – ljudi bozji, pa zar smo dotle dosli? Imam li
pravo da se ne osvrnem oko seb i zapitam – stvarno, zasluzujem li ja kao
covjek, kao gradjanin, bolje predstavnike u vlasti nego sto su Dragan
Djurovic, Rastoder, Rakcevic, Labudovic i ostali.
Imam li pravo ne zapitati se – cime se oni sluze u politici, i to javno,
na moje oci, slijedeci praksu njihovih sefova Djukanovica, Bulatovica
i Marovica? Moram odgovoriti teska srca da se sluze – prevarom. Moram
sebe zapitati – boze, zelim li ja i dalje da budem varan. Moram odgovortiti
ne da ne zelim da budem varan, nego necu da budem varan. Moram odgovoriti
da ni po jednom jedinom ljudskom, moralnom i politickom kriterijumu vise
nikad, ama bas nikad ova vlast ne zasluzuje glas moj, niti ikoga mojega.
Moram se zapitati – zasto ovoga puta ne bih glasao, makar na opstinskom
nivou – za liberale. Zasto ne bih glasao za te pametne, postene i hrabre
ljude koje cijenim i postujem iako nijesam clan njihove stranke. Zar nije
pravi trenutak sada, ovdje u Podgorici, na opstinskom nivou, da ih provjerim
kako ce se ponasati. Zar sebi smijem propustiti to zadovoljstvo da Mugosu
i Predraga Bulatovica ne posaljem da dijele zasluzene opozicione klupe?
Zar smijem propustiti to zadovoljstvbo da 11. juna radosno viknem svojoj
deci – eto, glasao sam za one vase liberale!
Glasao sam jer su liberali na svaki kantar bolji od Bulatovica, Djukanovica
i Marovica zajedno, a onaj Vickovic i od Mugose i od Bulatovica i to odvojeno!
Zivjeli! Zivjela velika liberalna pobjeda 11. juna kada cemo ih iznenaditi
dajuci podrsku liberalima na pravi nacin kako bi zajedno izasli na pravi
put!
|
