Konferencija

[Uvod] [Predsjednik]


IV Redovna Konferencija - Cetinje,
10. - 11. Mart 2000. godine

Marko Vešović, Pocasni predsjednik LSCG
LIBERALNI SAVEZ CRNE GORE
IV REDOVNA KONFERENCIJA - III SVECANA SJEDNICA
CETINJE, 10.-11. mart 2000.godine

Njeno Velicanstvo Rulja

U posljednje vrijeme, kad treba nešto da kažem o ovome što nam se danas dogada, javlja se u meni otpor cije sam objašnjenje našao kod engleskog pjesnika V. B. Jejtsa: "Stvari predugo mišljene više se misliti ne daju".

Više od deset godina dogadaju nam se iste stvari. I ne samo da je uporno ostaju iste, nego svaki dan postaju sve istije. Stoga mozak prosto odbija da dalje misli tu stvarnost o kojoj smo davno kazali i napisali, ako i zaludu, sve što smo znali i umjeli. A kad sebe prisilim da nastavim misliti ove "predugo mišljene stvari", brzo otkrijem da u glavi imam djecju željeznicu. Koja se vrti ukrug.
Stoga ovdje niti mogu, niti želim izbjeci ponavljanje vec kazanoga, jer Andre Žid veli: "Sve je davno receno, ali pošto niko ne sluša, treba uporno ponavljati". Namjera mi je skromna: da izdvojim nekoliko slicica koje su mi se ucinile ponajzanimljivije dok sam, pred polazak u Crnu goru, u glavi još jednom odmotavao desetogodišnji film.

Prvo mi izide pred oci Sofokle. "Mnoge su stvari na zemlji užasne, ali ni jedna od covjeka užasnija nije", veli mi. "Znam", kažem ja njemu, "to si mi rekao kad sam imao dvadeset godina, ali tek danas razumijem šta si htio kazati". Danas shvatam da covjeka najsvirepijom životinjom cine njeni bogovi, svejedno zovu li se Država, Narod ili Istorija: kad kolješ u njihovo ime, nijesi zlocinac nego žrec koji prinosi žrtvu.

Uto iskrsnu i Sloba, koga mi, u Sarajevu, nakon haške potjernice, zovemo - oklevetani Hitler. Vidjeh njegove mitinge, "grandioznije od Svetoga Pisma", kako bi rekao Pasternak! Cuh zatim i "najskuplju srpsku rec". Pa se mislim: i jeste najskuplja, s Kosova je krenulo i na Kosovu okoncano ono što se ispostavilo kao najveci moralni duhovni, politicki i ekonomski slom u novijoj srpskoj istoriji. Ali kad pogledaš kako ih je naš Sloba urnisao, s uzdahom ti se otmu rijeci: mora da se taj narod nešto grdno zamjerio svome Voždu, teškome zlopamtilu!

Tumacnu mi ispred ociju i srpski Oberpop koji rece da "rata ima i na nebu". Ova recenica, koja poseže za nebeskim argumentima kako bi ucinila legitimnim srpska klanja na zemlji, ide u antologiju onog najbesramnijeg što je u prošlom ratu receno. Kad evo li ti i Riste Falsifikatora. Šta ce, makanja, videla od Velikije! Videla: skocila i ala i vrana da prepravlja prošlost kako ne bi svjedocila protiv velikosrpskih razbojnika!

Onda spazih Beckovica. Cuh kako izrice oštar ukor Medunarodnoj zajednici što "licemjerno lije suze nad gradovima koje uostalom niko ne ruši", a potom domece: "Da se Hitler sklonio u Dubrovnik, bio bi pod zaštitom UNESKA!" Ova iskaz je - licna karta nacistickog ideologa iz Veljeg Dubokog. Njegova zadaca se, u proteklom ratu, sastojala iskljucivo u tome da svojim aforizmima cinjenice - izvrgava ruglu! Da svojim vicevima bespoštedno ismijava istinu kao pojavu po definiciji antisrpsku.
Jer istina je cedo rodeno iz vanbracne veze Vatikana i Kominterne, dva najljuca srpska dušmanima. Pa je i svojom dosjetkom o Hitleru - pravoslavne pljackaše unapredio u clanove antihitlerovske koalicije, sa pršutama mjesto buzdovana, i sa konavljanskim zlatnicima mjesto kokardi na šubarama. Što me ne cudi. Antifašizam je Beckovicu imao po kome i doci: svojevremeno je i njegov otac bespoštedno uništavao, kad god se tuci s njima, talijanske - makarone.

Iskoci mi pred oci Ostrog, a pod njim Beckovic: kandžijom spletenom od trostrukih paradoksa šiba Crnogorce koji se oštre za istragu posrbica. I sjetih se Vukove poslovice: "Ako je konju poginuo trk, nije prdnjava". Današnje Beckoviceve politicke besjede su prdnjava velikosrpskoga konja kome je trk poginuo u Krajini i na Kosovu. A kad me u Sarajevu pitaju: hoce li biti klanja i u Crnoj Gori, odvracam im da vjerovatno hoce.
Ali me nije strah ni Slobe, ni Velikosrba van Crne Gore. Bojim se Velikosrba domace izrade. Jer njima se Miloševic ispaltio debelo! Oni od Slobe nijesu dobijali po cuši! Bojim se da ce se ti Velikosrbi lako latiti noža, jer ne zaju da Sloba, kao zaštitnik, provjereno uništava. Da je Sloba vještica koja po službenoj dužnosti satire svojtu.

Poslije Beckovica, ugledah Gebelsa: piše Hitleru izvještaj nakon ispitivanja engleskih vojnika zarobljenih u Sahari: "U njima nema nikakve ideologije, moj fireru, oni su u stvari lišeni bilo kakvih ljudskih osobina". Ova recenica doživjela je puno obistinjenje krajem 20. stoljeca u propaloj Jugoslaviji: covjek bez ideolgoije je covjek bez ucešca u ljudskom! Tacnije, ideolški projekt iscrpljuje svu našu covjecnost.
Ni jednom od naših ljudskih obilježja ne priznaje se postojanje ako nije ovjereno ideološkim štambiljem. Ovo je temelj na kojem su razlicite vrste ludaka zidale razlicite vrste ludnica u proteklih deset godina.

Ni u meni, na žalost, "nema nikakve ideologije", jer kakva mi je to mrcna ideologija koja staje u dvije i po rijeci: "necu da nestanem". I necu da postanem pripadnik "dvoglavog naroda", kako vaktile Kardžic nazva Srbe, ne videci da je proizveo deseteracko cudovište, da je od troglavog Balacka vojvode nacino dvoglavog Crnosrba.
Kao covjek bez ideologije, priznajem da sam se, od pocetka treceg Balkanskog rata do danas nerijetko osjecao kao sablast "lišena bilo kakvih ljudskih osobina", jer nijesam pristajao da ideološka laž podaruje zbiljnost mom postojanju.

Svi smo odlicno znali, bar do prekjuce, da je ideologija lažna svijest o životu, i zar je onda moguce da je laž odjednom postala potvrda istinitosti našeg prisustva na zemlji? Mogucno je, pošto živimo u svijetu obrnutom naglavicke: prvi Miloševicev bojovnik koji je navukao carapu na glavu obznanio je rodenje svijeta naopacke, u kojem, gundulicevski receno, što bi doli, eto ga gori, a što je gori, doli pada, to jest, svijeta u kojem je ljudski razum oboren pod noge, jer je carapa postala kapa.
Tek potom je mogao da se desi Vukovar ciji su branioci bili napolju, i iz tenkova i topova pucali po napadacima koji su bili unutra, u gradu.

Nije se cuditi što su patuljasti gebelsi sa Balkana sazdali svijet okrenut naizvrat u kojem je idološka laž jedini dokaz našeg cojstva. Nevolja je u tome što su i milione ljudi ubijedili da je covjek bez ideologije što i puška bez zatvaraca. I po tome smo svi mi istinska djeca svog vremena: Ceslav Miloš kaže da je u dvadesetom vijeku "idologija u ljudima postala jaca od osjecanja koristi".
Živjeli smo u ovisnickom stoljecu u kojem je ideologoija postala heroin: znamo da pouzdano usmrcuje, ali ne možemo bez njega. Stoga bi se moglo dogoditi da Crnogorci išceznu kako bi se još jednom potvrdila istina da ideologija, danas, ljude pretvara u bica koja, protivno svakom "osjecanju koristi", zdušno rade u korist svog nestanka.

Ljudima je znano da je televizija - lažna slika stvarnosti. Ipak joj milioni ljudi bezrezervno vjeruju. Jer "ljudski rod ne može podnijeti previše stvarnosti", kaže T. S. Eliot. Stvarnost je, narodski receno, "gola kost koju ni pašce nece": mi naprosto ne želimo znati da nas televizija laže, cak ceznemo da nas laže. Cudovišna moc televizije zasniva se na prostoj cinjenici: stoput je lakše vjerovati, nego misliti svojom glavom.
Stoga se može reci da se televizija obraca ne gledateljima, nego vjernicima. Otud se i moglo dogoditi da jedan otac, kad su mu sinovi ispricali koja su sve bezakonja JNA i Crnogorci radili u Konavlima, kaže: "A ne lažnjute, jadni. Na televiziji drukše zbore".

Hocu da kažem: televizija, kao glavni diler ideološkog opijuma, uvišestrucila je njegovu snagu, i razorila ono što se dojuce zvalo narod. Od naroda je napravila rulju. Gomilu. A u gomili, poznato je, prestaje svaka licna odgovornost. A prestankom licne odgovornosti pocinje svaki fašizam. Gomila, kaže Haksli, "nije ništa covjecnija od lavine ili oluje. Rulja ljudi i žena nalazi se na moralnoj i intelektualnoj ljestvici ispod copora svinja i šakala".

Kad u ljudima probudiš gregarni nagon, o kome je toliko govorio Lalic, možeš se nadati da s najvecim zanosom pohrle za Glavnim Ovnom ka vlastitom nestanku, poput Rableovih ovaca koje su, za "drececim i blejecim" predvodnikom, bacenim s palube, odreda u more poskalale "drececi i blejeci", kako bi dokazale Aristotelovu tvrdnju da je "ovca najgluplja i najtuplja životinja na svijetu".

Liberali spadaju u ono parce crnogorskog naroda, ne pretjerano veliko, doduše, koje je, u proteklom ratu, odbilo da postane rulja. Odbilo da se prometne "u blejece i drecece" stado koje za Glavnim Ugicem, nasred okeana, skace s palube. Time ste i mene sprijecili da se išclanim iz crnogorskog ne naroda nego stampeda i da se upišem u Eskime. Jer kako sebe brojati u narod srozan do onog podljudskog stanja kad pojedinac jedino u krdu ne sumnja da postoji.
Niste mi bili važni jedino stoga što ste godinama Crnu Goru dozivali iz mrtvih. Dozivali je izmozga, da cuje cio svijet, "na svome srcu grijali vec klonula joj bila, i ljubili njenu sjen", kako bi kazao Kranjcevic. Nego ste iz mrtvih zvali i ljudski razum, koji su iz crnogorskih glava polokali televizijski i novinarski konatari. Razum koji nam, po Šekspiru, "nije dat da bi pljesnivio u nama". Razum kao jedini lijek protiv duha gomile koji pojedince, kao Kirka Odisejeve drugove, zamadijava u bještije.
A to zapravo znaci da ste dozivali iz mrtvih i ljudski moral. Ne - crnogorski: prica o našem moralu bajka je za odbanište srocena na temu: "ogledalce, ogledalce, kaži mi koje najljepši na svijetu" Nego ste na "deset pravila kucnog reda", zapisana u Bibliji, podsjecali Crnogorce prometnute u svjetinu, "u kojoj je potiljak onog ispred tebe jedini tvoj ljudski vidik", kako rece Mirko Kovac.

U doba kad su Crnogorci, inace odbareni njuhom koji pljacku namiriše sa tri miliona kilometara, išli na Dubrovnik i Konavle s obrazloženjem da traže soboslikara Adolfa H., a našli prehrambeni proizvod zvani pršuta, vi ste pjevali: "Sa Lovcena vila klice: oprosti nam, Dubrovnice!" "Jes merak tuc cetnika iz njegovoga tenka", rece mi u ratu jedan pripadnik Armije BiH.
I jest uhu merak cuti velikosrpske stihove "Sa Lovcena vila klice: zdravo srpski Dubrovnice" prekrojene u oružje protiv velikosrpske mahnitosti! Tim cinom ste se popišali na njihovu osvajacku baklju, jeziku ludaka vratili istorijski razum.

U doba kad su Crnogorci preko vikenda išli da se relaksiraju koljuci Bošnjake, na Cetinju se iz 18.000 usta, ponajviše mladalackih, orilo: "To heroji idu, nano, branioci Sarajeva", što je znacilo više od solidarnosti sa bosanskim nesretnicima. Pjevajuci tudu pjesmu kao svoju, ustali ste protiv još jedne vrste ludila koje su u naše doba rasticilo svuda: ludilo cišcenja Sebe od Drugoga, u nadi da ceš tako doprijeti do svoje suštine, nenatrunjene nicim tudim.

U doba kad je na bijel dan, iz svoje jazbine, izišao onaj "peceni pešterinac" ciji je dolazak Beckovicev prorekao, ocekujuci od ovog spiljskog mesije da bude uspravitelj posrnuloga Srpstva, ljekovito je bilo znati da je Crna Gora, služeci se ustima liberala, odbila da vrati u paleolit. No ko zna, možda to, što je govorilo iz liberala, i nije bila Crna Gora. Nego njena tek sjenka. Tek uspomena na Crnu Goru. Ali u mojoj duši, i ne samo mojoj, zadobijala je snagu pune stvarnosti.

Crna Gora i danas osjeca na svom zatiljku vreli dah Beckovicevog "pecenog pešterinca", izbauljalog iz špilje zvane Lijeva Rijeka. I jedino što mi se, u ovom trenutku, cini umjesnim, jeste da ponovim rijeci iz pisma koje je procitano na jednom vašem javnom skupu. Da još jednom pitam i one koji su za Mila i one koji su za Momira: jesu li to opet bratske krvi ožednjeli? Je li se to noži sami vade jednima na druge?
Zar im je malo ono brdo od 35.000 lješeva koje smo nacinjeli u medusobnim klanjima za vrijeme drugoga svjetskoga rata? Zar se nijesu bratske krvi nadostili po Hrvatskoj i Bosni? Ne izjednacavam ih, bože sacuvaj, jer i iz Sarajeva se vidi onaj Bulatovicev bataljom prekaljenih zlikovaca koji korzira sjevernom Crnom Gorom, i ne krije svoju spremnost da sažga i spepeli sve crnogorsko, ali teško bi me iko mogao ubijediti da medu današnjim milovcima nema ljudi koji su se u Hrvatskoj i Bosni dokazali kao vrsni majstori u baratanju "Karadžicevom alatkom", kako danas u Sarajevu zovu nož.

A zna i odrta budala da ce, ako sjutra nešto bude, "najveci srpski politicar poslije Pašica" i ovu klanicu obrazložiti neotudivim pravom da odbrani Srbe od išcezavanja sa ovih prostora, i volio bih, stoga, kad bi momovci, bar na tren, mogli da izidu iz stada u kojem su izgubili sebe, pogledaju okolo trijeznim ocima i upitaju se: a šta ako bi Slobi bila najmilija baš Crna Gora ispražnjena i od Srba i od Crnogoraca?!
Imao bi, onda, gdje naseliti onih devet stotina hiljada srpskih izbjeglica koje je u crno zavio, braneci ih. Ali bojim da govorim gluhom i slijepom covjeku koji poletno koraca ka provaliji.

vrh

Copyright © Liberalni savez Crne Gore, 2003