|
|
 |
Aktuelnosti
Zoran Radulović - Off shore igre
|
(Podgorica, Monitor, 5. Mart 2004. godine) - Da biste postali potencijalni "strateški partner", odnosno, mogući vlasnik dijela crnogorske državne imovine, neophodni su dobra volja, računar sa Internet priključkom i - nešto manje od dvije hiljade eura. Uz dobre veze, otvoren je put ka uspješnoj privatizaciji.
LTD, Limited, Corporation, Incorporation... Zveče riječi bez sadržaja: stvarni i ozbiljni strani investitori u Crnoj Gori mogu se izbrojati na prste ruke. A njihova domaća alternativa čeka šansu, šćućurena iza našminkanih kulisa. Ponekad iza virtuelnih naziva stoji - gomila novca zarađenog švercom, monopolom ili, jednostavno, pljačkom kakvog državnog preduzeća iz direktorske fotelje. "Pare nije teško zaraditi, teško ih je legalizovati i sačuvati", pokroviteljski je objašnjavao neupućenima, još prije desetak godina, uvaženi crnogorski biznismen nove generacije, poznat i po afinitetu prema likovnoj umjetnosti. Njegova zarada (tvrdio je da je u pitanju 250 hiljada maraka - nedjeljno) putovala je u inostrane banke kao "diplomatska pošta". Pošiljke su, uglavnom, nosile estradne zvijezde "naoružane" diplomatskim pasošima. U pratnji dugonogih pjevačica i brkatih guslara obavezno je putovao i po koji pripadnik službi bezbjednosti. Zarad sigurnosti. I preciznije evidencije.
Došlo je, izgleda, vrijeme da se tako stečen novac vrati i reinvestira. Crna Gora vapi za gotovinom. Istovremeno, pare sumnjive prošlosti sve je rizičnije čuvati u bankama koje su se do juče zaklinjale u vječno čuvanje tajne identiteta deponenata. Zato valja zapamtiti imena poput: Džonson internešenal, Magnum trast kompani, Univerzal investment grup... Nije isključeno da se pod nekim od ovih naziva pojave novi vlasnici crnogorske državne imovine.
Pobrojane firme, doduše, danas postoje samo na Internetu - u popisu 2.000 registrovanih kompanija spremnih da u roku od 24 časa postanu operativne, kao dio "poslovne imperije" novog vlasnika. Procedura nije komplikovana. I nije pretjerano skupa.
O tome može svjedočiti Mark Harison, dugogodišnji savjetnik crnogorskog Savjeta za privatizaciju. Ovoga puta u svojstvu vlasnika of-šor kompanije koja je preuzela jedno budvansko preduzeće. Ili Zoran Bećirović, jedan od vlasnika (ili jedini vlasnik) "Bepler i Džejkobsona". Priču znaju i crnogorski čuvari duvanskih puteva koji su tone i tone cigareta prodali of-šor firmama na Malti. A one su bile toliko zaboravne da se nikada nijesu sjetile da im unaprijed plaćena roba nije isporučena. Podatke "u malom prstu" drže i ovdašnji veletrgovici koji su sa Djevičanskih Ostrva i Gibraltara minulih godina kupili hiljade i hiljade tona voća i povrća. A njima prodavali skoro kompletnu industrijsku proizvodnju Crne Gore.
Za spoznaju tajne neoporezovanog uspjeha, anonimnih investitora i biznismena sa međunarodnom reputacijom dovoljna je ozbiljnija Internet pretraga. Za učlanjenje u društvo "odabranih" potrebna su tri poteza i dvadesetak dana čekanja. Ili, krenuti prečicom i za nešto veći iznos (od 1.500 do 2.000 eura) kupiti već registrovanu firmu, skupa sa direktorom, poslovnim sekretarom i nominalnim akcionarima.
Prvi korak: Osnivanje of-šor firme. Cijena osnivanja i posredovanja - 1.200 USD. Jedan od mnogobrojnih ponuđača usluga registracije of-šor preduzeća preferira Maršalska ostrva. "U mogućnosti smo da u roku jednog dana osnujemo firmu i dokumenta firme pošaljemo na bilo koju adresu. Nijesu nam potrebni nikakvi podaci o vlasniku. Ovakva firma može da osniva druge firme i da tako štiti vlasnika svojim imenom", preporučuju Internet posrednici.
Na kraju ponude, poslastica: "Po potrebi nudimo i imenovanje direktora koji će u Vaše ime da potpisuje bilo kakve dokumente ili fakture. Usluga imenovanih direktora se plaća od 100 do 200 eura godišnje. Nema provjere boniteta."
Drugi korak: Osnivanje engleske firme sa ograničenom odgovornošću. Cijena uz uračunato posredovanje - 600 eura. Za taj novac posrednici, uz novoformirano preduzeće tipa "Bepler i Džejkobson", pribavljaju i poslovnu adresu u Britaniji i posreduju pri dobijanju bankovnog računa. Sa fiktivnom adresom dobija se i broj telefona za primanje poruka i faksova koji onda stižu na i-meil adresu vlasnika firme.
Na sličan način može se postati i fiktivni stanovnik Floride. Potencijalnim komšijama porodica Versaće ili Živojinović (Brena i Boba) stavlja se do znanja da je adresa i bankovni račun u SAD čest preduslov za dobijanje računa za primanje kreditnih kartica putem Interneta i preko američkih firmi. Zanimljivo, poslovne adrese u Londonu, Floridi, Srbiji ili Makedoniji koštaju jednako. Samo im je upotrebna vrijednost drugačija.
"Osnivanje društva sa ograničenom odgovornošću u Engleskoj je obično i prvi korak za dolazak, boravak i rad u zemljama EU", objašnjavaju posrednici. "Ovakva firma ima obavezu vođenja knjigovodstva i obavljanja jednogodišnjeg izvještaja u Velikoj Britaniji. To košta 15 funti godišnje. Naravno, po potrebi možemo da angažujemo i nominalne direktore koji će da potpisuju bilo kakve račune ili dokumenta za vlasnike firme." U opticaju je i mogućnost osnivanja firme u Britaniji, a potom njeno preseljenje u neku od zemalja Evropske unije. Ukupna cijena ovog aranžmana je 1.200 eura.
Sjećate li se švajcarskih firmi koje su figurirale kao kupci ili veliki investitori u crnogorsku privredu? Ispostavilo se da ne postoje tragovi o njihovom poslovanju ili vlasnicima. Sada je, možda, jasnije i zašto. Neki se, ipak, i dalje prave "englezi". Uz firmu, poslovnu adresu i faks nedostaje im samo adekvatan broj mobilnog telefona. I to se može srediti.
Treći korak: Anonimni broj mobilnog telefona u Engleskoj. Cijena - 120 USD. U ponudi stoji: "Za sve koji žele da imaju broj telefona sa pozivnim brojem Velike Britanije možemo po cijeni od 120 USD da nabavimo takav broj koji se onda može koristiti u svim GSM mobilnim telefonima širom svijeta."
Nakon svega, novostvorenim vlasnicima međunarodnih kompanija preostaje da u omiljenom lokalu pažljivo listaju oglasne stranice štampe. Kada se pojavi štogod zanimljivo - spremni su da potegnu veze. Zašto da im pare leže u banci za sitnu kamatu, ili trunu u slamarici na dohvat lopovima. Zakon je, upamtimo, na njihovoj strani.
Of-šor igre
Američka savezna država Vajoming, Britanska Djevičanska Ostrva, Gibraltar... Vlasnik bira gdje će locirati svoju novu kompaniju poštujući uslov: of-šor kompanije ne mogu poslovati na teritoriji, ni sa građanima, države u kojoj su registrovane.
Zato se zvaničnici SAD ili Velike Britanije ne brinu što pod njihovom jurisdikcijom posluje na hiljade takvih kompanija. Ali im je zasmetao crnogorski of-šor biznis, pa su natjerali ovdašnje vlasti da ga zaustave. Jer su, moguće, upravo preko neke od pet stotina of-šor banaka registrovanih u Crnoj Gori do 2002. godine, poslovali i njihovi poreski obveznici. Naravno - tajeći prihode i pribavljajući bezvrijedne bankarske garancije.
Opet, crnogorska javnost do danas nije mogla dobiti podatak - kakve je koristi od petogodišnjeg razvoja of-šor biznisa imala njihova država. To je najstrože čuvana tajna Miroslava Ivaniševića, Mila Đukanovića i Filipa Vujanovića.
Vratimo se, ipak, Maršalskim i sličnim ostrvima i modalitetima poslovanja koje, pod nazivom "Izdavanje fakture", preporučuju posrednici: "Firmama na Maršalskim ostrvima nije zabranjeno kupovati robu po većoj i onda preprodavati po malim cijenama. Mi nudimo usluge ove vrste po cijeni od 0,5 posto od ušteđene sume, ili po utvrđenoj cijeni od 20 USD po fakturi."
Ne morate, dakle, prijaviti stvarnu vrijednost uvoza i plaćati puni iznos carina i poreza. Vaša firma na Maršalima kupiće robu po stvarnoj, a prodaće je vašem domaćem preduzeću po višestruko nižoj cijeni. Takvo poslovanje objašnjava i crnogorski paradoks - poređenje carinskih deklaracija i veleprodajnih cijena ukazuje da ovdašnji uvoznici zaračunavaju maržu veću i od 80 odsto. Druge kalkulacije, ipak, ukazuju da je prosječna marža tek nešto veća od deset odsto. Razliku stvaraju lažne fakture pribavljene od of-šor kompanija.
Zoran RADULOVIĆ
Podgorica, Monitor, 5. Mart 2004. godine
|
Azurirao: Aleksandar Aleksic
|
vrh
Copyright © Liberalni savez
Crne Gore, 2003
|
|
