REAGOVANJE SLAVKA PEROVIĆA NA FELJTON BLAŽA SREDANOVIĆA (Cetinje, www.lscg.org, 19. Februar 2007. godine) Upravo završeni feljton Blaža Sredanovića osim očiglednog primjera jednog komičnog samoreklamerstva ima za vrijednost tek pukog spiska malog dijela režimske agenture koja je posredstvom Sredanovića djelovala medju crnogorskom dijasporom radeći da za potrebe nalogodavca predstavi u lažnom svijetlu Liberalni savez. Ovaj mračni i prljavi posao nije bilo lak, o čemu takodje svjedoči i Sredanovićev feljton. Ljudi se nijesu tako lako dali. Htjeli su više da vjeruju sopstvenim očima nego režimskim lažima. No, bila je to bitka Davida i Golijata, neravnopravna bitka između onih koji su Crnu Goru smatrali domovinom protiv onih koji su je smatrali i smatraju imovinom, sinekurom ili sredstvom za manipulisanje. Ova bitka se prenijela i među naše iseljenike u tuđini. Pobijedili su oni drugi i pored činjenice što su sve pozicije bile jasne i vidljive, pozicije koje nikom nije trebalo posebno objašnjavati ni u Crnoj Gori ni van nje. Golim okom se sve vidjelo juče i vidi se još i bolje danas u nezavisnoj Crnoj Gori. Ali, većina je glumila da ne vidi i pravi se i danas da ne vidi, precizno rečeno odbija da vidi baš kao što odbija da vidi i Blažo Sredanović. Ova svojevrsna igra žmurke kod Sredanovića mogla bi da se doživi kao iznenađenje, jer je čitavi svoj radni vjek proveo i ostvario karijeru u Americi, dakle u društvu koje s pravom važi za najotovrenije, najslobodnije i za društvo koje je dosegnulo najviše demokratske standarde. Za razliku od onog bučnog dijela domaće inteligencije Sredanovićeve generacije koja je vidljiva na društvenoj sceni Crne Gore, a čije se potrpežnjaštvo, udvorničarstvo i sluganstvo može razumjeti, naravno ne i opravdati naslijeđenim pavlovljevim refleksom iz prethodnog komunističkog režima, one vrste refleksa zbog koje se obilato bali na manje ili veće sinekure, Sredanović njoj ne pripada, ali joj je sličan kroz činjenicu da osim spoljašnjeg usvajanja građanskih manira nije prihvatio ni jednu jedinu temeljnu pozitivnu vrijednost društva u kojem je proveo čitavi vijek. Naprotiv, poput Sredanovića se mogla ponašati samo osoba koja je čvrsto uvjerena da su najkorisniji alati u životu Crnogorca njegova ambijentalna podlost, lukavstvo uz čojkanje i sukanje brkova pa sve do prakse glumljene iskrenosti kao najvećeg stepena prevare, a ova je esencija svekolike životne mudrosti. Kao Sredanović mogla se ponašati samo osoba koja čvrsto drži da su to duhovni alati koji nadilaze sve naučeno i viđeno pa u svijetlu toga i elementarni demokratski principi predstavljaju najobičnije trice i kučine. Nikako drukčije se ne može objasniti Sredanovićev pokušaj dokazivanja da se stvaranje demokratije i slobode u Crnoj Gori pomaže isključivom i bezrezervnom podrškom jednom notorno kriminalno-mafijaškom režimu uz istovremeno uništavanje Liberalnog saveza. Ne sjećam se da je i jedan jedini američki političar otvoreno podržavao mafiju, ali se sjećam suprotnih primjera. Kada neko opisane alate primjenjuje u životu i politici, a njegova akcija se podudara sa ciljem koji preferira Sredanović, očigledno plane velika ljubav, što je razumljivo. Dakle, nije Sredanović predano radio za Đukanovića primarno zbog Crne Gore, nego zato što sa njim dijeli zajedničke poglede na život i njegove vrijednosti. Đukanović nije bio niti jeste problem Crne Gore, već ona ogromna većina koja u Crnoj Gori dijeli isti sistem „vrijednosti" bez obzira na sve političke farbe i pripadnosti. Naravno, njihovo postojanje nije od juče ni prekjuče, što je posebna tema. Ipak danas nema tog suverenističkog ili drugog smokvinog lista koji bi mogao pokriti njihovu preružnu nagotu. Ta spoznaja je najveća i najkvalitetnija vrijednost koju u nasljeđe prenosimo budućim generacijama. Na istom vrijednosnom sustavu je sačinjen, a ne napisan ovaj polupismeni feljton. U njemu jedino sjaje i istinom blistaju citirana pisma liberala Miroslava Vickovića i Ivana Martinovića. Takođe i riječi Vesne Radunović i Jovana Radonjića odslikavaju ono što je bilo očigledno: Sredanovićevu namjeru da dijasporu stavi pod Đukanovićevu kontrolu otvoreno od 1997. Taj proces će Sredanović početi udarnički da „valja" skoro deset godina prije raspisivanja referenduma o nezavisnosti Crne Gore. Crna Gora je država koja je u rukama organizovanog kriminala, onog koji je koliko juče bio ratnohuškački, onoga koji je po nalogu Miloševića i u organizaciji njegove policije ulicom došao na vlast, onog koji je po Miloševičevom nalogu, upornom političkom podlošću rušio onu Jugoslaviju sigurno je gurajući u rat, onoga koji je bio ratni huškač i organizator rata u Crnoj Gori, onoga koji je raspirivao nacinalnu i vjersku netrpeljivost, onoga koji je crnogorsku mladost slao u rat i smrt, onoga koji je palio Konavle i burdao Dubrovnik, onoga koji je naftom punio Mladićevu bosansku ratnu mašineriju, onoga koji je stvorio SRJ, onoga koji je glasao za Miloševića kao predsjednika SRJ, onoga koji je Miloševiću okrenuo leđa tek u trenutku kad mu je Zapad potpisao političku smrtnu presudu. U godinama najtežih ekonomskih sankcija koje nam je svijet nametnuo zbog ovdje tek naznačenih obrisa jedne mračne poltike, dok su plate i penzije iznosile nekoliko maraka, a dok su istaknuti DPS kadrovi bili na pozicijama predsjednika i ministara Miloševićeve rezervne vlade, tzv. savezne, dok su se slavili Jezda i Dafina, a istovremeno se klalo od Foče pa nadalje, dok je Sarajevo gorjelo, dok se Srebrenica masakrirala... i dok su liberali u Crnoj Gori zvjerski progonjeni kao državni neprijatelji broj jedan, u Crnoj Gori je stican ogroman ratnoprofiterski kapital. Zabrinutost za sudbinu tog kapitala, pitanje njegovog vlasništva i raspolaganja, dovela je do pucanja u DPS. Jedna polovina DPS ostala je preko noći bez dijela biračke baze koja bi joj i dalje mogla garantovati apsolutnu vlast, pa je taj broj trebalo nadomjestiti preuzimanjem biračkog tijela LSCG . Ne želim trošiti ni riječ o očiglednoj istini da su svi izbori u Crnoj Gori bili otvoreno kradeni, a da će nakon Đukanovićevog okretanja leđa Miloševiču crnogorski režim biti poučen i naučen kako se krađe rade u demokratskoj oblandi metodom zvanom „siguran glas". Hiljade, hiljade i hiljade imena oduševljenih i srećnih ljudi na našim mitinzima, kilometarske kolone na crnogorskim putevima koje su te mitinge pratile iz nadahnuća ljubavi, hrabrosti i patriotizma sa nadom da Crna Gora mora biti bolja, kolona u kojima nikome nije plaćeno gorivo, a pogotovo ne ruka za viorenje krstaša, topile su se kao snijeg na suncu u biračkim spsikovima i izbornim mahinacijama. Ratnoprofiterski kapital preko noći je bacio pod noge šajkaču, polako i oprezno oblačeći crnogorsku robu. Preko noći u službu režima stavile su institucije, njih desetak, koje je osnovao Liberalni savez, što direktno, što iz sjenke kao logistiku njegovom državotovornom programu. Naravno, u ono doba nije bilo toliko junaka kao što ih je danas. Na prste su se mogli izbrojiti ljudi koji nijesu formalno bili članovi LSCG, a smogli su minimum hrabrosti da se nađu na čelu nekih od tih institucija. Zasjeli su kao u busiju, čekali i dočekali. Takođe, liberali su za neke novinare, udbaše i dvorske intelektualce predmiloševićevskog komunističkog režima postali zbjeg u koji su se skrili pred brutalnim progonima i prijetnjama novog režima. Najveći broj njih se nije htio otvoreno politički angažovati pravdajući se ili godinama, ili bolešću, ili porodicom. Čučali su u zavjetrini, jer nijesu imali kud. U novim prilikama, na prvi mig, razlećeli su se udarnički da odrade protiv Liberala, tako da je osim nove koju je sam izgradio i posjedovao, režim dobio na raspolaganje i najveći dio stare - nove UDBE. Skoro su se svi visoki bivši komunistički funkcioneri pretvorili u otvorene terenske Đuknovićeve antiliberalne agitatore, oni koji su „Književnu opštinu Cetinje" rasturili kao nosioca crnogorskog nacionalizma, oni koje su Bulatović, Đukanović i Marović kao „jagnjofukce" na najgori način norfilovski ponizili. Nijesu ih mogli zaustaviti ni godine, ni staračka reuma, ni stalna zaklinjanja da neće više nikad ni sa jednom partijom. Što reći o medijima na kojima su glavne uređivačke i druge perjanice postali bivši liberali ili njegovi simpatizeri koji su baš kao i njihovi prethodnici, samo pod drugom firmom, nastavili sa brutalnim gaženjem kodeksa ove časne profesije? Projektovano uništavanje Liberalnog saveza trajalo je tako dugo samo zato što se plamen demokratske, crkvene i državne obnove koji su liberali upalili i nosili, čvrsta namjera za temeljnim promjenama u crnogorskom društvu, želja da se četništvo i komunizam demistifikuju i odlože u arhiv kao najveća prepreka bilo kakvoj demokratskoj akciji, stav da nacionalna bogatstva ne zavše kao vlasništvo kaste pripadnika organizovanog kriminala, pretvorio u srž vatre, u vreli žar. Dok se UDBA poslije svakog izbornog ciklusa temeljito obrušavala na brlaćenje i „mašanizaciju" onog broja naših birača na koje se moglo uticati, u ključnim momentima uvijek su Liberale, pored tvrdog biračkog jezgra glasali sve novi i novi birači, ljudi za koje nijesmo znali da postoje, koji nikada nijesu prekoračili prag naših kancelarija. Ova dirljiva činjenica istovremeno svjedoči o ogromnom demokratskom crnogorskom potencijalu koji je efektom neutronske bombe planski razorila ova Sredanovićeva stara - nova vlast. U godinama koje opisuje Sredanović, Crna Gora je ovom sudbonosnom vrstom razaranja i otvorenom divljačkom pljačkom koja je poprimila čudovišne razmjere, definitivno preusmjerena, spriječeno joj je da krene putem istinske demokratske preobrazbe. Pod državotvornim plaštom kriminal je otvoreno zaposjeo demokratski prostor, on je legitimizovan, on ima državu, ima tzv. biznismene, stranke, ljude u strankama, medije, nevladine organizacije, i ljude u nevladinim organizacijama. Sve je to dio šire inetgrisanog balkanskog kriminala čiji je sami vrh negdje daleko od balkanskih gudura. Trenutak je i da podsjetimo ovdje da je u Crnoj Gori status „bivšeg liberala" kako od mjesne zajednice pa do visoke politike pretstavljao najunosnije zanimanje na berzi rada. Da je bilo toliko liberala devedesete, rasplet bi sigurno bio drukčiji. Sredanović će na kraju feljtona nečiju propagandu okarakterisati kao Gebelsovsku. Protiv takve iste propagande Liberalni savez se borio punih šesnaest godina, propagande koju su kreirale iste osobe, iste kuhinje, isti mračni udbini podrumi koji su nakon 1977 bitno osnaženi dodatnom importovanom pameću i tehnologijom. Samo je čudo zvano: javno, masovno odbijanje očigledne laži, moglo spasiti Liberalni savez. Pored Čuda koje se već jednom desilo njegovim osnivanjem, drugo se čudo teško moglo očekivati. Puki dekor, crvena mašnica na reveru jedne ogromne, podzemne i dobro podmazane režimske mašinerije koja je radila na sprovodjenju naredjenja o uništenju Liberalnog saveza bio je i Blažo Sredanović sve zajedno sa „čuvenim" nezavisnim inteklektualcima i još „čuvenijim" nevladinim institucijama. Notorna je činjenica je da su kao objekti u čitavoj igri bili najjeftinije pokriće, lažni alibi za očigledno masakriranje Liberalnog saveza, ikebana na režimskom stolu kako reče počasni predsjednik liberala Ivan Martinović. To je bila njihova stvarna funkcija. A Liberalni je Savez čerečen je zato što je nosio neoprostivi „grijeh" jedine snažne crnogorske demokratske alternative i državotvornog pokreta, te nacionalnog pomirenja. Naravno, Sredanović i svo pomenuto društvo ne bi moglo birački da utiče ni na svoj komšiluk. Danas ih se tek neko sjeti kad im, za nagradu, lica zacakle na TV ekranima. Do duše, sve rjeđe. Iskreno se nadam da Sredanović ne misli kako su on i njegova asocijacija ili Pokret za nezavisnot ili Nikola Petrović ili ne znam ko, doveli onih 16000 ljudi iz dijaspore da glasaju na referendumu? Slutim da Sredanović ovim feljtonom sebe preporučuje za nekakvo odlikovanje, ili počasnog konzula u Americi, svakako mi se čini da nije zadovoljan raspodjelom časti nakon referenduma i ja starinu Blaža, kao svjedoka jednog vremena, najtoplije preporučujem. Zaslužio je. I Liberali su imali alternativu: da postanu pokriće za sve mračno što se desilo, dešava se danas i tek će se dešavati Crnoj Gori. Naravno, odbili su poštujući trajne vrijednosti i demokratske principe iza kojih su stali na dan osnivanja januara 1990-te. SLAVKO PEROVIĆ Cetinje, www.lscg.org, 19. Februar 2007. godine ____________________________________________ Reagovanje gospodina Perovica se odnosi na tekstove objavljivane u Vijestima na sektoru Arhiv u periodu od 21.01.2007 do 18.02.2007. ____________________________________________

vrh

Copyright © Liberalni savez Crne Gore, 2003