(Cetinje, www.lscg.org, 2. Maj 2007. godine) - Jevrem Brković je najznačajnija književnička i uopšte kulturna pojava ove «najcrnogorskije» Crne Gore, njena perjanica, njen vitez, njen zatočnik. Na isti takav način Đukanović i Marović njene su političke perjanice, «putovođe» kako im odnedavna najsvježije udvorički tepa Brković. Sve što je vodeći politički dvojac činio i učinio Crnoj Gori «umjetnost» je svoje vrste, specifični performans koji se u Crnoj Gori živio i živi svakog dana na radost, podršku i sreću njenih građana punih osamnaest godina. Sve što je pisao, neumorno piše i pisaće Brković jeste gola takva «politika» pretočena u anahroni književnički izraz koji kao trag dinosaurusa, iz prve noge, porazno svjedoči o jednom vremenu, njegovim kreatorima i protagonistima. Alati kojima se vodeći dvojac crnogorske politike služio i služi u obavljanju svog političkog zanata u ovoj današnjoj «najcrnogorskijoj» Crnoj Gori ili onoj prije nje, onoj «srpskoj Sparti» kojom su takođe «putovodili» ostali su isti: prevara, podvala, spletka, intriga, laž i najviše gola sila. Istim metodama služio se i služi Jevrem Brković u obavljanju svog književničkog zanata i onda kad je bio velikosrbin i danas kad je «najveći pisac najcrnogorskije Crne Gore». Golom silom, na sreću, Brković nikad nije raspolagao. «Najcrnogorskiji» pisac i «najcrnogorskija» crnogorska politika su jednojajčani mentalitetski blizanci. Istovjetno poimanje svekolikog svijeta i svekolikog ljudskog života, njegovog početka i kraja, njegovog trajanja i pozvanja podijeljeno u dvije gole, dosadne forme niskih strasti i vječno nezajžljivih, nezasitih apetita svake vrste. Što je priča o Brkoviću, ako nije priča o crnogorskoj politici? A što je priča o «najcrnogorskijoj» politici, ako nije priča o Brkoviću? Prirodno, ovakva politika je našla svog pisca, a ovakav pisac svoju politiku. Nema «naj» politike bez «naj» pjesnika. I Milošević je to znao. Ta sprega između Politike i Pisca je u svim vremenima strasna i snažna, naravno na obostranu korist. Sumnjam da ovu crnogorsku spregu mogu poremetiti neki navodno mafijaški pajseri koji su se navodno prepoznali u književnosti Prvog Pisca Najcrnogorskije Crne Gore ili sramotno ubistvo njegovog tjelohranitelja. Važno je da se knjiga prodaje, a i Dnevnik će, ako Bog da! Pisac je u svojem «grandioznom» djelu pod pseudonimima ukrio stvarne osobe, one o kojima crnogorska i šira javnost sve zna, one koje je Pisac godinama podanički opsluživao kao intelektualni pristav, sluga i plaćenički verbalni pistoljeros. Kakva veličanstvena hrabrost, kakva podloga za novo mučeništvo! Naravno, ovakve politike ne bi bilo da ona nije imala i da nema na desetine hiljada poslušnih pristalica koje nije «stvarala» riječ Piščeva, kako on naivno laže sebe, nego komletno privatizirani državni aparat, u prvom redu policijski, kompletna kontrola svih finasijskih i ekonomskih tokova od strane organizovanog kriminala koji glumi državu i ogromni crni fondovi nastali na tom osnovu. Takođe, ovakvu svoju funkciju Pisac je ostvario zbog toga što ima sopstvene, od vlasti mu darovane poslušne akademike - Dukljane. Pisac i njegovo dukljansko društvo su u toj priči tek plaćeni klovnovi za uveseljavanje i demokraturni dekor. Naravno, među Dukljanima ima nekoliko osoba sa vrijednim doprinosima nauci i umjetnosti. Ovo dragovoljno režimsko «klovnovanje» baca ogromnu sjenku na njihov sveukupni angažman u najdubljem ljudskom smislu. Status birača i status akademika se u Crnoj Gori honorišu. Birači «biraju» kad treba i koliko treba, a «intelektualci» glumataju po narudžbi, opet kad treba i koliko treba. Takvo glumatanje je suština antiratnog profiterstva koje u Crnoj Gori ima svoje velike junake, naravno i Najvećeg među njima. Sjetićemo se kako se horski, besramno i uporno godinama lomio Liberalni savez zbog toga što je blagovremeno saopštavao svoje političke stavove, viđenja, savjete i upozorenja o suvoj suštini crnogorske ohlokratije i njenih stvarnih namjera. Upozoravli smo, a intelektualci lagali kako je nevažno ko, kako i zašto donosi nezavisnost. Intelektualci se i danas prave ludi, to je najnovija crnogorska moda: nijesmo se mi borili za ovakvu Crnu Goru! Nešto ranije to je počeo da viče i Najveći Crnogorski Antiratni Profiter, onaj koji je Dukljanima i ne samo njima godinama davao «macine trave» da hajkaju na liberale kroz štampu i elektronske medije i poručivao Crnogorcima: Stanite iza Krsta pa makar ga i Đavo nosio! A Krst i Đavo ne mogu zajedno, to mogu da poruče samo prodane duše. Čomski je rekao da je odgovornost intelektualaca da govore istinu i objelodanjuju laži. U Crnoj Gori je suprotno: zadatak intelektalca je da očiglednu laž odbrane i «prodaju» je puku kao istinu. To je uporišna tačka sveopšte crnogorske «harmonije srama» kako je crnogorsko stanje u jednoj svojoj pjesmi opisao poznati nikšički pjesnik Nebojša-Ćićo Vulanović. Rezultati ovakve «junačke odgovornosti» crnogorskih «intelkektualaca» vide se na svakom mjestu crnogorske svakodnevice. Ali, zlata vrijedna je spoznaja da su ovakva «politika» i ovakvi «intelektualci» izrasli iz najtamnijih dubina crnogorskog narodnog bića, onog jedinstvenog skamenjenog mentalnog supstrata kojeg Brković i njegova «najcrnogorskija» politka zrače odsijavajući se kao dva crna ogledala usmjerena jedno na drugo. Mrak, sjajni, cakleći mrak, u nedogled... Taj crni odsjaj danas vidi više Ljudi nego ikada ranije, nema više džamadana iza koga se mogu sakriti. «Najcrnogorskija» politika stavila je u funkciju «najcrnogorskijeg» pjesnika, a ovaj «najcrnogorskiji» Crnogorski Književni list i «najcrnogorskiju» Dukljansku akademiju čim se vratio iz «najjunačkijeg» i «najpaćeničkijeg naj-progonstva», zapravo jednog brižljivo sračunatog kukavičkog bjekstva pomno planiranog zbog namicanja književničke i prognaničke «slave». Za ovu priliku ja o crnogorskoj Politici neću reći više ni riječ. Sve sam o njoj rekao zajedno sa liberalima pred cijelom Crnom Gorom onda kad je trebalo, a trajalo je punih šesnaest ljeta. Ne idi tamo, vikali smo, ridali, plakali, tukli se, zvali, preklinjali, molili, borili, zaklinjali. Crna Gora kao da je rekla: hoću, baš za inat! I pošla je. Srećno. Taj CKL u kojem se naš «prognanik» potpisivao ispod čitavih ružnih, dronjavih ponjava od tekstova: pseudonimima, pravim imenom i iznajmljenim imenima nikad nijesam udostojio bilo kakvog odgovora ne htijući da se tamo nađe ni jedna jedina moja riječ, ni jedno jedino slovo. Nikad ga u ruke, zbog higijenskih razloga, nijesam uzeo. Samo ponekad u elektronskoj formi. Pucketao je sa ekrana čisti fašizam u odnosu na mene i Liberale, i ne samo na nas, napujdan i istovrstan sa «Pobjedinim» onih stravičnih devedestih. Naravno, naručilac i hajkač je ostao isti, nađen je drugi izvršitelj, umjesto šajkače crnogorska kapa. Nije me ovakav entuzijastički aktivitet iznenadio od bjegunca, ostaralog i zašlog u ozbiljne godine, a vazda žednog mladalačke slave koja, eto, nikako da dođe osim kao žalosni eho iznuđen zaglušujućom larmom turbokičerske, ultrabesramne, zaglušujuće samohvale, one njene vrste koja kod poštenih ljudi nailazi na prezir i podsmjeh, ali na žalost i ćutanje, a kod onih drugih na živahno podgurkivanje i namigivanje iza leđa pa sve sve do ovog nedavnog pajsera, eho koji poručuje - lažna je tvoja «slava» i sveopštom sprdnjom okrunjena, nesretniče. Istovjetnu preobraćeničku staračku vitalnost primjetio sam samo još kod visokih komunističkih funkcionera bivše crnogorske politike i udbe pometenih onom sramotnom, prethodno u pomije duboko zaronjenom metlom antibirokrtaske «revolucije». Naravno, poštovanje prema rijetkim izuzecima. Iznenadilo me je od ljudi koji su u CKL-u potpisivali druge, manje-više vrijedne stručne ili književne tekstove iz broja u broj, praveći se ludi da ne vide u kakvom listu sarađuju, ćuteći kao ribe. A postoje strašna vremena u kojima ćutanje znači odobravanje. Ono su bila vremena potpunog crnogorskog sloma strašnijeg po posljedicama od dubrovačkog. Zabolio me je nekadašnji prijatelj Mladen Lompar koji se ispod tog smeća potpisivao kao zamjenik urednika. A ugledni Mirko Kovač se «dosjetio» da se od ostatka «lista» ogradi «funkcijom» urednika za hrvatsko izdanje ili tako nekako. Prava zastida. Dio dnevničkih zapisa Najvećeg Dukljanina i Najcrnogorskijeg Crnogorca objavljen je u drugoj novini pa se samo zbog te činjenice osvrćem na njih. U ovoj novini se sve češće pojavljuju autorski tekstovi koji tek danas, uredno i čitko prepisuju stare svima dobro dobro poznate političke stavove Liberalnog saveza. Kad su blagovremeno govorili, Liberali su bili dnevna meta istih ovih autora koji ih danas prepisuju, a ponašaju se kao da Liberali nikad nijesu postojali. Bilo kako bilo tunel Slobode koji su liberali glavom svojom probili i otvorili tada je definitivno zakatančen od strane starih Miloševićevih crnogorskih tamničara. Ruski model novokomponovanog samodržavlja čiji je temelj organizovani kriminal lako kao ljetnjim čaršavom pokriven latinoameričkom demokraturom, to je Crna Gora danas kao definitivna posljedica. Svih crnogorskih hiljadu godina, svi Vojislavljevići, Balšići, Crnojevići i Petrovići, svi Oktoisi, Sveti Petrovi, Miljanovi i Njegoši, svi Tuđemili i Vučji dolovi, svi Bogišići, Knjaževine i Kraljevine svi naši preci izgleda da su se rađali i umirali samo zbog toga da bi se čitava Crna Gora, sva njena bogatstva i sve njene perspektive slile na privatne račune ohlokratije. To je jedini puni smisao sveukupne crnogorske istorije, to je puni smisao pregnuća naših predaka, to je istorijski saldo do kojeg se stiglo neviđenom brzinom uz sveopšte oduševljenje tamničara, njihovih «intelektualaca» i antiratnih profitera kao i ogromne većine utamničenih. Pravdanje ovakvog kraja Crne Gore kao perverznog falsifikata vitalne ideje Liberalnog saveza, slavljenje ovog falsifikata, njegovo ovjekovječenje u «junački čin», pranje sebe i režima namjera je lažnih i friziranih dnevničkih zapisa Jevrema Brkovića. Za njih je malo reći da faktografski i značenjski predstavljaju falsifikat, rugobnu samohvalu, golu otvorenu i otrovnu laž, spletku, intrigu, ogovaranje ili psinu, jer istina je – ovo «strašilo» od štiva pravi je «spomenik» ovakve Crne Gore. Ja sa ovom i ovakvom, kako bi rekao Brković u svojoj pjesmi, «pasjom» Crnom Gorom, osim geografskih granica i mojih grobova nemam ništa zajedničko. Sva moja lična borba i neviđena borba strašnog Liberalnog saveza vodila se da ova Crna Gora ne bude «pasja» nego – ljudska. Poraženi smo. Slavko Perović Cetinje, www.lscg.org, 2. Maj 2007. godine TEKST KOJI SU VIJESTI ODBILE DA OBJAVE

vrh

Copyright © Liberalni savez Crne Gore, 2003